Snijeg je polako prekrivao dvorište trošne slavonske kuće. Dan se već odavno ugasio, a kroz zamagljeni prozor jedva se naziralo slabo svjetlo. Bila je to jedna od onih dugih zimskih večeri kada se hladnoća uvlači u zidove, a tišina postaje gotovo opipljiva. Sredovječna Ličanka, koja je zajedno sa suprugom prije dosta godina doselila u ovo malo slavonsko mjesto, žurnim se korakom uputila k susjedima. Nije tamo išla iz znatiželje ili zbog druženja. Išla je zato što je znala da iza tih vrata žive djeca – trojica dječaka koji su se o sebi brinuli sami, a povremeno i o bolesnoj baki koja je nenadano, zbog moždanog udara, ostala nepokretna. Sada je već dulje vrijeme bila na liječenju. A dječacima je ponovno trebala pomoć.
Najstarijem je bilo deset godina. Srednjem sedam. U kući je bio i njihov najmlađi brat, dvogodišnji dječačić koji je posljednjih mjeseci često dobivao napadaje grčenja. Nekoliko puta činilo se kao da je prestao disati. Kad god bi se to dogodilo, dvojica starije braće prestravljeno bi potrčala po susjede. Nisu znali što učiniti. Nisu imali koga nazvati. Bili su sami.
„SAD JE DOSTA, OVAKO VIŠE NE MOŽE“
Tako je bilo i ove večeri. U maloj kući okupilo se više susjeda. Nitko nije točno znao što se dječaku događa, ali su znali da situacija izmiče kontroli. Ličanka s početka priče već je nekoliko puta u nekoliko mjeseci dječaka, promrzlog od zime, zatekla u snijegu te ga nosila k sebi, utopljavala, pa i spašavala. No sada je, očito, trebalo poduzeti nešto konkretnije, ali što i kako – još nije bila sigurna. Stotine misli prolazile su joj glavom dok se približavala vratima kuće u kojoj su živjeli dječaci.
„Sjećam se kao kroz maglu da se te večeri u kući okupilo puno susjeda. Ne sjećam se više točno tko ih je pozvao – brat ili ja, ali svi su bili tu. ‘M’ je ustala i tada rekla: ‘Sad je dosta, ovako više ne može. Ja uzimam maloga k sebi i od sada će on živjeti kod nas.’ To je bilo dobro i za nas dvojicu – znali smo da će bar jedan od nas biti u toplom, na sigurnom i da će redovito imati što jesti“, priča svjedok i sudionik ove priče, danas 62-godišnjak, tada sedmogodišnji dječak koji danas i sam ima vlastitu obitelj i odraslog sina.
Roditelji trojice dječaka su, trbuhom za kruhom, tek nedavno bili otišli na rad u Njemačku. Uvjeti su bili teški, pa su živjeli za trenutak kada će svi opet biti na okupu. U početku je s dječacima ostala baka. Bila je zdrava i vjerovali su da će se moći brinuti o unucima dok se roditelji ne snađu. Ali život je imao drukčije planove.
Danas, gotovo šest desetljeća poslije, srednji od te braće prvi put javno govori o onome što su proživjeli kao djeca.
Ne traži sažaljenje. Ne optužuje. Samo se pita kako je bilo moguće da su dva dječaka mjesecima ostala sama brinuti o bolesnoj baki i dvogodišnjem bratu, a da nitko nije postavio pitanje trebaju li pomoć.
ODRASTALI SU BRŽE NEGO ŠTO SU DRUGI PRIMJEĆIVALI
Desetogodišnjak je pokušavao biti glava obitelji. Sedmogodišnjak mu je pomagao koliko je znao. Kuhali su ono što su imali, čistili kuću, ložili peć, brinuli se za baku, hranili mlađega brata i pazili na njega kad bi ga ponovno uhvatili napadaji.
Odrastali su mnogo brže nego što su to željeli. I mnogo brže nego što su drugi primjećivali.
Istinita priča u uvodu ovog članka nema za cilj samo govoriti o bolnom sjećanju na još jedno teško djetinjstvo. Naime, dogodila se prije gotovo šezdeset godina, u sasvim drugačijem vremenu i potpuno drugačijim društvenim okolnostima. Ali, unatoč tome, ona je savršen uvod u temu o kojoj se u Hrvatskoj još uvijek govori vrlo rijetko. I itekako je primjenjiva.
U Hrvatskoj i danas postoje djeca i mladi koji zbog bolesti, invaliditeta, ovisnosti ili drugih teških obiteljskih okolnosti preuzimaju odgovornost za skrb o članovima svoje obitelji – odgovornost koja pripada odraslima. Stručnjaci ih nazivaju maloljetnim, odnosno mladim njegovateljima.
TKO SU MALOLJETNI NJEGOVATELJI?
Granica između uobičajene pomoći u kućanstvu i uloge njegovatelja nije uvijek jednostavna, ali postoji.
Jedno je kada dijete povremeno pomogne roditeljima u svakodnevnim poslovima i pritom razvija osjećaj odgovornosti. Sasvim je drugo kada ono postane osoba koja svakodnevno njeguje bolesnog člana obitelji, vodi kućanstvo, plaća račune, organizira život cijeloj obitelji, brine se o mlađoj braći ili sestrama i pritom odustaje od vlastitog djetinjstva, a ponekad i od vlastite budućnosti.
Tko su, dakle, „maloljetni njegovatelji“ o kojima ćemo govoriti u ovom serijalu?
Naglasimo, ovdje nije riječ o novoj pojavi. Djeca su oduvijek pomagala u obitelji. Tako su u selima, siromašnim sredinama, ratnim vremenima i migracijama djeca čuvala mlađe, radila različite poslove u kući i oko nje, bila „desna ruka“ roditeljima i ništa od svega toga samo po sebi nije bilo problem.
Dijete pomaže kada odrasli i dalje nose glavnu odgovornost, kada ono može reći: „Danas mi se ne da“ ili „Ne mogu“, kada postoji drugi, odrasli oslonac i kada dijete koje pomaže i dalje ima djetinjstvo.
Ali dijete postaje maloljetni njegovatelj kada bez njega obitelj ne funkcionira, kada ono ima osjećaj da nema drugog izbora, kada je glavni emocionalni stup ostalima u obitelji i kada, na kraju, njegovo povlačenje iz tog kruga za obitelj znači – kolaps.
KADA SE SUSTAV OSLONI NA DIJETE KOJE SE NE BUNI
Maloljetni njegovatelji, govorimo o dobi između 8 i 18 godina, ne nastaju jer roditelji to žele, nego zato što se poklope tri okolnosti.
Prva je postojanje odrasle osobe s ozbiljnim ograničenjima – kroničnom bolešću, invaliditetom, teškom depresijom, PTSP-om, psihozom, ovisnošću ili kombinacijom svega navedenog.
Druga je nedostatak pomoći izvana – nema dostupne skrbi ni obitelji u blizini, sustav kasni, ne reagira ili reagira samo formalno, a pomoć je kratkotrajna ili uvjetovana.
Treća je dijete koje može preuzeti odgovornost – empatično je, savjesno, često najstarije dijete, najčešće djevojčica ili ono dijete „koje ne pravi probleme“.
U takvim situacijama sustav se nesvjesno oslanja baš na ono koje se najmanje buni.
Dijete, s druge strane, sebe u toj situaciji ne doživljava kao žrtvu. U početku se osjeća potrebnim, osjeća ponos i razvija posebnu bliskost s roditeljem. Međutim, analize i iskustva pokazuju da kasnije ista ta djeca razvijaju strah od odlaska, osjećaj krivnje, tihu ljutnju koju ne smiju pokazati i uvjerenje da su odgovorna za tuđe preživljavanje.
Ova je spoznaja izrazito važna jer takva se djeca neće javiti za pomoć, neće reći da im je teško te će često braniti roditelja i obitelj.
BREME KOJE NIJEDNO DIJETE NE BI SMJELO NOSITI
Zamislimo na trenutak sljedeću situaciju: obitelj s nekoliko malodobne djece ostaje bez oca. Majka obolijeva od teške psihičke bolesti, s vremenom se odaje porocima te postaje ovisna.
Tko kuha ručak, tko pere rublje, posprema stan, tko plaća račune, tko ide u trgovinu, tko zove liječnika kad je mami jako loše? Tko sluša ispovijesti majke koja više ne vidi smisao života?
Ako je u naročito teškom stanju i treba pozvati hitnu pomoć – o čemu dijete koje će pozvati nadležnu službu, a možda čak i policiju, treba razmišljati? Koji su mu rizici? Što reći, a što prešutjeti? Hoće li ostati bez majke, hoće li ga odvesti u dom, gdje će braća ili sestre?
Može li ikoje dijete nositi ovo breme samo? Ako može – koliko dugo? I po koju cijenu?
O tim i takvim pitanjima govorimo kad pišemo o maloljetnim njegovateljima.
„RADI SE O RIZIKU ZA NJIHOVO MENTALNO ZDRAVLJE“
Upravo tu tezu potvrđuje i poznati virovitički profesor psihologije i specijalist kliničke psihologije Siniša Brlas. Za takvu djecu kaže: „Maloljetni njegovatelji, a čak je bolje i preciznije govoriti o mladim njegovateljima, djeca su i mladi koji su se silom životnih (ne)prilika našli u situaciji brinuti o nemoćnim ili članovima s invaliditetom, jednom ili više njih, vlastite obitelji“, a potom ukazuje na bitnu razliku između uobičajene podrške koju inače pružaju djeca u obitelji i one o kojoj govorimo u ovom serijalu: „Uobičajena pomoć djece i mladih u svojim obiteljima uključuje obiteljske obaveze koje bi trebale biti usklađene s djetetovim sposobnostima, znanjima i vještinama, vodeći pritom računa o njegovim ostalim obavezama i potrebama tijekom dana.
Ovakav pristup obavezama pomaže djetetu usvajati radne navike i učiti se odgovornosti prema zadaćama i osobama s kojima su okruženi, što može doprinijeti njihovom psihosocijalnom razvoju.
Međutim, uloga njegovatelja sasvim je suprotna prethodnom jer pred dijete postavlja očekivanja kojima ono vrlo teško može udovoljiti ili im uopće ne može udovoljiti. A situacija u kojoj vrlo teško ili nikako udovoljavamo zahtjevima u definiciji je stresa, a stres može biti iznimna prijetnja mentalnom zdravlju. Njegovanje nemoćnih i bolesnih obaveza je koja je i odraslima zahtjevna, a kamoli djeci i mladima bez iskustvenih znanja u području skrbi o drugima. Radi se, dakle, o riziku za njihovo mentalno zdravlje“, zaključuje Brlas.
NEVIDLJIVO DJETINJSTVO KOJE MORAMO PREPOZNATI
Zaključimo: postoji velika razlika između djeteta koje povremeno pomaže roditeljima u kućanstvu i djeteta koje svakodnevno preuzima odgovornost za zdravlje, sigurnost i osnovne potrebe drugog člana obitelji.
U sklopu novinarskog projekta „Maloljetni njegovatelji – nevidljivo djetinjstvo“, koji slijedi, govorit ćemo o mogućim i stvarnim posljedicama takvog života. Pisat ćemo i o razlozima zbog kojih sustav nedovoljno prepoznaje ovaj problem i zbog čega je njegovo prepoznavanje nužno. Objavit ćemo razmišljanja stručnjaka s ovog područja – priznatih psihologa, psihijatara i socijalnih radnika, ali i odgovore nadležnih državnih službi. Na kraju ćemo predstaviti iskustva i primjere dobre prakse zemalja koje se s ovim problemom nose uspješnije od nas.
Priča o trojici dječaka koji su se u svojoj najranjivijoj životnoj dobi sami brinuli o sebi, ali i o drugima, seže nekoliko desetljeća unatrag. No njihovo iskustvo ima uporište i u sadašnjosti.
Ovo je serijal koji će to pokušati vjerno prikazati.
***
U sljedećem nastavku: Djetinjstvo koje je prošlo pored njih – kako briga za bolesne članove obitelji utječe na školovanje, odnose s vršnjacima i emocionalni razvoj djece koja prerano preuzimaju ulogu odraslih?
