Ove smo godine trebale/i obilježiti još jedan Međunarodni dan žena kao slavljenje ekonomskih, političkih i društvenih postignuća žena – baš onako kako se, iz godine u godinu, više-manje svaka čestitka započinje, no ovoga se osmog marta čini da nadilazimo rodnu ravnopravnost i da ćemo morati ukazivati na potrebu za mirom glasnije nego inače.
Umjesto da unapređujemo prava žena; umjesto da se borimo – ne samo za kraće radno vrijeme, već za kraći radni tjedan; umjesto da ukazujemo na porazni ishod liberalnog feminizma na štetu deprivilegiranih žena; umjesto da se borimo za žensku autonomiju u svjetlu jačanja klerikalnih tendencija okupiranja javnog prostora, junačine nas ponovno guraju – prvo u ulogu bolničarki na ratištu, a posljedično i u ulogu obnoviteljica nacije – kao roditeljica koje će morati nadomjestiti silne ljudske gubitke.
Svaka kriza, svaki nemir, svaki rat – prelama se preko ženskih leđa. Nisu nejaka, ali nisu ni predviđena za patrijarhalno iživljavanje – ma koliko nas povijest demantirala.
Ne, ove godine ne želimo niti primati niti slati čestitke povodom Međunarodnog dana žena. Ove godine želimo iz petnih žila poručiti da žudimo za danom kada ćemo moći prestati marširati.
Žudimo za danom kada ćemo jednostavno moći reći: “Marš!”
Svima koji bi marširali u novo klanje.
Socijaldemokratski forum žena SDP-a Hrvatske
