Dvostruka istina je učenje da nešto može biti u filozofskom pogledu istinito, dok je u religijskom smislu neistinito. Primjenjivo na mnoga važna društvena pitanja pomaže da lakše shvatimo istine i zablude o sebi. Tako na primjer postoji čvrsta ustavna garancija i raširena pućka predaja koje nas uče da smo demokratska zemlja, pretežito kršćanske kulture. Dovoditi u pitanje ovu pravno utemeljenu povijesnu istinu predstavlja ozbiljan verbalni delikt… Ali u svrhu pokazne demokratske vježbe slobodni smo izreći sumnju. Dakle – jesmo li ili nismo?
Sa stanovišta dvostruke istine precizan odgovor izgleda ovako:
- Promatrano filozofski – JESMO
- Promatrano religijski – NISMO
Kako smo došli do toga?
Objašnjenje je veoma jednostavno:
- Filozofija se temelji na razmišljanju o istini i traži odgovor na pitanje kako stvari trebaju biti.
- Religija se temelji na uvidu u istinu i daje odgovor na pitanje kako stvari jesu.
Slijedom toga proizlazi i generalna procjena:
- Filozofija kaže: Prepoznat ćete ih po njihovoj vjeri.
- Religija kaže: Prepoznat ćete ih po njihovim djelima.
Promatrano dakle s obje strane dolazimo i do dva različita zaključka: Vjerujemo da smo demokratska zemlja i većinski kršćanska nacija, znači tako bi trebalo i biti. No gledajući prema djelima, očito je da nismo.
Prosto rečeno – imamo želju, ali fali nam karakter.
Slikoviti ulični primjer takve sakate kulture imali smo prilike ovih dana vidjeti u Rijeci, što je samo još jedan dokumentaristički dokaz (u nizu sličnih) da je pretvaranje gradskih trgova i šetnica u javne (političke) pljuvačnice postalo hrvatska moda.
A nama sve što je moderno za kratko vrijeme postaje normalno, pa i onda kada se zbog toga osjećamo neugodno. Ne znam zašto, ali zaista je tako. Možda je razlog tome masovni pristanak na stil života u kojemu je konformizam svjesno izabrani obrambeni mehanizam?
Sa stanovišta ljudskih prava to je svakako legitimno, ali takva legitimacija stvara lošu karmu pa je dobro to osvijestiti na vrijeme i prije sudnjeg dana popraviti sve jedinice iz vladanja.
Mada filozofski živimo u demokratskom društvu kršćanske kulture, religijska istina nas uči da smo daleko od toga.
Prema tom principu, temelji demokracije su: ljubav (čitaj čovjekoljublje), mir, nenasilje… što su ujedno i temeljne vrijednosti kršćanske kulture. Bez ovih odlika svaka ponuđena istina je lažna – pa tako i ona koja nas uči da smo slobodno demokratsko društvo (politička zajednica civiliziranih ljudi koji na pristojan način izražavaju svoje političke stavove i suprotstavljaju svoja mišljenja).
Mi bismo htjeli da jesmo, ali očito je da nismo. Zaostatak je više negoli očit, i sada je već golim okom vidljivo sa neba i zemlje da već godinama živimo u zabludi. Doduše, svjesni smo mi toga, samo ne želimo priznat, niti se ispovjediti.
Ali to više nije dvostruka, nego trostruka istina.
