Banner
Benčić: Bitka u Stubici zagrijavanje je za prosvjed protiv Vladinog vođenja države
Puljak izboru GDO Turudića: Najniža razina demokracije
Grbin: Na prosvjedu ćemo tražiti da se odmah raspišu izbori
Večernji list: Europa ima 500 spalionica otpada, Hrvatska nijednu
U Hrvatskoj porast konzumacije kemijskih droga i ovisnosti
Nagli rast broja agencija za dovođenje stranih radnik
Benčić: Da su ljudi iz krim-podzemlja birali, odabrali bi Ivana Turudića

  biLJana

Erupcija mene

  Biljana Kovačević           01.11.2023.         1339 pogleda
Erupcija mene

Većina ljudi sa kojima razgovaram ima tvrdokorno uvjerenje da samo određeni ljudi imaju talente sa kojima se rode. Godinama sam i sama vjerovala u to. Već od najranije mladosti osjećala sam sklonost pisanju i čitanju, no nisam to doživljavala kao vrstu dara. Možda samo kao nešto što mi bolje ide nego drugima. Omiljeni predmet mi je bio, naravno, Hrvatski jezik. Bila sam znatiželjna po pitanju iskustava ljudi, njihovim socijalnim interakcijama i psihološkim stanjima, koje sam mogla pratiti sa lakoćom čitajući književna djela. Tu ljubav prema čitanju poticao je i moj stric koji me snabdijevao sa knjigama, a omiljeni odlazak u grad, bila je posjeta Gradskoj knjižnici. U doba u kojem sam ja odrastala u mladu osobu nije bilo mobitela i Interneta. Sve se još radilo „pješke“!

Možda je moja znatiželja bila izazvana i činjenicom da sam bila vrlo povučeno i stidljivo dijete. Sa godinama životnog iskustva, partnerstva, kao roditelja, i sada kao bake, uz sve ono što sam godinama upijala u sebe iz raznih izvora, iznenadila me misao da su zapravo SVI ljudi rođeni talentirani. Kako to u početku biva, susretneš se sa nekom izjavom i ona treba neko vrijeme procesuirati u tebi da ju prihvatiš. No, ono što je izazvala u tebi jest promjena gledišta. Kreneš promatrati ljude oko sebe, djecu, malu i veću. Gledaš što ih zanima, čemu pridaju svoju strast, a čemu ih društvo i roditelji usmjeravaju. Tada shvatiš da je zapravo proces socijalizacije djeteta u društvo na neki način ubica talenata. Zaista, oni rijetki, kojima su roditelji bili naklonjeni i imali razumijevanja, ili oni čiji je talent toliko iskakao da se ne može sakriti, imali su sreću, ako su željeli da ga razvijaju i možda se cijeli život bave njime. To su sretni ljudi. Ili bi ih možda mogli nazvati ustrajnima i onima koji su osluškujući sebe bili osviješteni da imaju to „nešto“.

Potreba da nas okolina prihvati i da budemo voljeni najjači je motivator svakog čovjeka i djeteta. Nema onoga tko se bar jednom u životu nije osjetio odbačenim, usamljenim i napuštenim. U takvim situacijama, naročito u problematičnim obiteljima, dijete, pa i odrastao čovjek, učinit će sve da bude dio cjeline.

Na tom principu funkcionira industrija mode za kojom se povode pojedinci koji žele biti „in“, koji na taj način iskazuju pripadnost nekoj klasi ili status uspješne osobe.

Njih možemo, većinu, da ne generaliziramo baš sve, staviti u razred osoba koje imaju problema sa niskim samopoštovanjem i vjerom u sebe. Oni koji će se radije sakriti iza grupe nego biti pojedinac koji strši. Za takvu ulogu treba imati hrabrosti i veliku dozu autentičnosti. Ona se stječe od kolijevke. Kako dijete raste, kada dobije još kojeg brata ili sestru, osjeća da se mora izboriti za svoje mjesto u roditeljskom krilu, za njihovu ljubav i naklonost. Tada radi devijacije u svom ponašanju kako bi se što više umililo i udobrovoljilo osobu do koje im je stalo. Prilagođavat će svoje ponašanje onome za što ono misli da je očekivano ponašanje.

Mene su uvijek tretirali kao dobru djevojčicu. Tiha, mirna, zatvorena u svijet mašte, sanjarenja, iza vrata svoje sobice prepuštena stranicama mnogobrojnih knjiga.

Moj pokojni brat je bio živo dijete i njega su s vremenom počeli obilježavati kao „problematičnog“. Sa devet godina uzeo je ključ automobila dok su roditelji bili na poslu, natovario pun auto djece i vozikao ih po ulici. Na sreću tada nije bio tako gust promet kao danas. On je dijete koje se otimalo klasičnom odgoju. Pobjegao bi iz vrtića, umjesto u muzičku školu otišao bi se igrati u park sa djecom.

Znamo da se roditelj postaje. Nigdje se ne uči kako to biti. Nitko niti ne naglašava važnost te najvažnije uloge u životu čovjeka. Ljudsko biće ima mnogo uloga koje igra u svom životu. Za neke se podrazumijeva da su kao bogom dane. Kao ta, biti roditelj. No, jesu li svi ljudi jednako sposobni odgajati dijete za djetetovu najvišu svrhu i sreću?

Kroz povijest se stvarala i mijenjala slika o tome kakvi ljudi trebaju biti u skladu sa moralnim načelima pojedinog doba. Tako i odnos između roditelja i djece, i odnos djece međusobno. Nekada je prvorođeni sin nasljeđivao svu imovinu, smatralo se da se djevojke udaju i pronose dalje muževe gene, odnosno lozu pa bi se eventualno nekada otpratile sa nekim mirazom ili čak i bez toga. Bilo je samo važno da ima muža jer su muškarci vodili svijet i ekonomski se brinuli za obitelj.

Imućnije žene su imale obrazovane dadilje, siromašnije obitelji su se same skrbile za svoje potomstvo. U današnje vrijeme kada rade i majka i otac, brigu o djeci preuzele su društvene institucije, jaslice, vrtići, škole, izvan nastavne aktivnosti. Broj sati provedenih uz roditelje je vrlo mali, a tek kvalitetno vrijeme, mislim da se jedva može i nazreti.

Mogli bismo reći da djecu bolje poznaju svi izvan roditeljskog doma. Pod tim „poznaju“ misli se najčešće na površno znanje ovisno o ponašanju djeteta. Ako dijete ne pravi probleme i ima dobre ocjene, većina će se složiti da je sve u redu.

Roditelji nemaju vremena jer su se zahtjevi vremena promijenili. Sve se više radi, a sve manje ima. Naravno, uz izuzetke, kao i u svakom društvenom razdoblju. Djeca su iznurena od raznih aktivnosti, koje često i sami roditelji nameću, pokušavajući nekako kroz dijete ostvariti možda neke svoje mladenačke snove. Ni roditelji, ni djeca nemaju trenutke mira ni vremena za sebe.

Dijete koje je stalno izloženo buci, prevelikoj količini informacija koje njegovo mlado tijelo ne može tako brzo probavljati, provodeći mnogo vremena na putu do škole i drugih aktivnosti, ne može stupiti u kontakt sa sobom i osjetiti što je zapravo ono što želi od sebe stvoriti.

Mala djeca već kroz televiziju, sada i Internet imaju uzore u poznatim pjevačima, glumcima, možda znanstvenicima. Njihova pažnja se odvlači maštom o tome kako žele biti poput njih, pa se krenu oblačiti u skladu sa svojim idolom, prilagođavati svoje ponašanje viđenom... Društvo to ne primjećuje i ignorira. Mnogim službama to ide u korist, jer današnji svijet počiva samo na reklamama i prodaji. Od toga više nitko ne može pobjeći. Silina tog „silovanja“ pogubna je za odrasle a za dijete tragična. Ono je osuđeno da se nikada ne otkrije samome sebi a time ni drugima. Individualno ponašanje i osobnost nikako nisu na listi prioriteta. Dapače, nepoželjni su jer se ne mogu kontrolirati.

Što se onda događa sa djecom? Paralelno stvaraju dva svijeta. Onaj koji pokazuju na van i onaj nutarnji koji je daleko više konfliktniji i zamršeniji. Čovjek je biće emocija. Njima reagira na akcije ljudi u svojoj blizini. U odnosu na te akcije i re – akcije stvaraju međusobna djelovanja. Za emocije je poznato da se moraju odživjeti kada se dožive.To znači da je potrebno određeno vrijeme da se ta emocija prihvati, da se izanalizira razlog takvog ispoljavanja, probavi i na kraju otpusti.

E, upravo za taj proces danas nitko nema vremena. SVI samo na SVE RE-AGIRAJU! Često bez promišljanja. Netko te provocira, izaziva i ti kreneš uzvraćati istom mjerom. Ne znaš što stoji ispred tebe. Važno ti je samo da ne ostaneš dužan. Tko je on/ona da se tako odnosi prema tebi? I u trenutku izbije svađa, netko izvadi nož i nastane tragedija. Sve više svjedočimo takvim ponašanjima. Govori se kako su ljudi postali nasilni, nitko više nema strpljenja za druge, „staju“ jedan drugome na „žulj“. Što je uzrok tome?

Ljudi više ne nose mir u sebi. Na stranu ono što se dešava oko nas. Ljudi su 24/7 izloženi raznim utjecajima i buci. Njihov živčani sustav je non –stop stimuliran. On reagira onako kako je priroda uredila da reagira u takvim trenucima. Hormoni stresa, kortizol, adrenalin i inzulin luče se u tolikim količinama da slabe organe koji ih izlučuju i tako se stvaraju bolesti, iscrpljenost i pad imuniteta. Ljudsko tijelo/biće nije stvoreno za takve uvjete. Ono treba trenutke odmora i mira. Treba noć i tamu. Treba određene sate spavanja.

Volim biljke i rad s njima. Imam svoj mali vrt. Negdje sam naišla na podatak da biljke koje su cijelu noć osvijetljene uličnim svjetiljkama imaju više problema sa nametnicima i zdravljem. Jer, one reagiraju na svjetlo i tamu. Noću se cvijet zatvara, na suncu se otvara pčelama i drugim insektima. Umjetno svjetlo im daje informaciju da je i dalje dan. One postaju zbunjene i venu, ne rode. Znate što pticama po cijelom svijetu čini gradska rasvjeta! Zamislite sada sebe. Vi ste dio te prirode koja je stvorena da ima noć i da ima dan. Danju ste aktivni, noću biste trebali mirovati i obnavljati snagu.

Dok ste mladi ne pravi vam problem ostati budan noću. Zašto profesije koje rade u smjenama imaju više problema i beneficirani radni staž? Zato što je to neprirodno za čovjeka. A neprirodnost vodi u bolest i smrt! Prolaze godine i vi svoje frustracije, neutažene želje, neostvarene snove gurate pod tepih. Ne reagirate odmah jer se bojite što će vam reći roditelji, prijatelji, familija, kolege na poslu.

Pred njima glumite da je sve u redu. Odričete se čovjeka / žene kojeg/koju zavolite jer nije po volji drugima. Brojite razlike i prepreke i slažete opravdanja sebi zašto odustajete od onoga za čime vaša duša teži. Duša je danas prognana iz svijeta kao i mnoge rečenice iz Biblije i kao mnogi nepoćudni osobenjaci. Vjerovanje u dušu ne podržavaju oni kojima su oči zaslijepljene zlatom, novcem i moći i koji ne prezaju ni od čega da se toga domognu. Duša počiva na krepostima, na moralnim obavezama: „Ne čini ono što ne želiš da drugi tebi čine!“ – mislim da je to najviše citirana rečenica i najviše nepridržavana ideja u svim razdobljima.

Jer, ako se nekome moraš opravdavati za svoja (ne)djela, ako postoje kazne ili način da te se spriječi u tvome naumu, tebi ne ide u prilog podržavati nešto tako suludo. Još ako postoji mogućnost reinkarnacije – ponovnog rađanja vezanog za tvoja prošla učinjena (ne)djela, ta se misao mora smjesta ugasiti.

Možete li sebe zamisliti da se u sljedećem životu rodite kao žrtva ako ste u ovom bili krvnik? Sigurno nije ugodno ni zamisliti. Ili sebe kao žabu?! – ali bez princa koji će vas doći poljubiti. No, na stranu i to.

Skupljate cijeli život svoja loša mišljenja o sebi, tuđe uvrede na koje niste odmah reagirali, propuštene šanse, krivite ove i one, bjesnite, uzgajate mržnju, zavist, ljubomoru, produžavate granice svoje tolerancije do ruba gdje vas svi drže budalom i nekim s kim je lako! I tada, kao express lonac kad se pritisak povisi iznad mjere, puknete! Eruptirate kao davno zaboravljeni vulkan na kojeg više nitko i ne računa. Izbacujete svu lavu, užarenu masu iz sebe, „bljujete“ visoko, nadaleko i naširoko. Uništavate sve oko sebe, u sebi i još dalje. Sve vaše razumne kočnice su popustile. Više ne mislite ni na što, samo da se oslobodite tog žara u sebi koji peče.

Odjednom postanete svjesni što želite od sebe ali i od drugih. Postavljate granice. Povlačite se u mir i tišinu i vježbate mir u sebi. Ne srljate, oslanjate se više na svoju intuiciju, na vlastito tijelo koje vam daje znakove. Uživate u trenutku i zahvalni ste na onome što imate. Više odlazite u prirodu, vaša suosjećajnost i empatija se šire i počinjete razumijevati sve oko sebe. Otkrivate strast u sebi za nešto što niste ni znali da je u vama. Strast veću od bilo kakve požude za suprotnim spolom. Otkrili ste sebe. I svoju svrhu! I svoju misiju! I kako god to nazivali. Znate jednostavno da je to put koji vas vodi do ostvarenja svega za čim ste čeznuli. Odgovor nikada nije bio vani. Odgovor je uvijek u nama.

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije biLJana