Bez obzira na sve čari i veličanstvenost Londona pomalo sam bio i više nego sretan činjenicom da smo se ukrcali u autobus koji nas je trebao prevesti do juga Engleske na obale English Channela u lučki grad Portsmouth ili ''Pompey'' kako ga zovu lokalci. Neobičnost tog grada je u činjenici da je to jedini engleski grad koji je cjelokupno smješten na otoku (Portsea Island). Osim toga, njegova bogata prošlost vezana uz more i brodove i činjenica da su se u tome gradu rodile neke od važnih osoba za englesku stariju i noviju povijest kao što su pisac Charles Dickens i glumac Peter Sellers samo po sebi daje dovoljno motiva da se taj grad i posjeti. Stoga, evo me na njegovim obalama!
Polazak: London, Victoria Coach Station (8:30 h), utorak, 13.7.2010.
Dolazak: Portsmouth university, Cambridge Rd, Hampshire (10:32), utorak, 13.7.2010.
Ukupno nekih 20-tak funti za povratno putovanje kompanijom ''National express'' stvarno i nije previše novaca.
Nakon, pomalo, podugog pješačenja do hostela jer gledati u kartu i noseći hrpu stvari nije nimalo lako u nepoznatom gradu, pa bio on milijunski ili puno manji. Došavši pred hostel ''Portsmouth & Southsea Backpackers Lodge'' i napokon iskrcavši stvari u hodnik istog krenuli smo u razgovor s vlasnikom. Standardna pitanja o rezervaciji, depozitu za ključ, pravilima o galami, gdje treba zvoniti ako što pođe po zlu, o doručku, stoički smo podnijeli. Pomalo je bilo i duhovito sve to jer su vlasnici bili Azijati (naravno dugo naturalizirani) kojima se još dobrano osjetio istočnjački naglasak. No niti moj ''kroejšn ingliš'' nije puno bolji, pa bolje da šutim. Sam hostel je lijepo preuređena starija romantična građevina sa zanimljivim interijerom, specifičnim bojama i što je najbolje od svega, starim obnovljenim namještajem iz 70'-tih. Dobili smo sobu u potkrovlju i sve u svemu može se reći da je hostel za prolaznu ocjenu.
Doživjeti Portsmouth uistinu nije teško. Grad i njegov skriveni šarm osvajaju čovjeka na prvu. Široki travnjaci uz obalu uz pomalo osamljene klupe pružaju savršeno mjesto za predahnuti. Gledajući brodove koji odlaze iz luke Portsmouth prema otoku Wightu uživao sam. Na obali konstantno puše vjetar, te iz vjetrovki nismo izlazili, no to nije smetalo domaće igrače - ribiče da u kratkim hlačama, kratkoj majici i japankama na dokovima pecaju ribe dok valovi im peru stopala i pokušavaju ih zbaciti s doka.
Lakim koracima obilazili smo njegove malene ulice, ali prepune barova, pubova i restorana, jednostavno prepune života. Arhitektura je grada specifična, pa nije neobično naletjeti na zgrade iz 18 st. u kojima je danas smješten neki restoran. Jedan od ljepših primjera iste je zgrada Spice Island Inn-a, otvorenog daleke 1700. godine i koji nosi ime po prvim začinima donesenih iz Jamajke. Isto tako nije neobično naletjeti na krčmu ispred koje na ulazu stoji bista galeba raširenih krila dok pravi galebovi lete iznad glava i vrebaju na sendvič. Što to još pruža Portsmouth, osim čistog i jednostavnog šarma?
Spinnaker tower - taj vidikovac nalik na razapeta jedra engleskog jedrenjaka pod udarom vjetra nadvio se nad usidrenim brodicama u luci Portsmouth u dijelu grada poznatom pod nazivom Historic Waterfront (Gunwharf Quays). Impozantne visine od 170 metara posjetiteljima pruža impresivan pogled na okolicu grada. Nije nešto jeftino otići gore, do vrha, pa sam to preskočio, no kasnije mi je pomalo bilo žao što nisam riskirao par novčanica s likom engleske kraljice i uživao u pogledu. Na vrhu tornja smjestio se Waterfront cafe i kako kažu turističke brošure - svaki pogled s vrha tornja je remek djelo. Gdje god se nalazili u gradu uvijek se krajičkom oka vidi vrh tornja, tj. 27 metara visoka ''igla'' koja se pruža u nebo. Sve što se nalazi u okolici tornja djeluje kao iz zemlje Liliput, umanjeno, a brodovi izgledaju doslovno kao dječje igračke koje se njišu usidrene na valovima.
Royal Garison Church - ova vojna crkva sagrađena 1212. godine i koja danas stoji u blizini same obale English Channela nezaobilazna je znamenitost grada. Dio crkve danas stoji bez krova dok je drugi dio crkve natkrit i skriva vrlo poučne stvari. Ugodna i ljubazna kustosica ispričala nam je cijelu prošlost crkve dok smo se mi divili starim engleskim zastavama koje su krasile unutrašnjost i pogled zadržavali na unikatnim vitrajima koji su pratili englesku povijest vojske i koji su ovjekovječili i poneke važne vladare. Ispred samog zdanja našao se nadgrobni spomenik Charlesu Jamesu Napieru - poznatom britanskom zapovjedniku koji se proslavio potukavši Indijce u bitci kod Hyderabada. Okamenjen prikaz Charlesova tijela ležao je na kamenoj grobnici držeći čvrsto i junački mač u ruci. Sam Napier umro je u dobi od 71 godinu u Oaklandsu blizu Portsmoutha. Vjerojatno zbog njegovih vojnih uspjeha odlučili su ga pokopati ispred vojne crkve, ima u tome simbolike. Nekoliko metara od grobnice Napierove ugledao sam i spomenik posvećen, a kome drugom nego, admiralu Horatio Nelsonu. ''21. OCTOBAR 1805.'' je bio datum urezan u kamen spomenika, datum njegove pogibije. Gdje god pronalazili njegove spomenike po Engleskoj, uvijek ćete ga zateći u uniformi, s mačem o boku i pogledom odlučna zapovjednika i čovjeka koji ne gubi. Nadovezao se i sam grad Portsmouth na ovog junaka jer na njegovoj obali i danas stoji usidren njegov brod HMS (His Majesty's Ship) Victory.
Historic Dockyards - mjesto u luci koje je uređeno u svojevrsni pomorski muzej na otvorenom prepun brodova. Mjesto je to gdje se može ugledati dva spektakularna prizora usidrenih brodova u luci: Nelsonov slavni jedrenjak HMS Victory i prvi metalni ratni brod engleske mornarice HMS Warrior (1860). Ipak najveću pažnju privukao mi je slavni Nelsonov jedrenjak žuto-crne boje. Taj brod porinut 1765. godine i koji je sudjelovao u čak 5 teških bitaka, koji je preživio opaku pomorsku bitku kod Trafalgara i ostao čitav unatoč činjenici da je ostao bez kapetana (poginuo od posljedica ranjavanja) od 1922. godine stoji usidren u luci Portsmouth i svjedoči slavnoj prošlosti engleske mornarice. Dugo sam promatrao ta dva prekrasna, ostarjela, ali ponosna velikana i divio se njihovoj ljepoti.
Utvrda Henrika VIII. - smještena na samoj obali stoji vojna utvrda koju je podignuo sam kralj Henrik VIII.; isplati se sjesti na topove utvrde i zagledati se u daleku pučinu mora.
Natural History Museum (Cumberland house) - odlično mjesto za ljubitelja prirode kao što sam i sam. Za malo funti ili što Englezi kažu u žargonu ''quid'' treba posjetiti ovo interesantno mjesto. Nije baš da čovjek može svaki dan ugledati okamine trilobita i ostalih skamenjenih bića - fosila otprije ohoho milijuna godina te se zagledati se lubanju divovskog krokodila iz oligocena (23-33 milijuna godina prije Nove ere); jednostavno dobro. Sve u svemu, mjesto je to gdje i odrasli i djeca mogu uživati u praćenju biljnog i životinjskog svijeta od početaka do danas. U samom dvorištu muzeja nalazi se prostorija gdje možete uživati u posljednjem letu leptira, igri leptira u zraku i diviti se njihovoj veličini i boji. Postavljena je tamo i izložba osušenih leptira pa se može vidjeti kakve sve ''nemani'' lete noću oko noćnih lampi. Bilo mi je zgodno gledati ushićena lica djece koja su promatrala leptire i čekala da im pokoji ljepotan sleti na glavu. Sve se to nalazilo u okružju gotovo tropskog zelenila.
Southsea Rose Garden - lijepo, maleno, skriveno i mirno mjesto gdje se u tišini, zaklonjeno od gradske strke i vreve, može okrepljivati duša u ljepoti i mirisu predivnih ruža. Brižno njegovane, različitih boja i mirisa djelovale su očaravajuće. Nije stoga neobično što u nekim dijelovima svijeta vjeruju da ruže imaju dušu i da se s njima može razgovarati, ima nešto u tome. Svidjela mi se posebno skupina školske djece (sam sam učitelj) koje su njihove učiteljice dovele u ružičnjak na satove crtanja. Mislim da djeci nije trebala veće motivacija nego što je to ovo mjesto. Klinci su se smjestili pod ružama, izvadili svoju opremu za crtanje i počeli stvarati mala likovna djela.
Nešto o hrani i pubovima - (Restoran The Florence Arms) - šetajući ulicom Florence Rd. naletjeli smo na ovaj interesantan pub-restoran. Izvana možda i nije bio tako ugodan jer je objekt građen od obične crvene cigle s malo dotjeranim pročeljem, no iznutra je posve drukčija priča. Odmah me interijer podsjetio na sliku Van Gogha ''Night cafe''- crvena i zelena boja u kombinaciji sa starim viktorijanskim namještajem. Posluga je dosta spora jer gospođa/vlasnica jednostavno zaboravila na nas. Kada je na stol stigla naša naručena hrana sve je u trenu zaboravljeno. Fini prženi bakalar s krumpirom pečenim na maslacu uz prilog graška i nekoliko vrsta umaka i senfova, prilog - miješana salata u kojoj je bila ubačena svježa trešnja koja je salati davala osvježavajući okus i boju, ma rapsodija sve u svemu. Britanci, sjedi 5!
