Banner
Plenković: Spremni smo prihvatiti kvalitetne oporbene amandmane
Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu najviše studenata na anglistici - 120
Milanović nazvao Stožer paraustavnim tijelom
Jandroković: Opet jedna Milanovićeva kontroverzna izjava
Plenković: Optužbe na račun Stožera su ponavljenje, recikliranje tema
Capak ne želi reći koliko je ispričnica za samoizolaciju potpisao
Plenković: Ubrzat ćemo procedure posvajanja djece

  Skladna zemlja polutame

Dvije klete sudbine

  Tibor Žukina           23.12.2011.         2889 pogleda
Dvije klete sudbine

Skladna zemlja polutame, roman u nastavcima

Prvo poglavlje Skladna zemlja tame

Drugo poglavlje Cijena istine

Treče poglavlje Uzaludna pobjeda

Kratak sadržaj III. poglavlja

Nakon što je Vulisard protiv svoje volje bio odveden s one strane zabranjene granice i tako prekršio Egzufrilejevu zabranu, bio je prisiljen boriti se za vlastiti opstanak iako nije želio pomoći Senuetu i bio je na njega strašno ljutit. Znao je da svaki udarac mača bićima u Atrofolu oduzima po jedno osjetilo. Anfolije im zahvali na pomoći rekavši da nisu morali takvo što za njega učiniti ,a zauzvrat je pokušao Vulisardu odati tajnu svih stvarnosti. Spomene samo da je devet desetljeća živio u dugoročnoj spoznaji mučen zavišću, no demonski stražar granice bacio je na njega mač i on u strašnoj boli izgubi osjetilo sluha. Zatim se zvijer pripremala u trku probosti Senueta svojim rogom. Vulisard je toliko zamjerao Senuetu na pobuni da je izvukao mač iz Anfolijevog ramena i bijesno nasrnuo na njega. U početku se Senueto samo branio, pazeći da ne naudi Vulisardu te ga je uvjeravao da se smiri. Tijekom žustre borbe, dvojica nekadašnjih saveznika opasno su se približavali rubu paklenog ponora. Nakon što mu je Vulisard ponovno grubo i bahato predbacivao krive odluke i napadao ga sve odlučnije, Senueto izgubi strpljenje, govoreći Vulisardu kako ne bi niti krenuo pomoći mu spasiti Anfolija da je slušao svoju savjest pa zato niti on nije bez krivice. Dok im se jureći stražar sve više približavao, Senueto krene sasjeći Vulisarda, ali ga on udari svojom teškom šakom i odbaci na tlo. Prisloni mu mač na žilu kucavicu kaneći mu presuditi, ali se demon previše približio, svinuvši rog prema Vulisardovom trbuhu. U posljednjem se trenu Vulisard izmaknuo i bacio se s njime na zemlju čvrsto ga uhvativši oko struka. U početku je bio znatno nadjačan i sve bliže padu u pakleni ponor, ali vreli vrh demonova roga usijanog od silnoga bijesa okrhne se i pogodi stražarev vrat koji nije bio zaštićen oklopom. Vulisard se već odlučio predati, ali primijeti da je zvijer na tren oslabila ometena bolom te ga preko sebe prebaci u pakleni ponor. Urotnici su time uspjeli pobijediti moćnu graničnu stražu, ali su bili potpuno bespomoćni i previše iscrpljeni da uopće ustanu. Egzufrilej je gnjevno s vrha svoga trona promatrao njihovu pobunu i nakon što se Senueto i Anfolije probude iz nesvijesti, ljutito im se obrati. Kaže im da su mogli imati sve, ali su istinu naivno smatrali važnijom od lagodnog života te im obznani da će organizirati veliki i dobro čuvani sud na kojemu će dobiti najstrože kazne. Sada su sva trojica spoznala svoju preveliku naglost i ludost svojih ideala, ali bilo je prekasno za kajanje. Nakon što je zaustavio vrijeme za sve ostale duše kako ne bi mogle pomoći urotnicima, Egzufrilej svojim moćima prebaci pobunjenike u podnožje stuba koje su vodile ka njegovom tronu. Optuženike su grubim i teškim lancima nemilosrdno svezali za stubište, a prostor oko prijestolja pretvorio se u raskošnu i dobro čuvanu atrofolsku sudnicu. Na pločama njezina poda, stajao je isti mistični simbol kao na oklopu demonskog stražara granice koji je završio u paklenom ponoru. Sitna đavolska bića koja su stajala na rubu sudnice na carevu zapovijed zapale svijeće koju su najavile početak suđenja.

IV. poglavlje: Dvije klete sudbine

Suočeni s posljednjim trenucima svoga boravka u miru kakvog im je svijet nepostojanja pružio, izigrani mudrac Vulisard, slijepo odani Senueto i nagli, naivni Anfolije već su shvatili da im je došao kraj i da je dugo odlagana agonija sada postala jednostavno neodgodiva.

- Naivni izdajniče Anfolijo!- uzvikne Egzufrilej istovremeno svečano i gnjevno, a toliko silovito da se Anfolije prepao i zatresao toliko snažno da se činilo kako će njegovi nepomični, lancima zarobljeni udovi pući od vlastite siline.-Povrijedio si čast moje vojske i doveo u pitanje moj autoritet. Mome si čuvaru oduzeo vrijedno osjetilo sluha i tako ga spriječio da odano štiti granicu moja carstva, opažajući svakog izdajnika koji mu se prikrada ili želi neopažen umaknuti. Ne znam zašto si pokušavao bježati i što je u tvojim očima savršenstvo Atrofola učinilo dovoljno bezvrijednim da ga je smisleno odbaciti, ali ionako nisi imao kamo pobjeći.- gospodareve su riječi zvučale otegnuto i tromo, kao da je tok vremena i za njih same bio zaustavljen. U Anfolijevoj gotovo prozirnoj utrobi, vidljivoj svakoj smrtnoj duši, magla koja dotada bijaše kao sleđena strahom zahuktala se i pretvorila u bijesnu mećavu, a njegovo je srce lupalo toliko brzo i glasno da je njegovo napasno udaranje podsjećalo na zvuk obrednog bubnja koji prati veliko suđenje.

- Kako bi zauvijek stekao strahopoštovanje prema mojem zakonu i da ti više nikada umom niti ne projuri ideja o zadiranju u moje strogo čuvane tajne, iskusit ćeš tragično odsustvo osjetila koje si želio nanijeti jednome od mojih stvorenja. Osuđujem te na pet dugih i mučnih godina polupostojanja, odakle te nitko od mojih neprijatelja neće moći izbaviti, čak i ako bi bio u stanju dosegnuti tvoje bespomoćno truplo.-premda još nije niti poimao bit svoje kazne niti je mogao zamisliti taj gorki osjećaj koji će ga dugotrajno obuzeti, iz Anfolijevog tijela počne prštati panika, nevjerica i očaj te on izbezumljeno i divljačkim kretnjama pokuša sa sebe istrgnuti neraskidive okove zakovane za vječito kameno stubište. Nisu samo iz njegovih očiju prštali krijesovi muke, bijesa i bespomoćnosti, nego je iz njegovog sivkastog tijela počeo izvirati svijetloplavi dim, a potom tmurna silueta kažnjenika zasvijetli kao da je u nju ušao život. No, nije to bilo svijetlo dobrote koje je nekoć vladalo u beskraju Himela, već je žar ljutnje u njegovoj duši bio toliko jak da je njegova svjetlost izbila na površinu, bivajući svakim trenom sve jača.

- Bezvrijedni slugo pakla! Ti nisi ništa drugo nego zlikovac što zlorabi moći kojih nije dostojan! Poštedi nas već jednom svoje hegemonije i osveti se onima koji su krivi za pad tvoga milog Ignedisa!-dok mu je sve nestalniji lik počeo gorjeti od nikada viđene ljutnje, koja bi mu već odavno oduzela život da je postojao, Vulisard više nije znao što govori te je buncao nižući najgore uvrede protiv Egzufrileja prodornim glasom koji je iz njega crpio svu snagu. Uskoro mu izmoreni duh više nije mogao slijediti upornu volju pa klone, ugasivši se poražen vlastitim bijesom. Rulja sitnih demonskih kreatura koja je poput zidina opasavala sudnicu grohotom se nasmije, veseleći se njegovoj nesreći i rugajući se njegovom uzaludnom trudu te podigne srebrne bodeže kao da slavi nepobjedivost Egzufrilejeve sile kojoj pripada.

- Neću više uzalud plamtjeti gnjevom niti trošiti riječi obazirući se na tvoje naizgled bolne uvrede jer čuo sam ih već sasvim dovoljno da bih postao otporan na njihov razorni učinak. Čekat će te potpuno preispitivanje samoga sebe i vlastita uma i jedino što ćeš imati tvoja je naivna svijest. Glave zarivene u debelo i gusto nebo Atrofola, koje graniči sa okrutnim svijetom postojećim, bit ćeš lišen sviju pet osjetila, a osjetila ostalih žitelja Atrofola neće moći zapaziti tvoje prisustvo. Nevidljiv, nečujan i neopipljiv, životariti ćeš u mraku zarobljen u vlastitim mislima, a čekanje na dan kad ćeš konačno biti ispušten u masu bezbrižnim duša činit će ti se nemogućim.- hladno i bezobzirno, zadržavši samo najniže i najgore osjećaje, Egzufrilej je izrekao presudu za koju nikome neće odgovarati i od koje ne kani niti malo odstupiti.

-Sažalijevam te, licemjerni lažove! Ti nemaš savjest koja će te upozoriti ako si pretjerao i u tebi ne postoji moral koji bi te vodio pravim putem. Zato si postao imun na sve teške riječi koje izreknem i zna da je do tebe nemoguće doprijeti, ali moram te na nešto zadnji puta upozoriti. Oslobođen si unutarnje kazne, ali vjeruj mi da ipak postoji nešto iznad tebe što će se pobrinuti da loše završiš.-jedva ispustivši glas, izmoreni Anfolije omamljen vlastitom vrućinom izreko je svoje posljednje riječi, a oslabljena osjetila su ga tjerala na pomisao da je njegova muka već počela. Ne obazirući se na Anfolijeve izljeve neukrotive mržnje,ublažavane tonom mudrih propovijedi, Egzufrilje pozove svoju moćnu ropkinju, jedinstveno atrofolsko biće zaduženo za oštro izvršavanje njegovih presuda. Izašavši iz skrovitog dijela ogromnih odaja sudnice, pokrivenog mističnim crnim zastorom, zlo i zdepasto žensko biće okusilo je slabu svjetlost atrofolskog neba, iskoračivši u njega kao tamna silueta. To patuljasto nezgrapno biće visoko svega metar i pol imalo je tromo i usporeno tijelo mučeno stalnom i jetkom kostoboljom, dalekom od agonije, ali nimalo bliskom ugodi, no njezin je otrovni jezik hitro i oštro napadao sva strana i neprijateljska bića željna opstanka, skrivajući svoj izgled u dubokoj šupljini usta. Dok se primicala obilno osvijetljenom obruču kako bi duhom i tijelom klonuli kažnjenici što ozbiljnije shvatili njene riječi, polako se ukazala njena raščupana crna kosa, blijedoga sjaja i tankih vlasi hrapavih poput slame, a na bljedolikom licu, koje je smirenošću i ravnodušnošću savršeno prikrivalo zle namjere, sve su jače izvirale tanke ali duboke bore, odajući nervozu i tjeskobnost zlobnoga bića. Svi su već očekivali da će se njeno čitavo tijelo ukazati i stvoriti cjelovitu sliku sitnog sredovječnog bića, no ostatak njenog lika ostao je tek silueta koja se nazirana utopljena u gustom crnilu koja ga je obavijala.

-Sada ćeš čuti pravu istinu i doznati svoju presudu, nesretni Senueto. Predugo si mislio da je ovo slobodna i blažena zemlja i da se nalaziš u okrilju dobrih i darežljivih bića. Budući da si se drznuo suprotstaviti mojem gospodaru zbog odanosti nekoj potpuno nevažnoj duši, za razliku od duša koje mirno plutaju u zaustavljenom toku vremena, čuti ćeš kako stvarnost uistinu djeluje. Nitko u Atrofolu ili bilo kojem drugom svijetu ne mari za tebe osim tvojih nemoćnih prijatelja i ti si samo rob viših bića poput Egzufrileja protiv kojih ništa ne možeš. Oni posjeduju sve moći, a ti nemaš ništa osim svojih bijednih osjetila. Oni imaju vlast, a ti nemaš pravo odlučivati niti o najsitnijoj pojedinosti.- umjesto gnjeva i uzrujanosti koji bi se pobudili u bilo kojem savjesnom biću, u Akvarbud se rodila samo ona ista blaga nervoza potaknuta tuđim vjerovanjem u svoju važnost i sreću.

-Prestani mi ljutiti ionako bolne rane! Izreci već jednom presudu i pusti me da izdržim svoju nesretnu sudbinu. Vjeruj mi, kako god ovaj neljudski teror završi, na kraju ćete zbog svega požaliti.- jadao se Senueto svojim posljednjim uzdisajima, odustavši od ljutnje i predavši se moćnom Egzufrileju.

- Nemam ti više što za reći, jer znam da će moje kratke prodike ostaviti na tvojoj duši trag kao da još uvijek traju. Kanio si uništiti osjetila našega vojnika i odanog stražara baciti u pakleni ponor. Zbog tebe se našao na rubu ognjene jame bez dna i zato zaslužuješ iskusiti istu kob. Pet dugih godina bit ćeš zaustavljen u padu prema paklu te ćeš zbunjen i nesvjestan svoje prošlosti koja te ondje dovela u predvorju zauvijek slušati vapaje strogo kažnjenih i vječno kupanih u vrelini Ignedisa. Premda će se tebi to doba činiti neizrecivo dugim u Atrofolu će proći svega nekoliko dana, kako bi trupe pravde što brže mogle svjedočiti tvojem strahu i sažaljenju. Makar nećeš onamo nikada dospjeti, uvijek ćeš strahovati da će se tvoj pad nastaviti i da ćeš zajedno s njima gorjeti i premda njihovu bol nećeš morati iskusiti, sam pogled na nju bit će za tebe mučan.- izrekavši presudu, pokvareno mitološko biće razgrne sa sebe gustu koprenu, potaknuvši zaprepaštenje i začuđenost trojice neuspješnih urotnika. Ispod neopipljive presvlake nije se ukazivalo vitko i mlado tijelo koje poništava svu ružnoću glave niti je tamni pokrivač sakrivao još gore grozote. U odaju nije dospjela nije blještava veličanstvena svjetlost niti sumorna tama, već je glava patuljaste žene život crpila iz zagasitog, snažnog zmijskog tijela, obojenog zakrivljenim zelenim prugama i prekrivenog crvenim mrljama zla. Konačno se nakon dugotrajne tajnovitosti koja se patnicima činila vječitom, ukazao gipki zmijski jezik, strašan poput sotoninog, rascijepljen na četiri tanka svjetlucajuća trokutasta dijela.

- Tvoja zla i iskvarena unutrašnjost konačno je iskoračila na vidjelo. Sudbina je očito željela stvoriti potpuno oličenje zla dok je razmišljala o tvome postanku. Vjeruj mi, njena odluka nije mogla biti bolja niti vjerodostojnija! Bolje ti je da se čuvaš...- ne mareći više niti za vlastiti spas, umjesto riječi preklinjanja, Senueto je izgovorio najgore uvrede kao svoje zadnje, kaneći uvjeriti samoga sebe u nelogičnost tužnih istina koje je ona zlonamjerno izrekla. No, prije nego što je uspio ispoljiti svoje najniže osjećaje i izreći grubu i vrlo štetnu prijetnju, svjetlucajući vršći zmijskoga jezika pokazali su moć u koju je sumnjao još od njegovog ukazivanja. Naizgled neraskidivi okovi pokazali su se prhkima i slabašnima kada su bili raskinuti poput papira, a žar njihova taljenja nije niti stigao naškoditi Senuetu kojeg je magija njenoga zmijskoga jezika počela nositi prema kraju Atrofola. Vreli se lanac samo sjajio poput zlata i talio se stvarajući neizdrživi, ali ograničeni val vrućine, a potom se pretvori u neprepoznatljivi pepeo koji bijaše tek spomen nekoć neuništivog. Iz jednog od ogranaka zastrašujućeg Akvarbudina jezika tekao je svijetloplavi snop intenzivne svjetlosti te je, spiralno se uvijajući poput guje, polako gurao borca za istinu na mjesto gdje će njegov smisao biti još nejasniji i neizvjesniji nego u turobnoj zemlji nepostojanja. No, umorni krikovi odanog prijatelja Anfolija i Vulisarda s kojime se zbog teških vremena bio i nasmrt zavadio, ulili su u njega posljednje snage te on poput neustrašiva junaka kojemu više nije ni do čega stalo istrgne dugo zlatno koplje iz ruku divovskog demona, spreman da probode jednog od svojih zakletih dušmana. Čim je novi tračak nade počeo tinjati i dok se činilo da su čuda moguća barem u ovom dijelu stvarnosti koji je dugo slovio kao oaza bezbrižnosti, svi ogranci jezika udruže svoje snage, spojivši svoje zle čini u jedna tamni snop koji pošalje Senueta u njegov petogodišnji ponor.

- Smilujte mi se! Spreman sam zaboraviti sve loše što sam o vama doznao i početi ispočetka...-kad je osuda već bila izvršena, njegova izgubljena duša pokuša još jednom preklinjati za zadnju priliku, iako bi radije proklinjala mrski mu Atrofol, no bijaše uzalud. Propao je kroz gustu koprenu, preletjevši mjesto kobne borbe s Egzufrilejevim stražar te upadne u jarko crveni vrtlog. Još se danima odatle mogla čuti jeka njegovog vapaja te su svi žitelji Atrofola još dugo zamišljali strahote s one strane sive magle i više nitko od njih nije odlučio riskirati vlastitu sudbinu za spoznaju koja nije nužna. U odajama Velikog Suca nastane muk, a svi se prisutni ukoče od straha koji ih je preplavio. Još su samo dva okova ostala netaknuta, a njihovi su zarobljenici zapanjeno gledali u njena sablasna usta, očiju ispunjenih kaotičnih crnilom i potpuno izgubivši dragocjenu moć govora.

-Ti si, prokletniče Anfolijo, poveo još dvije dotad bezgrješne duše u rat protiv nepobjedivog i zbog svojih sebičnih ideala poremetio si harmoniju nepostojanja. No znaj da je tvoj život potpuno bezvrijedan i da nisi bio uistinu važan čak niti onom kojeg si spasio od smrtonosnog groma! Kad-tad ćeš biti prisiljen shvatiti da se dobrota ne vraća i da su važniji oni koji čine zlo i donose promjene u netaknuti sklad. Da to nisu bili i njegovi ideali, ne bi ih slijedi zbog tebe! Shvati već jednom da se grozote pamte puno bolje od dobrih dijela i da ti plemenitost i poštenje mogu samo zapečatiti sudbinu.-otrov dvosmislenih i zbunjujućih Akvarbudinih riječi urezao se u Anfolijevu svijest toliko duboko da se grčevito trudio zadržati crne suze te je poželio da ga što prije pogodi koliko god strahovita kazna, samo da zaboravi njena jetka omalovažavanja.

- Želio si se boriti za svoju pravdu, a završit ćeš najgore, jer ipak je moj gospodar jedina nepobitna pravda Atrofola. Snažnom i korisnom biću koje nam je dosad izvrsno služilo ukrao si jedno od najvažnijih osjetila i pogođen posljedicama tvoje bolesne hrabrosti, više nije bio u stanju pokazati svoju odanost. Tko god je kanio prkositi volji Egzufrileja, mogao je nesmetano zadirati u zabranjeni pojas kristalnoga poda ili se prišuljati kako bi ga smaknuo i oslabio našu zemlju. Vrijeme je da se suočiš sa stanjem u kojeg si želio njega baciti i pritom ga učiniti nepokretnim truplom u kojem su misli jedino preostalo od nekoć potpune duše. Sva ti osjetila oduzimam ,a ostavljam ti samo zamarajuću svijest, koja će ti nametati mnoga mučna pitanja, čije ti odgovore spoznaje okolnoga svijeta neće moći pružiti. Imat ćeš pet godina za razmišljanje o svemu što sam ti rekla, za suočavanje sa samim sobom, neoprostivim  greškama iz prošlosti i vlastitim djelima koja nisu bila isplativa.- samo pomisao na ono što ga čeka bila je nepodnošljiva, a misli kojima mu je Akvarbud otrovala um neprestano su njime kolale i pribojavao se da ih se nikada neće otarasiti.- Znam da si zanijemio u znak velikog strahopoštovanja, ali od mene tako pronicljive ništa ne možeš sakriti. Nadaš se da će te ostali pronaći i izbaviti iz tog stanja i potajno se raduješ što te neće u potpunosti izbaciti iz Atrofola. Dopusti da ti odagnam zadnju sreću. Ne samo da će tvoj vid, sluh, njuh, opip i okus zakazati, nego ćeš biti potpuno neprimjetan i osjetilima drugih.

- Znam koliko si zla, ali ne možeš mi to učiniti! Pogledaj duboko u svoje srce i shvatiti ćeš da još postoji barem djelić tebe koji nije čudovišan! Nemoguće je tako se dugo suočavati sa svime što su mi rekla.- moć govora mu se vratila te je kroz plač nastojao prosvijetliti zmiju i razbiti tvrdu ljusku njene milosti.

-Zariven u maglu atrofolskog svoda

Osjetila sviju lišen ti ćeš biti

Sitničavi um će tebi da se poda

Polupostojanje ti ćeš iskusiti

Mislima ćeš samo postojati bijedan

Dodir svijeta nećeš iskusit' nijedan.

Ne osvrćući se na njegove mukle krikove, mističnim stihovima pokrene iskre na vršcima svoga jezika te čitava njena usta bijahu ispunjena svjetlucavim plamečcima, a kako je njihova toplina jačala, žućkasta im nijansa polako prijeđe u narančastu.

- Ubijte ga! Pet snažnih udaraca vašim zlatnim kopljima bit će dovoljno da ga lišite svega osim spoznaje o vlastitom bivanju!- naredi zlobno se smiješeći, dok su iskrice okrutnosti i opačine stvarale jaki snop, usmjerujući ga prema jadnika.

Dvije zvijeri koje su nepomično stražarile u podnožju kamenih stuba, zanemarujući ukočenost koja im je prolazila udovima i bol koja strujaše umornim stopalima, odmah su pohitile ka zarobljenom Anfoliju. Bez imalo oklijevanja, sažaljenja ili pak bojazni od grižnje savjesti, hladno i usporeno podigoše koplja i zamahnu prema tresućem Anfoliju, kojeg je bezizlaznost natjerala da pokuša nemoguće- slomi nesalomljive udove. Meka i nestalna maglovita unutrašnjost odzvanjala je od ogromne siline i oštre boli, a okus mu se prvim udarcem ugasio. Ubrzo više nije umio upiti umirujuće mirise egzotičnih koji su dopirali čak od mjesta daleka gozbe, niti čuti kako ga Vulisard gotovo nečujno pokušava bodriti. Slika bujnih krjesova niskih crvenookih bića i Egzufrileja koji se grohotom smijao u trenu se zamuti i nestane kao da je nikada nije niti bilo, a posljednja iščezne bol okončana zadnjim udarcem jer kao što je zlatno koplje agoniju stvorilo tako ju je i zauvijek odagnalo. Svijetloplavi spiralni mlaz zavrti ga i vine u najveće visine te on uskoro nestane iz vidokruga i krik mu se izgubi u nepreglednim prostranstvima svoda. Dugo je još odjekivao samo groteskni smijeh Velikog Suca, koji je začudo časnim smatrao i prevladati bespomoćne, jer se nikada nije imao priliku suočiti s ravnopravnim protivnikom. U sredini stuba ležao je još samo Vulisard, nepovratno i konačno odustavši i od gnjevnog otpora i od poniznog preklinjanja. No, kad je ogromna zmija shvatila osudu koju je njemu trebala izreći, u njoj konačno bukne to grozno licemjerje te ona istodobno začuđeno, uznemireno i bijesno pogleda u gospodara, prkosno odbacivši tek započetu knjigu presuda u daleki pakleni ponor.

 

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Skladna zemlja polutame



Virovitica.net koristi kolačiće kako bi Vama omogućili najbolje korisničko iskustvo, za analizu prometa i korištenje društvenih mreža. Za više informacija o korištenju kolačića na portalu Virovitica.net kliknite ovdje.