Tragikomični rebalans proračuna izglasan je u Saboru. Život čak i nakon takvog, dugoročno ‘samoubilačkog', poteza ide dalje. Da ne bi sve otišlo prerano u zaborav, u ovom broju tiskanog izdanja Lidera računali smo što bi se sve korisno moglo učiniti za tih 14 milijardi kuna proračunskog deficita koji će u 2010. otići na kupnju socijalnog mira i glasova na sljedećim parlamentarnim izborima. Hrvatska ulazi u čudnu fazu. Kako sada stvari stoje, postoji prešutan konsenzus o tome da se godinu dana čeka do redovitih izbora. Naravno, ako naši mecene iz SAD-a i EU ne odluče drukčije... Vlast će pokušavati neke mjestimične pojave (rast izvoza drvara, jedan mjesec u kojemu trgovina na malo u odnosu na prethodni mjesec nije zabilježila pad, otvorenje hidroelektrane...) proglasiti trendovima oporavka. Opozicija i politički nesvrstani kritičari nasjedat će na servirane im povode i energija će se iscrpljivati na glodanje ne previše važnih kostiju.
Elita zakazala Možda je taj vakuum do izbora dobra prilika da se ovo društvo malo više strateški zamisli nad svojom sudbinom i putovima koji vode u koliko-toliko prihvatljiv razvoj i kvalitetu života ove generacije i sljedećih. Tu je intelektualna elita zakazala. Ni nakon 20 godina nisu, barem na razini knjiga ili znanstvenih radova, promišljene osnovne dileme. Odgovor zašto se to u Hrvatskoj ne događa može se naći i u tako neobično vrijeme kao što je večernji povratak u Zagreb i slušanje Prvog programa Hrvatskog radija. Zagrepčanin koji upravo završava doktorat u Londonu objašnjava da je tek sada shvatio kolika je razlika u sustavu obrazovanja u Hrvatskoj i Velikoj Britaniji. Pojednostavljeno, kod nas se od osnovne škole do doktorata mora ‘bubati' ono što profesori (čast iznimkama!) diktiraju i ništa ne dovoditi u pitanje. Nasuprot tomu u Londonu od njega traže samo jedno - kreativno razmišljanje. Uče ga da nema jedne istine i da su stvari kompleksne. Zlostavljana djeca vrlo često, nesvjesno, postaju zlostavljači. Tako i djeca naučena na pogrešno učenje sama postaju takva da traže da se njihove tvrdnje, kad jednom postanu profesori ili ekonomisti, nemaju što preispitivati. To je možda presudan razlog zbog kojeg u Hrvatskoj zapravo nema stručnog dijaloga. Stručnjak u najboljoj namjeri sjedne za računalo, na osnovi svog znanja i svjetonazora napiše prijedlog što bi on radio da je njemu ‘pet minuta vlasti'. Nakon toga - zatvori se prema bilo kakvoj kritici i dogradnji. Rezultat: nedovoljno promišljeni recepti koji ne mogu odgovoriti zahtjevima trenutka.
Vladin Program ekonomskog oporavka tipičan je primjer takva pristupa. Dobro, možda je četvero premijerkinih savjetnika međusobno ‘drvilo' o prijedlozima prije negoli su se pojavili u obliku Power Pointa. Ali kad je premijerka Jadranka Kosor izašla s tim ‘programom', u njega se više nije mogla umetnuti ni igla. Sveto pismo.
Glavinjanje Naravno, kako je to uradak koji ipak odgovara samo na dio zahtjeva ove teškoizlazne situacije, počinje ‘balkanski pristup'. Umjesto da se stvari strateški i konzistentno podvrgnu kritici i dorade, izrađuju se zakrpe koje su još manje promišljene od Programa. Postoje ipak kakve-takve naznake da je dio establišmenta svjestan pogubnih posljedica glavinjanja zemlje po rubu bankrota. U posljednjih tjedan dana mogu se čuti razmišljanja kako je krajnje vrijeme da se pokuša nešto napraviti. Tako iz Hrvatske udruge poslodavaca sve upornije stižu zahtjevi da se protiv recesije počne boriti poticanjem privatnih investicija. Smjer je logičan, ali ponovno još nedovoljno duboko promišljen. Ako se po svaku cijenu mora gasiti vatra stvorena negiranjem krize, onda pristup može biti: svaka je investicija koja diže BDP dobra i svaki je investitor koji dođe dobar. Ali ako se želi slojevitije promisliti budućnost ove zemlje, onda prema onom britanskom zahtjevu za kreativno razmišljanje, što se često opisuje i kao uloga đavoljeg odvjetnika, kad je riječ o investicijama, treba postaviti heretičko pitanje: trebaju li nam svaka investicija i svaki investitor? Bez takva načina promišljanja za deset će godina biti problema s onečišćenim okolišem i sl. Nije tu riječ o tome da nekoga treba tjerati ako želi investirati. Stvar je u tome koje investicije i zašto ova zemlja želi privući. Dokazano je da iz političkih radionica nikako da izađu kvalitetni ekonomski programi. Čini se da će ulogu pisanja morati preuzeti establišment u poslovnoj zajednici. Vrijeme je da on pokaže hrabrost.
