Prije nekoliko tjedana s jedanaestogodišnjacima i dvanaestogodišnjacima razgovarala sam o šaljivoj onomatopejskoj pjesmi Grigora Viteza „Ptičja pjevanka“. Između ostaloga, razmišljali smo i o vrstama, životima i obilježjima ptica, a po svršetku tih naših književnih putešestvija, djeca su svoje misli, ideje i osjećaje pretočila u autorske pjesme, sve redom naslovljene trima riječima – „Da sam ptica“. Baš čudesno, jer nebeska providnost doista jest takva, nekoliko tjedana kasnije zatječem se u kazalištu i gledam kazališnu predstavu upravo istoga naslova. Za razliku od dječjih riječi koje su ptičji let vidjele kao slobodu, istraživanje neznanih strana i bijeg od poznatoga, ova predstava za odraslu publiku donosi simbol ptice kao povratak, let ka korijenima, prema onomu što je neraskidivo poznato i srcu neobjašnjivo drago.
Kao sjajna uvertira u jubilarni dvadeseti „Virkas“ (Virovitički kazališni susreti) u Kazalištu Virovitica u petak, 19. siječnja 2024., odigrana je ta predstava, „Da sam ptica“, koja je svoju premijeru doživjela 11. prosinca 2021. na zagrebačkoj Sceni Vidra. Redateljica Arija Rizvić ovim komadom iznenađuje te ostvaruje sjajan i zreo projekt, ukazujući na svoje redateljske dubine. Autorica teksta, dramaturginja Nikolina Bogdanović, studiozno, predano i iskreno slaže slagalicu ljudskih svjedočanstava.
Izuzetan tekst, obojen strahom, ljubavlju, suzama i vrhunskim bosanskim humorom, tvori se od iskustava bosanskih izbjeglica koja je dramaturginja prikupila iz razgovora s onima koji su sve to doživjeli, dok su dodatak cjelokupnom materijalu bila i iskustva tima koji je gradio predstavu, a čije je živote nepovratno obilježio bosanski kismet. Svi oni koji su ikad u životu doživjeli pripremu predstave znaju koliko je izazovno na sceni imati minimalnu scenografiju i dvoje glumaca koji u nešto više od sat vremena trebaju zaokupiti pozornost publike.
Ipak, životno i kazališno iskustvo ovdje demantiraju takav rizik. Daria Lorenci Flatz (koja apsolutno oduševljava svojom autentičnošću!) i Tarik Filipović (čiji govor čujno grle dva zavičaja, onaj bosanski i onaj zagrebački, ali emocija stremi dalekoj domaji koja toliko nedostaje) igraju bračni par, Mirnu i Amira, koji usred ratnih stradanja napuštaju rodno Sarajevo te s kćeri Azrom sele u Beč. Izuzetno spretno nadopunjavajući jedno drugo u scenskom pokretu (koji je krajnje nenametljivo iskoordinirala Larisa Lipovac Navojec) i baratanju sjajno i simbolički iskorištenim rekvizitima (za što je zaslužna Lejla Hodžić), ovo dvoje vrhunskih glumaca u predstavu ulijeva ne samo svoju dugogodišnju dramsku vještinu i talent, nego i nepatvorenu emociju koju su i sami proživjeli, zadobivajući pritom apsolutno povjerenje publike (mene kao Virovitičanku osobito veseli činjenica da su sva kazališna mjesta te večeri bila popunjena i tražilo se mjesto više).
Potrebno je spomenuti da osobit značaj (i „udar“ na gledateljski dojam) ove predstave nosi i zvuk (ratne izvještaje, popularne melodije i beskonačni sevdah mudro je u predstavu inkorporirala Nina Ugrinović), osobito zvonki glas Damira Imamovića koji sipi iz zvučnika stihovima od kojih se koža ježi od ljepote „O, bosanske gore snježne, sevdalinko puna čežnje, u tebi su zore nježne, bašče naše i avlije“, vodeći sve gledatelje u daleku utopijsku zemlju Bosnu za kojom Amirovo srce toliko žudi, a od čije neprepoznatljivosti Mirnino toliko zazire.
Predstava je ovo odlazaka, boli i čežnje, ali i predstava otkrivanja, veličine koja leži u čovjeku i svim novim početcima, gradnji svijeta iznova, usponima i padovima i općenito podsjetnik svakomu od nas da je ono što nosimo u sebi, svaka uspomena, svaki miris, sjećanje i slika, čak i tepsija pokojne babe Daše, činjenica da je čovjek emocija, a ne mjesto. Sve je to dokaz da svi mi možemo poletjeti i vratiti se, čak i unutar sebe samih. Dokaz je to da svi mi jesmo i možemo biti ptice.
