Mjesec dana kako sam u Virovitici i pokušavam svim silama suzbiti averziju, gađenje i zaprepaštenost naspram novog „velebnog“ projekta, pardon – ekocida koji je zadesio grad u kojem sam odrasla. Ne uspijeva mi, iako sam imala priliku susreti Virovitičane koji tvrde - „struka je tako rekla, a struka valjda zna“ i „treba sačekati da radovi budu gotovi“.
Ja nemam što čekati, a srećom, neću biti dovoljno dugo tu da se naviknem i da prestanem pogledom tražiti predivan park u samom srcu grada. Zamišljam da sutra Bandić odluči sasjeći Park Maksimir ili da NewYork ostane bez svog Central parka, da ga sasjeku kako bi se „bolje vidjele zgrade okolo“. I shvaćam da je takav scenarij jednostavno nemoguć, nitko, pa ni Bandić se ne bi usudio učiniti takvo što.
Nema sumnje da je ekocid koji je napravljen u Virovitici, jedan od najvećih u Hrvatskoj. I nema sumnje da oni koji su odgovorni i zaslužni za uništavavnje parka – ne znaju što rade. Put u pakao popločen je najboljim namjerama i nimalo ne dvojim da nitko u ovoj priči nikome nije htio učiniti ništa nažao. Pa opet, usprkos svim pokušajima racionalizacije, ne upijevam pronaći realno opravdanje za uništavanje parka.
Estetski – strašno ružno.
Dvorac, koji zaslužuje obnovu i to nitko ne dovodi u pitanje, upravo vulgarno upada u oči, kao slon u staklani. Park koji ga je okruživao je bio dio samog dvorca, njegova nedjeljiva cjelina koja je nenametljivo u sebi skrivala jednu epohu. Postupno ste, iz samog centra grada umorni od asfalta, odlazili u hlad i šetajući pronalazili mir i ljepotu dvorca.
Zamišljam turiste iz Mađarske, koji usred ljeta žureći na Jadran ostaju prestravljeni nakon što ih iza niza kuća u jednoličnoj ulici odjednom zasljepi dvorac – kao da ga je netko nespretno i bez imalo smisla za prostor (i vrijeme) nasilno tamo nasadio.
Virovitica je ostala bez svojih pluća. Ostala je bez hlada. Da, reći će neki, ali kad radovi budu gotovi.... Kad radovi budu gotovi, sve će izgledati kao što izgleda sad, osim što će po umjetno počešljanom travnjaku ranom zorom (jer će preko dana, osobito ljeti, biti prevruće za šetnju „dvorcem“) vlasnici iz susjedstva šetati svoje pse koji će „obilježiti“ dva - tri grma koja će biti posađena okolo.
Treba li spominjati klimatske promjene? Goruće pitanje u svijetu jer se već događa, ne možemo globalno zatopljenje više ignorirati, ne možemo ga čak ni zaustaviti, ali možemo se pokušati prilagoditi i ublažiti neugodne posljedice koliko god je moguće, a kojih (eto u Virovitici) još nismo (nisu?) svjesni. I dok svijet užurbano zaziva za spas šuma, rijeka, oceana – spas svih nas, i dok niču pametni gradovi sa što više zelenila pa tamo gdje manjka prostora, zelene oaze niču na krovovima zgrada, mi eto u Virovitici izgleda imamo „viška“ drveća, a manjka pameti. Tužno.
