Volite ga. On je samo mali brod koji traži luku.
Okupila je ova rečenica u sebi svijest o slici današnjega samotnoga društva, nedostatak ljubavi, empatije i poštovanja, ali je ponajprije iznijela ključan problem drame Arthura Millera „Smrt trgovačkog putnika“. Riječ je o drami praizvedenoj u Millerovu rodnom New Yorku 10. veljače 1949. godine kojom se željelo ukazati na društvenu tragediju čiji „pipci“ prodiru duboko u korijen obitelji, na gubitak identiteta i generacijski jaz koji dovodi do sukoba starog i tradicionalnog te novoga i pobunjeničkoga (dekonstrukcija, doduše, nije neka novost u izmjeni generacija jer svaki sustav, da bi postojao, mora porušiti stari). Poslovni slom pojedinca vodio je ka osobnom slomu, rušenju kula od karata koje je tijekom života na nestabilnim temeljima vlastitoga egoizma postavljao, uz kritiku tzv. „američkog sna“ (mitološkoj predodžbi da svaki čovjek u Americi može uspjeti i uživati u blagostanju).
Točno 72 godine nakon njujorške praizvedbe komada isti se ovoga prosinca zaigrao u Kazalištu Virovitica u režiji Vanje Jovanovića. Okosnicu komada, Willyja Lomana, zaigrao je Igor Golub koji je ulogu maestralno obojio različitim nijansama razvoja istoga lika (od egocentričnog osvajača poslovnog svijeta, čovjeka manjkava morala željna pljeska i tuđega straha, do ostarjela nemoćna čovjeka na dnu radne piramide). Rame uz rame kazališnom i životnom suprugu, pojavila se i emocijom prožeta Vlasta Golub u ulozi Linde Loman, vjerne žene sklone opravdanjima i bezuvjetnom davanju podrške čovjeku koji se prema njoj tijekom života odnosio na jednak način kao njegova tvrtka prema njemu – u početku s obožavanjem, a s vremenom je obožavanje prešlo u podcjenjivanje, uzimanje zdravo za gotovo, ušutkavanje.
Za razliku od Willyjeva odnosa s tvrtkom, njegov odnos s Lindom pokazao je da su ljubav i žrtva bile snažnije od kapitalističkih previranja; takvu silu nijedna valuta nije mogla zaustaviti. Sinove Lomanovih, Biffa i Happyja zaigrali su talentirani Goran Vučko i Toni Leaković (ugodno iznenađenje na sceni), a virovitičkoj publici dobro znani Draško Zidar zaigrao je duh Willyjeva brata Bena. Scenu na kojoj se tijekom predstave pojavilo ukupno desetero glumaca obilježili i sjajni Mijo Pavelko u ulozi Lomanova susjeda Charleyja, mladi Silvio Švast kao Charleyjev sin Bernard, Goran Koši kao Lomanov šef Howard (kojemu uloge ovoga tipa u potpunosti leže), u ovoj predstavi nažalost marginalizirana, no svejedno vrhunska Sara Lustig u ulozi Willyjeve ljubavnice te Monika Lanšćak u ulozi gospođice Forsythe.
Zanimljivo, dobna raspodjela scene metaforički bi se mogla svesti na podjelu glumaca na „veterane“ (čije boje štite srcu nam odavno prirasli Golubovi, Zidar, Pavelko i Koši), „kadete“ (Lustig, Vučko) te „juniore“ (ekipu od troje mladih glumaca čije vrijeme tek dolazi i koji će, nadam se, mudro iskoristiti znanje i iskustvo iskusnijih kolegica i kolega).
Osim glumačkoga doprinosa, danak predstavi impresivnim svjetlosnim efektima (u nekim trenutcima ostvarujući stripovski ugođaj prostora) dao je Domagoj Garaj. Dojmljiv je i uspješno ostvaren zadatak koreografkinje Melise Novosel (osobito u završnoj sceni koja okuplja sve glumce na sceni u sinkroniziranom oplakivanju pokojnika).
Sitna zamjerka mogla bi se uputiti odabiru glazbe u kojemu trenutku primjeren vrhunski američki swing nejasno i neutemeljeno prerasta u „Locomotion“ Ivanke Pavlović iz 1963. godine. Poteškoće nastaju i u samom tekstu koji povremeno prati obrasce Millerove drame, a zatim naglo skače u polemiziranje s današnjim položajem glumca i dijalog glumaca o načinu iščitavanja teksta.
Dramaturg Patrik Gregurec prilagođava tekst prateći protokole suvremenoga kazališta (što začudnije, to bolje), no želja da se povežu aktualno i tekst predloška – konkretno, život zreloga glumca današnjice i ostarjela trgovca na kraju svoje radne karijere – stvorila je kontraefekt. Umjesto prizivanja poštovanja, empatije i odavanja počasti liku i djelu starijih glumaca, na svojevrstan im se način figurativno udario šamar. Poruka nije jasno iznesena, već se ista (ispreplićući se u granama apsurda, parodiranja i sramotnog osjećaja koji bi se mogao poistovjetiti s lewisovskim trenutkom u kojemu Bijela Vještica lavu Aslanu reže grivu) duboko iznevjerava, ostavljajući gledatelja bez pretpostavljene poruke koju bi ponio kući, već ga „nagrađuje“ ogromnom nametnutom krivnjom što je i sam bio dio ovakva nečovječna „rezanja grive“.
Pomalo žalosti i rečenica koju izgovara Biff, a koja se tiče kazališta i svih njegovih ljubitelja za koje je svaka kazališna izvedba intiman čin, čarolija koja nas povezuje s drevnim kazalištem koje je živjelo prije nas i koje će živjeti nakon nas: „Plješću iz pristojnosti, ne zato što im se sviđa.“ Ova rečenica izazvala je odobravanje i podrugljiv smijeh mlađe publike koja je u kazalište tek došla skandirati, zanemarujući značaj onoga što se na sceni doista odvija – bio je to još jedan poraz didaktičnosti za kojom se u ovom komadu žudilo i koja je mogla biti ostvarena.
Sjajna gluma, režija i životnost maloga virovitičkoga kazališta, angažiranost ansambla, osobito supružnika Golub koji su ovim komadom proslavili trideset godina svoga umjetničkoga i kazališnoga djelovanja (čestitke!), i činjenica da su nam u ovom trenutku, više no ikada, potrebne motivirajuće i ohrabrujuće poruke koje pobijaju Millerovu rečenicu: „Vidiš, Biff, svi oko mene su toliko lažni da konstantno moram snižavati svoje ideale.“ dokaz su da baš sada ti ideali i standardi (posebno kad je o umjetnosti riječ) moraju biti izuzetno visoki i utjecati na međugeneracijske konflikte u kojima „stara garda“ svojom šutnjom i skromnošću prečesto gubi bitku pred generacijama u čijim je zjenicama ispisana rečenica „The world is mine.“ Ideali, znanja, iskustva i poštovanje – u kulturi i izvan nje – miraz su koji ćemo ostaviti generacijama koje tek slijede.
