Osamdesetdvogodišnji poljoprivrednik Ivan Rusan iz sela Vaška nedaleko Slatine u srijedu se vratio kući iz virovitičke bolnice u kojoj je zaliječio ozljede koje mu je, prije sedam dana, slučajno nanio njegov konj 'Golub. Kobnog dana Rusan je svoga konja izveo u šetnju dvorištem, ali se konj uplašio buke prolazećeg kamiona, propeo se i pao na vlasnika. Dok je bio u bolnici o Rusanovoj kobili i konju brinuli su susjedi. Inače srčani bolesnik Ivan Rusan sada sa ozlijeđenim rebrima ne može brinuti ni o sebi, a kamo li o konjima. Želi ih prodati, ali nema kome, a kako nema nikakva primanja doslovno preživljava uz pomoć susjeda i prijatelja.
Mučim se kao Isus na križu
- Sramota je da samo ja, Ivan Rusan, u cijeloj županiji nemam pravo ni na lipu socijalne pomoći već se po pod stare dane mučim kao Isus na križu, žali se Rusan koji se teškom mukom kreće kroz zaraslo dvorište.
U maloj derutnoj kućici ima tek pregorjelu peć, krevet i stari ormar od prije pedeset i više godina. U sobi u kojoj boravi Rusan ima zemljani pod, a u kućici svijetli samo jedna žarulja. Nema ogrjeva za zimu, trošak struje, koji ne prelazi godišnje 200 kuna, podmire mu daljnji rođaci. Ostalih troškova gotovo da i nema. Rusan tvrdi da u selu mnogi primaju socijalnu pomoć, a imaju više imovine od njega i djecu. Kaže da on pomoć ne dobiva jer se nije uspio snaći i jer nije htio varati vlastitu državu,
Posljednje kune dobio prije dvije godine
- 'Nikoga nemam. Od prije šest godina, kako mi je preminula supruga Draga, živim sam kao dragi Bog. Cijeli život bavio sam se i mučio poljoprivredom, a od ni sada, kada sam obolio i ostario, od države nikada nisam dobio ni lipe socijalne pomoći. Nudili su mi da sve što imam prenesem na 'socijalno' pa će mi dati 777 kuna pomoći. To nisam mogao prihvatiti, jer posljednje godine života želim provesti i umrijeti na svome, a ne u nekakvom udomiteljstvu, kaže Rusan koji unatoč bolesti i teškom životu nije izgubio zdrav razum i želju za životom .
Traži ženu koja će o njemu brinuti, udomiteljstvo odbio
-Prije dvije godine meni i još četvorici siromašnih i nemoćnih u selu dovozili su iz 'socijalnog' kuhani ručak. Istina, samo sa četvrtinom kruha, ali je bilo barem jednom dnevno nešto za pojesti. Toga više nema. Posljednji novac zaradio sam kada se prije dvije godine oždrijebila kobila, pa sam uspio prodati ždrijebe. Ne odlazim u gostionice već čuvam novac da bih imao barem za kruh. Kuću drži žena, a kada bih uspio pronaći koju koja bi brinula o meni, sve bi bilo drugačije, a njoj bih ostavio sve svoje imanje.
U Centru za socijalnu skrb u Slatini tvrde da postupaju po zakonu, da su mu nakon izlaska iz bolnice ponudili barem privremeni boravak u udomiteljstvu kako bi se oporavio. Tvrdoglavi i ponositi starac i to je odbio, te se bolnice vratio u svoje siromaštvo.
