Banner
Na Bujštini obilježena 77. godišnjica bitke kod Kućibrega
Hrvatski inovatori osvojili zlatne, srebrne i brončane medalje u Njemačkoj
DP: Covid potvrde za ulazak u Sabor zadiru u ljudske i političke slobode
Arhiv HRT-a do 1990: Kulturno dobro vrijedno milijarde kuna izlazi iz bunkera
Umrla Jelena Brajša, dugogodišnja ravnateljica Caritasa
Božo Petrov pozitivan na koronavirus
Večernji list: Probijen zadnji tunel na pristupnim cestama Pelješkom mostu

  Priroda društva

Emocionalna inteligencija – podsvjesna kontrola uspjeha

  Davor Suhan/Moja Rijeka           04.07.2015.         2110 pogleda
Emocionalna inteligencija – podsvjesna kontrola uspjeha

„Teško je među svim košarkaškim super asovima naći najboljeg…Ali najbolji i najveći je bio Krešimir Čosić ….Zašto je Čosić bio najbolji, zašto najveći?...Pa upravo zato jer je mogao podnijeti da bude sporedan.”

Hvala Zoranu Slavniću za ovu fantastičnu izjavu. Studentima kineziološkog fakulteta preporučam da ju pozorno pročitaju i dobro zapamte. A onima koji pri tom ne osjete trnce, toplo savjetujem da se ispišu s fakulteta. Ovaj test je nepogrešiv – nema popravnog i o tome nema razgovora. Tko može neka shvati.

Sport je emocija, ali u naletu strasti prednost imaju sportaši s karakterom:

Mentalno čvrst sportaš ima pozitivan stav o sebi (svojem izgledu, svojim sposobnostima , svojoj poziciji i ulozi u ekipi ).... i drugima (vjeruje u njihovu dobronamjernost, njihovu naklonost, njihove sposobnosti). Pozitivan stav mentalno čvrstog natjecatelja lišen je predrasuda i neprovjerenih vjerovanja neovisno o njihovu pozitivnom ili negativnom predznaku). …Kao rezultat pozitivne, ali i realne usmjerenosti  na sebe i druge, u takvog sportaša pojavljuje se velika razina pozitivne integriranosti koja mu omogućava iskorištenje svih drugih njegovih potencijala – i motoričkih i mentalnih. (S. Trninić)

Ali nije samo sportska učinkovitost jedini benefit takvih sportaša.

Sjećam se vrlo zanimljivog događaja na jednom nogometnom derbiju, negdje početkom osamdesetih. Bila je to utakmica visokog rizika koju je Dinamo igrao na užarenom gostujućem terenu. Pred prepunim stadionom momčadi izlaze na teren. Službeni spiker čita sastave momčadi. Na spomen svakog imena igrača u plavim majicama stadionom se ori zvižduk. A onda, odjednom, tajac.  Ime Velimira Zajeca izaziva spontano poštovanje. Zeko je ipak preveliki gospodin – kapa do poda majstore.

Čudesna je ta magična snaga ljudskog karaktera – toliko da moderan sport sve više postaje svjestan vrijednosti usmjerenog sportskog odgoja mladih sportaša. Ali pazite sad: U modernom shvaćanju sportskog treninga nije riječ o klasičnom učenju. Suvremeni trener postaje psiholog koji motivira. Njegov je primarni cilj probuditi užitak u igri do granice kada ono igraču postaje i jedini smisao. Na početnoj razini sportskih škola, u radu s najmlađim uzrastima, ovo pravilo postaje Sveto pismo. Pokušaj da se u djeci probudi želja za pobjedom je kameno doma sportske psihologije.

Isto pravilo vrijedi i za druge oblasti, poglavito umjetničke profesije:

Jedan skladatelj ovako opisuje trenutke kada mu stvaranje ide najbolje:

Sami ste toliko ushićeni da gotovo imate osjećaj da ne postojite: to sam iskusio već nebrojeno puta. Čini mi se da mi ruka radi samostalno i da nemam nikakve veze s onim što se događa. Ja samo sjedim i promatram, prepun strahopoštovanja i čuđenja. Note izviru same od sebe.(Mihaly Csikszentmihalyi)

Ovaj tijek unutarnjeg doživljaja prekida svaka misao o uspjehu i neuspjehu. Zato potreba za promjenom obrazovne paradigme koja potiče kompetitivne vrijednosti u društvu postaje primarna  evolucijska spoznaja. „Biti konkurentan, bolji od drugih“ polako ali sigurno odlazi iz školskih udžbenika. Svijet se napokon budi iz inducirane kome izazvane ovom krivom obrazovnom mantrom 20-og stoljeća. Koliko god se trudili biti bolji, uvijek netko zaostaje za puni krug i tone u apatiju, zato novi vijek donosi zaokret u svjesnosti: Kompetitivni nagon ustupa mjesto empatiji.  

Budući odlikaši namjerno će propustiti trkaće da ih prestignu i rado zapljeskati tuđoj pobjedi. Poznavao sam jednu Sanju koja je to rado činila na svakoj školskoj utrci, mada je bila najbrža od svih. Umjesto sportske slave radije bi stala negdje na pola puta prije cilja i pričekala svoju najbolju prijateljicu da podijeli sa njom titulu posljednje u grupi. Bila je za korak ispred svoga vremena, ali ovu prednost ispred zaostalog svijeta njeni nastavnici, (mentalno baždareni na sportski rezultat) nisu vidjeli. Da kojim slučajem jesu, mogli su od nje stvoriti olimpijsku pobjednicu. Jer danas je jasno kao dan: Užitak u igri, neopterećenost time da se bude prvi ili zadnji, garancija je uvijek vrhunskog sportskog rezultata.

Učenje

Prva prigoda za formiranje sastavnih elemenata emocionalne inteligencije javlja se u najranijoj dobi, premda se ove sposobnosti nastavljaju oblikovati tijekom čitavog školovanja. Emocionalne sposobnosti koje djeca stječu kasnije u životu nadograđuju se na one stečene u najmlađoj dobi. A te sposobnosti glavni su temelj cjelokupnog učenja. U jednom izvještaju ustanove 'National Center for Clinical lnfant Programs' naglašava se kako školski uspjeh toliko ne ovisi o fondu činjenica kojima dijete raspolaže ili o dragocjenoj sposobnostičitanja, koliko o emocionalnim i društvenim pokazateljima: samopouzdanju i zainteresiranosti.

 Djetetova spremnost za školu ovisi o najtemeljnijem od sviju znanja, kako učiti. U izvještaju se navodi sedam ključnih elemenata ove presudne sposobnosti – a svi su povezani s emocionalnom inteligencijom:

 1. Samopouzdanje. Osjećaj kontrole i ovladavanja svojim tijelom, ponašanjem i svijetom; djetetov osjećaj da je vjerojatnije da će uspjeti u onom čega se prihvati, te da će mu odrasli pomoći.

2. Znatiželja. Osjećaj da je doznati nešto novo pozitivan korak i da dovodi do užitka.

3. Svrhovitost. Želja i sposobnost za ostvarivanje utjecaja i ustrajnost u pokušaju postizanja cilja, povezana s osjećajem sposobnosti i učinkovitosti.

4. Samokontrola. Sposobnost moduliranja i kontroliranja vlastitih postupaka na načine primjerene dobi; osjećaj unutarnje kontrole.

5. Povezanost. Sposobnost ostvarivanja interakcije s drugima na temelju međusobnog razumijevanja.

6. Sposobnost komuniciranja. Želja i sposobnost za verbalnu razmjenu zamisli, osjećaja i stečenih pojmova s drugima. Povezana s osjećajem povjerenja u druge i užitka u interakciji s drugima, među njima i odraslima.

7. Spremnost na suradnju. Sposobnost uravnotežavanja svojih potreba s potrebama drugih u određenoj skupnoj aktivnosti. (Daniel Goleman, Emocionalna inteligencija)

 Neke su zemlje, u svojoj obrazovnoj praksi, već poprilično odmaknule u ovom smjeru. Mi ćemo još malo pričekati. Poručili su Krstići da je pukla guma na putu.

Kolumna Priroda društva Davora Suhana, portal Moja Rijeka

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Priroda društva