“Sa sljepoćom život ne prestaje, nego se obogaćuje novim spoznajama”
U tjednu u kojem je Organizacija slijepih Virovitičko-podravske županije proslavila pola stoljeća rada, razgovarali smo sa Elizabetom Grigić, predsjednicom Aktiva žena i tajnicom Organizacije kako bi s nama podijelila dio svog životnog iskustva u kojem druge slijepe ili osobe s manjim ostatkom vida savjetuje kako izaći na kraj sa svakodnevnim problemima. Elizabeta je slijepa od rođenja, uspješna domaćica, majka gimnazijalke Silvije i supruga gospodina Dražena, koji joj je svesrdna pomoć u vođenju kućanstva, te potpora u radu u Organizaciji.
Što je Aktiv i koliko ima članica?
- Zamišljen je kao dio Organizacije slijepih u kojem će se okupljati sve članice kako bi kroz susrete razmijenile svoja iskustva, iznijele svakodnevne probleme s kojima se susreću, uglavnom, podijelile s drugima one poteškoće za koje znaju da će ovdje dobiti ne samo razumijevanje nego i rješenja. U Aktivu je trenutno 120 članica sa područja cijele Virovitičko-podravske županije, od Pitomače do Orahovice.
Na vaše susrete pojedine članice putuju i do pedeset kilometara...
- Istina, do prostorija na Trgu bana Jelačića u Virovitici neke članice putuju autobusima, automobilom ili vlakom. One koje su slijepe, moraju imati pratnju. Ali one koje slabije vide, sasvim se dobro snalaze i same. Prednost slijepih ljudi je u tome što su spremni sve naučiti. Kako ne vide, uče put, staze, određuju broj stepenica zgrade, rupe u pločniku. To je naša karta, ali je i sitnice bitno mijenjaju. Na primjer, drugi Virovitičani ne predaju previše značenja radovima na zgradi u centru grada. Oni je zaobiđu. Nama pak to je promjena cijele “slike” puta kojim idemo, nešto sasvim novo. Svaki zvuk, rupa, pa i malo skretanje, sve traži nove prilagodbe. Ali snalazimo se. Imamo višegodišnje iskustvo.
U svakodnevnim kontaktima sa slijepim i osobama sa malim ostatkom vida dijelite probleme, dajete savjete, podupirete ih i potičete na rad. Što je u svemu tome najteže?
- Najteže je zapravo priznati sam sebi da problem postoji. To se odnosi na one članove koji vid izgube postupno, a navikli su vidjeti stvari oko sebe, kako bi rekli, živjeti “normalno”, bez hendikepa. Imaju ista očekivanja i sami od sebe očekuju ono što više ne mogu činiti. U starijih osoba to je najizraženije. Povlače se u samotnički način života i za osnovna prava u Organizaciju šalju članove obitelji, poznanike, ali osobno nikada ne dolaze. U biti, naša je poruka da sa sljepoćom život ne prestaje, nego se ostvaraju neke druge mogućnosti, neki novi izazovi. Ne niječemo da je teško, ali je moguće promijeniti način života i ne bazirati se na ono što ne možemo, nego na ono što se još uvijek može učiniti. A, vjerujte, to je gotovo sve.
Na što mislite kada kažete “sve”?
- Kao prvo, Aktiv ženama pomaže osloboditi se problema samoće i prevelikih očekivanja. Znate, ženama je teže negoli slijepim muškarcima. Svaka od nas sama od sebe očekuje da bude dobra domaćica i majka, baka ili teta, bez obzira vidi li ili ne. Zato mi pečemo kolače, kuhamo, spremamo, otpremamo djecu u školu, radimo, mimo sljepoće ili malog ostatka vida. Učimo to polako i strpljivo. Sve je izazov, od guljenja krumpira, do pletenja veste ili heklanja stolnjaka. Sve što činimo, nastojimo podijeliti jedni s drugima, na poseban način kroz posjetu onih članova koji su sami ili bolesni i nepokretni. Sve što se učini, ima vrijednost, zato radove iz područja vezenja ilii heklanja izlažemo na izložbama, trofeje sportskih susreta, jer naše članice i kuglaju, spremamo na posebno mjesto, a tu su i priznanja drugih udruga i organizacija s kojima godinama uspješno surađujemo. U neko buduće vrijeme planiramo se i informatički opismeniti, uz pomoć naših mlađih članova, posebno studenata, koji se već jako dobro snalaze sa računalima i programima.
Nedavno ste na suradnju pozvali i članove drugih udruga. Na što se poziv točno odnosi i kako vašem Aktivu mogu pomoći, primjerice, zainteresirani volonteri?
- Samo jedna lijepa riječ čini čuda! Uvijek kažem, dođite, idemo u šetnju, na primjer, puna tri kilometra. Nama je to pomoć i podrška. Nema dokumenta, nema povlastice koja može darovati nadu i biti toliki poticaj slijepima kao obična ljudska riječ, razumijevanje u problemu. Zato je ovo poziv i onim ženama koje nisu slijepe, a članice su udruga, primjerice udovica Domovinskog rata, Crvenog križa, Centra za socijalnu skrb, da slijepe upoznaju. Razgovor je, dokazano, jedan od najboljih lijekova. Za njega smo otvoreni ne samo kroz susrete sa članovima organizacija iz drugih gradova, drugih aktiva, nego i sa svim ljudima dobre volje. Mnoge stvari ne možemo vidjeti, ali ih svakako osjećamo, a to je najvažnije. Mislim da jedni od drugih možemo puno naučiti i da bi iskustvo druženja bilo na korist i međusobnu izgradnju.
