Kad se prije koji mjesec, krajem sumorne 2014. godine, u javnosti pojavila knjiga Borisa Pavelića ‘Smijeh slobode: uvod u Feral Tribune’, svakome iole upućenom bilo je posve jasno kako nije mogla biti objavljena u boljem času - piše Dragan Markovina u Novostima. Dok se u zemlji odigravao posljednji čin ulične revolucije desnice, čije su se temeljne poruke iscrpljivale u raspirivanju netrpeljivosti prema Srbima i nastojanjima da se u zemlju uvedu kategorije privilegiranih građana i političkih partija, Pavelićeva knjiga pojavila se kao poziv na otpor. No istovremeno i kao vapaj za okončanjem kalkulantskog povlačenja lijevo-liberalnih vlasti pred naletom revitalizacije tuđmanističkih mitova i vrijednosti. Neovisno o tome čita li sam autor vlastitu knjigu u tom ključu, ona zaista ima mobilizacijski potencijal na građanskoj sceni. S druge pak strane, ova knjiga nije samo to. Ona je istovremeno i enciklopedija genijalnog i građanski iznimnog hrabrog otpora, povijest nezavisnog novinarstva, ali i knjiga upozorenja o tome u kojem se smjeru kreće društvo kad takve glasove, kakav je bio ‘Feral Tribune’, gura na marginu da bi ih izolirala.
Teško je također ne uočiti simboličnost činjenice da se jedna ovakva knjiga pojavljuje upravo o momentu kada se takav britki i istinski slobodni medij nameće kao nužnost u zemlji koja je u istoj mjeri, u kojoj je nespremna na suočavanje s prošlošću, spremna na održavanje tuđmanističkih mitova. U ime kojih se sprema na mentalni povratak u devedesete. Pa što je to Pavelić napravio? Bez imalo namjere da mu laskamo bez pokrića, treba priznati kako uloženi trud i njegov konačni rezultat predstavljaju perfektnu doktorsku disertaciju interdisciplinarnih društveno-humanističkih znanosti. Sve je u ovom rukopisu perfektno zanatski odrađeno i činjenično utemeljeno. Od kronologije na početku teksta, preko arhivskog istraživanja i razgovora s akterima, do prikaza ‘Feralove’ biblioteke i njezinih izdanja na kraju knjige. Da u ovom društvu postoji iole razvijena kritička svijest, disertacija ovakvog tipa imali bismo do sada na filozofskim fakultetima u zemlji i na cijelom južnoslavenskom prostoru pristojan broj. No baš zato što ih nemamo, ova se knjiga pojavila kao rukopis koji će bez ikakve sumnje popunit tu prazninu i, nadajmo se, potaknuti istraživanja sličnog tipa koja bi nasljeđu ‘Ferala’ dala primjereno mjesto u društvenoj povijesti. Odgovor na pitanje zbog čega do sada u široj, pa i akademskoj javnosti, uloga tog medija nije bila primjereno prepoznata, nalazi se u samoj knjizi. Posebno u onom dijelu u kojem autor prikazuje kako su mainstream mediji, s promjenom političkih okolnosti, počeli otkrivati ‘šokantne i ekskluzivne’ priče o ratnim zločinima i gospodarskom kriminalu. Posve ignorirajući činjenicu kako su sve te priče bile objavljivane u ‘Feralu’ godinama prije toga, i to bez ikakvog odjeka. Cinizam hrvatske stvarnosti, koji se možda najbolje ogledao u činjenici da premijer Ivica Račan nakon dolaska na vlast nikada nije pristao na razgovor za ‘Feral Tribune’, dok je kroz godine koje je proveo u opoziciji, po tvrdnjama ‘Feralovih’ urednika, često znao moliti za prostor u tim novinama, doveo je do toga da su kao nezavisni mediji koji su pomogli izgradnju moderne Hrvatske odlikovani ‘Globus’ i ‘Nacional’. A ‘Feralova’ ključna i beskompromisna uloga, naravno, posve je prešućena.
Iz svega rečenog jasno je da ovo ne može biti samo studija posvećena ‘Feral Tribuneu’, već i savršena studija mentaliteta hrvatskog društva, zbog koje ćemo puno lakše razumjeti zašto nismo bili u stanju iskoračiti iz nacionalističkog modela devedesetih godina i zbog čega se on uvijek iznova vraća.
Snaga Pavelićevog rukopisa je ponajprije u tome što nije dopustio da ga zanimljivost pojedinih segmenata globalne priče o ovom mediju i njegovoj društvenoj ulozi odvuče od temeljnog cilja koji je sebi očito postavio. A to je potpuna slika ‘Feral Tribunea’, promotrena iz svih aspekata i bez izdvajanja ičega što bi narušilo cjelinu. Imamo li u vidu da je prilika za takvu dekonstrukciju ovog medija bilo pregršt, kao i činjenicu da je dobar dio njih u javnost pustila upravo lijevo-liberalna inteligencija, jasno je pred kolikim se izazovom našao autor. Iz činjenice da ga je uspješno nadvladao možemo zaključiti da je uočio najbitnije momente iz dvadesetpetogodišnje povijesti ovih novina. Druga veličina Pavelićevog pristupa krije se u činjenici da on sve te izazove nije jednostavno ignorirao ili preskočio, nego im je svima dao primjeren prostor i značaj koji su u određenom momentu imali. Preciznije govoreći, autor se s jedne strane mogao fokusirati na ključnu ulogu ‘Feralovog’ izvornog trojca (Ivančić-Lucić-Dežulović) ili eventualno kvarteta, pridružimo li im Đermana Senjanovića, te jahati po teoriji kako je s odlaskom Borisa Dežulovića i Senjanovića to prestalo biti to. Da se uhvatio te zavodljive teorije, na koju su mnogi pristali, Pavelić bi jednostavno propustio uočiti kako je ‘Feral’ u svojoj posljednjoj fazi zapravo bio novinarski najkvalitetniji. Drukčiji no ranije, ali bolji. Na isti način mogao je usvojiti teoriju o tome da su te novine propale zbog toga što su s Tuđmanovom smrću izgubile smisao postojanja, ne uspjevši se, unatoč prelasku na magazinski format, prilagoditi novom dobu. Što opet nije napravio, ukazavši na jednostavnu činjenicu kako se zakup oglasnog prostora u medijima nikad nije vodio isključivo tržišnim principima. U konačnici, autor se mogao prepustiti sirenskom zovu tračeva o velikom bogatstvu koje su vlasnici novina nagomilali, nauštrb samih novina i njihovih zaposlenika, čemu opet nije podlegao. Jednako kao što se nije dao zavesti tumačenjem kako su se te novine raspale iznutra zbog narušenih međuljudskih odnosa. No, kao što je ranije navedeno, svim tim pričama i tezama koje su se plasirale kroz medije Pavelić je prišao s punom ozbiljnošću i analitičnošću, korektno ih prenijevši i logično ih opovrgavajući.
Posebna zanimljivost ove knjige, koja s posljednjim događajima u vezi vlasničke strukture EPH-a iznova dobiva na aktualnosti, tiče se pregovora između ‘Feral Tribunea’ i Ninoslava Pavića, tadašnjeg vlasnika EPH-a. Koji su naprasno i jednostrano okončani od strane samog Pavića, bez ikakvog objašnjenja i uz potpunu šutnju. O čemu su, naravno, za potrebe knjige svjedočili vlasnici ‘Ferala’.
I inače njihova brojna svjedočanstva u ovoj knjizi predstavljaju prvorazredan povijesni izvor. S jedne strane zbog uvida u njihove dileme, motive i poteze kojima su mijenjali društvenu svijest i medijsku sliku društva, a s druge, ne manje bitne, zbog niza zanimljivosti i sitnica kojima su njihovi odnosi bili prožeti. Jedna od takvih je svakako slučaj prvog razgovora Viktora Ivančića i Predraga Lucića s Dežulovićem, na koji je ovaj, na užasavanje obojice, došao u bijeloj majici. Naručivši usput Colu, dok su njih dvojica već standardno bili na pelinkovcu. Što je navelo Ivančića da kaže Luciću: ‘Vidi ti s njim, pa ako nije previše zainteresiran, nema veze.’
‘Smijeh slobode’ istovremeno svjedoči i o dramatičnosti pritisaka Tuđmanovog režima na ‘Feral Tribune’. Priča Viktora Ivančića, koju je Pavelić zabilježio, o tome kako je po objavljivanju sad već kultne naslovnice na kojoj je bila fotomontaža zagrljenih Tuđmana i Miloševića, po njega u redakciju na Staru godinu došla Vojna policija s mobilizacijskim pozivom, čita se kao napeti krimić. Po uvjerenju samog Ivančića, ali i po brojnim indicijama koje je autor u knjizi rekonstruirao, postojala je realna bojazan da tadašnji glavni urednik ‘Ferala’ bude smaknut na frontu. Samo iz tog Viktorovog slučaja, gotovo filmskog bijega iz redakcije u Zagreb i kasnijeg posredovanja Slavka Goldsteina da se ta akcija obustavi, mogao bi se snimiti napeti triler po istinitim događajima. A to je bio tek djelić onoga što su ove novine u svojoj dvadesetpetogodišnjoj povijesti prošle.
Zahvaljujući ovakvom autorskom pristupu, kombinaciji svjedočanstava i dokumentarnih izvora, ali i zbog činjenice kako je ovaj tjednik kroz čitavo vrijeme svog postojanja djelovao u izrazito dramatičnim okolnostima i s neizvjesnom sutrašnjicom, ‘Smijeh slobode’ se, unatoč svojih skoro 700 stranica, čita u jednom dahu.
