Banner
Na Bujštini obilježena 77. godišnjica bitke kod Kućibrega
Hrvatski inovatori osvojili zlatne, srebrne i brončane medalje u Njemačkoj
DP: Covid potvrde za ulazak u Sabor zadiru u ljudske i političke slobode
Arhiv HRT-a do 1990: Kulturno dobro vrijedno milijarde kuna izlazi iz bunkera
Umrla Jelena Brajša, dugogodišnja ravnateljica Caritasa
Božo Petrov pozitivan na koronavirus
Večernji list: Probijen zadnji tunel na pristupnim cestama Pelješkom mostu

  Priroda društva

Evolucija Crkve - u potresu i na propuhu

  Davor Suhan/ Moja Rijeka           18.12.2015.         1542 pogleda
Evolucija Crkve - u potresu i na propuhu

Uvod u ovu kolumnu vrlo je kratak. Aktualnost trenutka dozvoljava da budemo konkretni i koncizni: Zašto katolički vjernici vole papu Franju?

Mišljenja o tome ovise o doživljaju vjere i pastirske uloge Svetog Oca u Rimokatoličkoj Crkvi, pa tako i moje. Prije nego i sam iznesem o tome svoje konačno vlastito gledište, odlazimo na kratko u godinu 1962. Jedanaesti je listopada, početak zasjedanja Drugog vatikanskog koncila, kada papa Ivan XXIII. – kome je siromašni puk, još za njegova života, nadjenuo ime „Dobri papa“ – izgovara možda najzvučniju rečenicu koja je ikada odjeknula u rimskoj bazilici sv. Petra: „Ja nisam važan.“

Bio je to kritični seizmički trenutak u novijoj povijesti Katoličke Crkve. Dvije-tisuće-petsto-četrdeset crkvenih otaca (kardinala, biskupa i teologa), u svečanoj procesiji, osjećalo je kako im se trese tlo pod nogama. Da je masa vjernika shvatila Papu, sve bi se srušilo. Petrova katedrala ostala bi samo povijesna građevina u kojoj su nekad stolovali pape, jer bila bi to neka sasvim drugačija Crkva. Upravo onakva kakvu je zamišljao Dobri papa Ivan XXIII: „Vrt koji treba obrađivati, a ne muzej koji treba čuvati.“  

Za početak uslijedio je poziv: „Otresimo prašinu koja se skupila na prijestolju sv. Petra“… I tako je rođen Drugi vatikanski koncil, koji je puno toga očistio, ali dosta toga je i ostalo. No, povijest kao da se ponavlja.

Osmi prosinca 2015., na pedesetu godišnjicu (jer zadnje, četvrto zasjedanje Koncila, završeno je 8. prosinca 1965.), crkveni oci umjesto potresa osjećaju propuh. Papa Franjo proglasio je izvanrednu Svetu godinu milosrđa, otvorivši Sveta vrata Crkve na svim katedralama u svijetu, umjesto, kako nalaže tradicija, samo na jednoj. No čin kojim je dodatno propuhao cijelu Crkvu, je papinski ukor, kojim nju i svijet (u istom paketu) poziva „da spoznaju kako okrutnost i osuda nisu pravi put.“

“Nekad je i sama Crkva pregruba, dolazi u iskušenje da slijedi prestrogu liniju, u iskušenje da ustraje samo na moralnim pravilima pa, kao posljedica toga, jako mnogo ljudi biva isključeno.”

Ovdje dolazimo do ključne točke u papinoj duhovnoj reformi crkve: Rasterećenje vjernika od osjećaja  krivnje.

Ivan XXIII. pokušao je to razriješiti na filozofskoj osnovi:  "Život je hodočašće. Mi smo načinjeni od neba. Ovdje zastajemo kratko vrijeme, a onda nastavljamo putovanje"

Trebalo je dakle, na tom putu, osvijestiti istinu o vlastitoj duhovnoj prirodi.  No umjesto da vidi u sebi nebo i osvještava ovu okrepljujuću božansku objavu, čovjek je u sebi, na izričito inzistiranje Crkve, vidio grijeh. Srednjevjekovna depresivna dogma „ljudi su grešna bića“, čuvana u crkvenom  muzeju, potisnula je njegovu nutarnju želju da uzgoji u sebi vlastitinebeski vrt.

Posljedice takvog ponižavajućeg odnosa ne nose sa sobom samo religijske konotacije. Društvena slika obuhvaća puno šire obrasce: kulturološke, socijalne, duševne, kliničke…  

„Trebamo imati na umu kako su anksioznost i krivnja bitne emocije za razvijanje psiholoških obrambenih mehanizama. Budući da je iskustvo ovih emocija neugodno za osobu, onda pokušavamo potisnuti i emocije i iskustva povezanih uz njih, što kasnije može biti prvi korak i dovesti do formiranja simptoma za dijagnozu neuroze, poremećaja ličnostii poremećaja raspoloženja. Neki psihoterapeuti vjeruju kako moralne osude osobito one vezane uz religiju, mogu dalje kroz osjećaj krivnje produbljivati i poticati još veću neurozu kod klijenta.

Nezdrava krivnja guši našu osobnost i izaziva u nama osjećaj srama te druge negativne posljedice. Može nas navesti na samokažnjavanje, samoodbacivanje i razvijanje raznih strahova od odbacivanja. Naše unutarnje razmišljanje kako nas nitko ne voli, da smo neadekvatni ili nesposobni u tuđim očima imaju korijen u ovoj emociji.“ (Ratimir Pilja)

Obzirom da kršćanska kultura u znatnoj mjeri oblikuje naše životno okruženje, reformistička teološka struja pape Franje ima u tom pogledu jednu veoma pozitivnu društvenu notu. Ali to nije sve. Bitnu reformsku agendu u njegovom dosadašnjem pontifikatu vidim upravo u  promijeni duhovne komunikacije vjernika sa vlastitom savješću, koja time i sami kontakt s Bogom (i svojom božanskom prirodom) ne uvjetuje krutom posredničko-mentorskom ulogom Crkve.

Vjernicima je to puno draže. I do sada su osjećali da je takav put puno prirodniji i daleko bliži instrukcijama iz Evanđelja, ali mnogi ga se nisu usudili prakticirati bez crkvene dozvole mjesnog župnika. Svaki takav samoinicijativni pokušaj urodio bi grižnjom savjesti.

Sada ih je papa Franjo u velikoj mjeri oslobodio te dogmatske napasti. Gledajući daleko u povijest, to je evolucijski korak vrijedan dvije tisuće godina povratka unazad, koji bi mogao u potpunosti promijeniti sliku kršćanske crkve, vrativši ju na sam početak, kada između Boga i čovjeka nije stajao nitko TOLIKO VAŽAN. Zdravi razum i čisto srce bili su dovoljni za bliski  susret.  Dobri papa Ivan XXIII. to je rekao izravno. Današnji, Franjo, svojom neposrednom duhovnom jednostavnošću to je ponovo potvrdio.

Je li riječ o pukoj slučajnosti ili božjoj providnosti?...Što god da jest, slutim da je takvo poimanje vjere neusporedivo bolje – kako za društvo tako i za Crkvu.  

 

Kolumna Priroda društva Davora Suhana, portal Moja Rijeka

 

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Priroda društva