Predstava Balon na prvi će nas pogled zavarati i usmjeriti na razumijevanje cijele priče kao vrlo dobre komedije. Ozbiljan uvod će nas uvjeriti kako je riječ o drami, teškoj priči kojoj gledamo samo kraj, a nastavkom toga uvoda predstava će i završiti. Središnji dio nas nasmijava, gotovo vodviljskim elementima ispred nas se gradi komedija. Onaj problem na kojega nailazimo je bijeg interesa na „ozbiljnu" priču o majci koja nakon što izgubi dijete dane provodi ugušena depresijom. Najavljivana kao predstava o glumcu, Balon postaje predstava sa čvrsto definiranom temom. Uzalud su sve virtuozne izvedbe vrlo talentiranih exitovski dobrih glumaca. Cijelo vrijeme su pitanje i pozornost usmjereni na balon.
Kako tragedija s jedne strane otima priču komediji i postaje uporišnom točkom predstave, tako komedija u nekim dijelovima prerasta svoje okvire i postaje gotovo skup podilaženja publici. Pretjerivanje ili preglumljavanjeu nekim trenucima je previše očito, aktualizacija koja proizlazi iz komentiranja hrvatske svakodnevice, (gotovo očito) iznošenja osobnih mišljenja o problemima ili pojedinim aktualnim temama, postaje također slabom točkom predstave. Određena sloboda koju će glumci imati (posebno Vilim Matula) iskorištena je tako za laku zabavu jer ne gledamo više onoga glumca kojega smo očekivali, njegovu borbu za identitet ili pronalaženje mjesta u svijetu, glumačke bravurozne izljeve talenta, već našega sugrađanina, susjeda koji je na neki način uzrujan pa uspijeva u kontekst dovesti sve teme koje ga ljute. Još treba spomenuti jedan problem predstave koji prije svega zakopava tragediju jedne obitelji, posebno majke, izvlači nedovoljno iz ideje o glumcu kao pokretaču cijele priče, ne definiraju ga tako viđenim na sceni već se cijelim putem razvijanja radnje glumci nastoje prikazati publici u najljepšem svjetlu. Takav način pristupa gledateljima kojime će se publici dvojica glumaca nastojati svidjeti najbolje je vidljivi upravo u dijelovima koji su trebali biti posvećeni onim idejama o glumčevu identitetu, upravo tu predstava gubi spomenutu virtuoznost koja prerasta u angažiranost na osobnom planu.
Bez obzira na sve ono što nije savršeno, ako predstavu promotrimo iz drugoga ugla, možemo je svrstati u one bolje, pričom privlačnije i glumačkim talentom dobro opremljene. Psihološki temelj tragične životne priče žena koja je bolesna zbog smrti svojega djeteta postaje temeljnom odrednicom uloge Branke Trlin. Sva snaga koju su uložili Vilim Matula i Krešimir Mikić da bi zabavili i nasmijali publiku, izranja s druge strane i iz jednostavne uloge žene koja na prvi pogled cijelu predstavu samo sjedi. Ona će tako promatrati cijelu predstavu koju će joj glumac prirediti, ostajući hlada na većinu dijelova, ali i nasmijana nekoliko puta, držati balon. Tajnu balona saznajemo na kraju, kada publika, zajedno sa svima na pozornici, bračnim parom koji čeka dijete i onime koji ga je izgubio ostaje u dubokoj tiši dok se sa pozornice čuje samo tiho pjevušenje majke koja uspavankom uspavljuje balon kojega čuva i ponekad brani od nasrtaja glumaca kroz cijelu predstavu.
Balon koji je napunjen dahom njezina mrtva djeteta, njezin suprug napuhuje nakon što se s vremena na vrijeme isprazni kako bi dalje ostavio iluziju u zadržavanje djetetove duše na ovom svijetu te time naravno utješio djetetovu majku, ostavivši joj nešto kao poticaj za nastavak života. tom pričom uokvirujemo komediju koja nas nasmijava istinom. Mafijaš Šacko, glavni i najveći majstor za izgradnju temelja zgrada u koje će zabetonirati sve one koji će mu stati na put, a koji će ga kasnije progoniti u noćnim morama, karikatura je mafijaša kamenih gena, a odlična transformacija Krešimira Mikića koji se, iako pretjerujući s vremena na vrijeme, odlično snalazi unutar cijeloga raspona uloga koje igra. Sve tragikomične elemente društva u kojemu živimo na pozornici svojim (gotovo osobnim) mišljenjem redefinira Vilim Matula, ali ipak uspijeva dobro odrediti granicu između svojega lika i likova koje glumac glumi. Judita Franković na sceni ostaje glumica, daje dovoljno, ali ne sve od sebe kako bi bila malo više zapažena.
Predstavu sklopljenu od komičnog i tragičnog gdje ono teško, psihološki poduprto okružuje komičnu priču, exitovci su dobro ispričali, kroz igru između svakodnevice, kazališta, umjetnosti i crnih tema. Gubici koji nam odvlače pažnju od veselih dijelova tu su kako bi nas upozorili na stvarnost i sreću koja nas prati ako su nas zaobišli. Oni problemi kolektiva na koje teško možemo mijenjati, s druge nas strane podsjećaju kako sreća ipak nije stopostotna, već samo djelomična i to uvijek i svugdje.
