Ivo Josipović nije zaslužio ostati u politici. Neuspjeh kojim je završio jedini predsjednički mandat, lošija zemlja koju ostavlja, sumnje koje je vukao u mandatu, sva ona samozadovoljna neodlučnost kojom se odbijao suočiti s problemima, a na kraju – ali ne na posljednjem mjestu! – i indicije u pogodovanje suradniku Marku Rakaru , više su nego dovoljan razlog da zaključimo upravo to: u pet godina, uspio je upropastiti priliku za solidan predsjednički mandat, za pretvaranje Hrvatske u organiziranu i tolerantnu zemlju.
Aktualni medijski pokušaji da ga se prikaže perspektivnim političarom nekorektni su prema javnosti: Josipović naprosto nije zaslužio biračko povjerenje.
On se pokazao slabim i nedosljednim političarom, možda čak i nešto gore. Najprije, nedosljednost: suautor je neuspješne hrvatske tužbe protiv Srbije, za koju je od prvoga časa znao da ne može uspjeti.
A ipak ju je pristao napisati. To se možda i može razumjeti, jer je u vrijeme njezina nastanka Josipović tek pravnik, pa pristanak da je piše možda može biti shvaćen kao prihvaćanje profesionalnog izazova.
Ali kada je postao predsjednik, nije učinio ništa ozbiljno da stvori atmosferu u kojoj bi povlačenje tužbe moglo postati zamislivo. Ništa, premda je znao da će tužba pasti, i da je plod histerične faze kasnog tuđmanizma. Nije htio riskirati: umjesto da zemlju mijenja i vodi, prilagodio se mnijenju gomile.
I u najvažnijim trenucima postupio je identično: kada su vukovarski stožeraši navalili na ćirilicu, izjavio je da zakon treba promijeniti ako ga se ne želi poštovati. Veteranima u Savskoj brzo je otišao na noge. Jest došao na obljetnicu Documente, ali je poslije toga opet požurio u šator, ne bi li ga, valjda, tkogod svrstao u te famozne Jugoslavene.
Cijeli mu je mandat – rečeno je to već mnogo puta – protekao u toj nedostojnoj potrebi da ga svi vole. Nikada nije uspio – ili se bojao? – razumjeti da biti »predsjednik svih građana« ne može značiti povlađivanje onome što Hrvatskoj najviše šteti.
Bila su, istina, dva trenutka kada je smogao snage iskočiti iz te močvare jednakosti, u kojoj lašci kolo vode, a gomila se pod ruku hvata: onaj govor u Sarajevu i poklon u Ahmićima, te onaj srpsko-hrvatski poklon u Vukovaru i Paulin dvoru.
Ali, oba su ta poteza iz prvih, »nezrelih« mjeseci mandata. Brzo se umorio: u sljedeće četiri godine, preko tih je gesta nabacao toliko političkoga smeća, da ih se danas nitko više i ne sjeća.
A sada još i sumnje u pogodovanje. Tjednik Novosti već nekoliko mjeseci piše o sumnjivim ugovorima Kukuriku dužnosnika s tvrkom Marka Rakara, Josipovićeva i Mrsićeva suradnika i prijatelja.
U posljednjem nastavku otkrili su da je Josipovićev ured Rakaru dao dva posla, najmanje jedan od njih točno ispod zakonskog praga za javnu nabavu.
Josipovićev je ured ugovore tajio, dostavivši ih novinaru tek na nalog povjerenice za informacije. Josipović, dakle, politički poraz okončava indicijama u sumnjivo pogodovanje. Ako takav odlazak nije fijasko, tada ne znamo što fijasko jest.