Član predsjedništva HSS-a Ivan Kolar uhićen je jučer zbog sumnje da je nezakonitim radnjama oštetio općinu Molve za nekoliko milijuna kuna. Naime, Kolar je navodno muljao zajedno s bjelovarskom građevinskom tvrtkom Jata koja je gradila društveni dom u Molvama, pa su čini se neki radovi dvaput naplaćeni. Uzrujao se Kolar, tvrdi da nije ništa kriv i jedva čeka da se skine ljaga s njegovog imena. Znam da ga to sada nimalo ne tješi, ali taj HSS-ovac bi zapravo trebao biti ponosan.
Kad čovjek malo bolje razmisli uvidjet će da je klasičan primjerak patriote i istinskog sina domovine. Omiljena hrvatska poštapalica, ako ne i nacionalna igra je ‘dvaput je dvaput' (iako je riječ o susjedskom vicu o Muji i Hasi). Volimo sve raditi dva puta, ne možemo si pomoći. Eto, zlu ne trebalo, HAC je dva puta bojao tunele, Podravka će dva puta kupiti svoje dionice na Malti, po mandatu Vlade imamo minimalno dva ministra pravosuđa, a ni predsjednika države ne možemo od prve izabrati. Maslenički most izgrađen je isto iz drugog pokušaja, a recimo Hitorez kreće po drugi put iako je u prvom pokušaju potrošeno 15 milijuna kuna bez većeg uspjeha u rasterećivanju građana i gospodarstva nepotrebnih propisa.
Dva puta se uvodila državna matura, dva puta smo uvodili zakon o zabrani pušenja, a izgleda da ćemo i dva puta donositi zakon o navijačima. I nije samo do vlasti i velikih igrača. I ‘obični' građani rado sudjeluju u tom narodnom veselju. Glasaju dva puta na izborima, a pokazale su brojne tragične priče malih ljudi prodaju dva puta i isti stan, parcelu, pa i parkirališno mjesto. Hrvati, kao klasični primjerak ‘ponavljača' vole otići i na Halida Bešlića dva puta u Arenu Zagreb, kao i na U2 na maksimirski stadion, a poprilično je šokantna i vijest iz crne kronike koja kaže kako je žena dva puta pregazila supruga. Prvo ga je srušila vozeći unatrag, pa zatim još jednom pregazila nakon što je krenula naprijed.
No, moguće da je to napravila iz ogorčenosti jer ljeto stiže, a osobe u braku imaju dva puta veću šansu za pretilost.
Valjda zato što smo u ratu držali dva prsta u zraku, pa naprosto volimo tu magičnu brojku dva, jer nas asocira na pobjedu i slobodu- ne bunimo se što su prosječne mirovine saborskih zastupnika dva puta veće od prosječnih plaća, što je inozemni dug u deset godina duplo veći, što investitori ne dolaze jer je primjerice zakup skladišnog prostora dva puta skuplji u Zagrebu nego u Pragu, Budimpešti, Bratislavi...
Nadam se samo da ćemo u Europsku uniju ući samo jednom. Bilo bi zbilja grozno da nas nakon tako dugih pregovora prime, pa izbace, pa ponovno prigrle. I kažu: ajde Hrvatska- sjedi, 2!
