Početak je još jedne školske godine. Sve je isto kao i lani. Vozimo i dalje u istom smjeru po starome voznom redu. Reforme kasne. „Poručili su Krstići da je pukla guma na putu.“
I tako iz godine u godinu. A dok stvari stoje u mjestu, mi istražujemo neka aktualna stanja u teoriji i praksi domaćeg obrazovanja, i to od samog početka. Za tu priliku pronalazim na Internetu jednu slikovitu roditeljsku jadikovku:
Mlađi sin ide u 1. razred. Svaki dan dođe iz škole sa hrpom domaće zadaće (barem iz 2 predmeta). Zadaću ne može sam riješiti nego treba s njim raditi i to dobrih 2 sata.
U kontaktu sam s pojedinim roditeljima djece iz razreda, tvrde da i oni redovito moraju raditi s djecom. Naravno, a kako i ne bi kraj "bisera" od zadataka koji se postavljaju djeci u prvom razredu.
Evo primjera iz matematike:
Na stolu su 4 košare, u svakoj su po 4 jabuke. Ivica je iz 4. košare brojeći s lijeva na desno uzeo 3 jabuke. Luka želi iz 1. košare brojeći s desna na lijevo uzeti 2 jabuke. Je li to moguće? Prikaži računom i objasni.
Problem je što nisu radili "kompleksnije" računske operacije tipa 1+3-1 ili 10-1-3. Isto tako ne postoji nikakav brojevni pravac u knjizi na kojem bi se grafički to moglo prikazati.
Još jednom napominjem, radi se o 1. razredu osnovne škole! Djeca još ne znaju ni pravilno čitati, a postavljaju im se ovakvi zadaci. Pitam se jesu li nastavnici koji biraju knjige uopće prolistali što u njima piše? Po kojem se principu biraju programi?
Ovakav program preopterećuje djecu, guši ih i ubija volju za školom. Djeca bi 90% stvari trebala usvojiti u školi, kod kuće bi trebali samo ponoviti gradivo. Nemaju svi roditelji pedagoški faks i nisu osposobljeni da zamjene učitelje. Uostalom, izgleda da se danas očekuje da dijete koje pošaljete u 1. razred već zna čitati i pisati.
A da ovaj zabrinuti roditelj nimalo ne pretjeruje, imao sam prilike ovih dana uvjeriti se i osobno. Uvidom u zadaću jednog prvašića uočio sam jedan filozofski problem: Što je bilo prije, jaje ili kokoš – hrvatski ili matematika?
SITUACIJA:
Dvadeset je dana od početka školske godine. Klinci su tek zasjeli u klupe. Brojeve još nisu učili. Od slova znaju pisati A, I, E.
A zadaci za domaću zadaću glase ovako:
1. PROMOTRI CRTEŽ I NAPIŠI IMENA GEOMETRIJSKIH TIJELA:
VALJAK; KOCKA; PIRAMIDA, KUGLA, KVADAR
2. NACRTAJ ŽIVOTINJU KOJA U NAZIVU IMA DVA GLASA „E“. ŽIVI U ŠUMI. SKAKUĆE PO GRANAMA.
3. PREPOZNAJ GEOMETRIJSKO TIJELO I SPOJI
Problem, reakcija, rješenje
Pokušavan se spustiti na mentalni nivo šestogodišnjeg djeteta i na temelju stečenog predznanja (u prvih dvadeset dan nastave) riješiti zadaću. U sva tri zadatka nailazim na temeljni problem: Ne znam ih pročitati.
Ako zamislim da sam još pri tome nekim slučajem imao peh kao Kevin McCallister, i ostao sam u kući, shvaćam da si ne mogu pomoći. Nemam izbora. Ostavljam zadaću, idem se igrati.
Ali to je samo u filmu. Stvarnost je puno surovija. Pisac ovih školskih mozgalica očito računa da u mojoj blizini žive odrasli koji su sto posto pismeni. Pa dobro. Pretpostavimo da je tako (što uglavnom i jest). No i tu postoje teško savladive prepreke. Idemo redom:
Prvi zadatak:
„Promotri crtež“ – slušam čitani naputak.
„Ok…Promatram.“
„Napiši imena geometrijskih tijela“
„Ne znam“
„Ne znaš imena geometrijskih tijela na slici?“
„To znam…Ali ne znam pisat… Učili smo samo kako se piše slovo A, slovo I i slovo E“
„Hmmm!!!...Ajde onda ovako. Jel znaš crtat?“
„Znam“
„Super… onda ti na ovoj crti nacrtaj riječ VALJAK…Evo vidi…To ti izgleda ovako…Hoćeš moći?
„Hoću“
„Eto, riješili smo problem“
Drugi zadatak:
„Nacrtaj životinju koja u nazivu ima dva glasa 'E'. Živi u šumi i skakuće po granama….Ajde ovo je lako. Koja je to životinja“
„Mmmmm“
„Kako ne znaš?“…Pa učili ste slovo „E“
„Da, ali nismo učili brojat“
„Ooo, bemu miša maloga…stvarno zafrkano…Ajde dobro. Nacrtaj vjevericu“
„Je l' ona ima dva slova 'E' ?“
„Da, ima“
„Sigurno?“
„Da, sto posto“
„Sto posto? Koliko je to?“
„Maaaa….Ajde crtaj…nemamo puno vremena…Još imaš pjesmicu“
„I bojanku“.
Treći zadatak:
„Prepoznaj geometrijsko tijelo i spoji….Aha… Idemo ovo prvo: Ima 6 ploha. Plohe su joj ravne. Sve su plohe jednake veličine….Koje bi to bilo tijelo?“
„Ne znam.“
„Ajde idemo izbrojat plohe.“
„Ti broji…rekao sam ti da nismo učili brojat“
„Dobro, onda ćemo skupa…Jedan, dva…Što ide poslije dva?“
„Hmmmm…šest!“
„Nije, nego tri…Što ide poslije tri?“
„Šest!“
„Ne…idemo iz početka. Jedan, dva, tri…četiri, pet…Što ide poslije pet?“
„Hmmm…Jel sad ide šest?“
„Tako je…vidiš da znaš…Ajde sad povuci crtu.“
„Gdje da povučem?“
„Tu, odavde, gdje ti piše 6“
„A gdje piše?“
„Tu u prvoj rečenici“.
„Je l' to ova?“
„Ne, to je treća…Ovo je prva.“
I tako, iz dana u dan, izgledaju muke i nauke jednog šestogodišnjeg djeteta. No njih ćemo sada ostaviti na brigu tatama i mamama, dadiljama, bakama i djedovima. A mi za sami kraj zadajemo domaću zadaću piscima školskih čitanki, risanki i pisanki:
Kolika je težina školskog gradiva u prvome razredu osnovne škole?
Da se ne bismo bavili prostim nagađanjima, izračunat ćemo matematički – a na temelju egzaktnih mjerenja koje nam je dao otac prvašića s početka ove priče, zavirivši u školsku torbu svojega sina:
Evo današnjeg sadržaja:
- Hrvatski: 2 udžbenika, vježbenica, bilježnica
- Glazbeni: Udžbenik, vježbenica, kajdanka
- Priroda: Udžbenik, vježbenica, bilježnica
- Engleski: Udžbenik, vježbenica, bilježnica
- Likovni: Vodene boje, čaša
...i tu je još obična pernica (nikakva na 3 kata) i papuče….Cca. 5 kg. (mali je "težak" 22 Kg.) eto…
Sreća što klinci još ne znaju računati na kile.
Kolumna Priroda društva, Davora Suhana, na portalu Moja Rijeka