Dva i pol mjeseca iskustva projekta samostalnog stanovanja za četvero štićenika Doma u Borovi

Prošlo je dva i pol mjeseca od kada se u Domu za psihički bolesne odrasle osobe u Borovi kraj Virovitice, u okviru reforma socijalnog sustava kojoj je cilj prilagodba europskim standardima, počeo provoditi projekt samostalnog stanovanja za četvero štićenika. Od 18 ustanova koji skrbe o odraslim psihičkim bolesnicima, dom u Borovi drugi je u Hrvatskoj koji se odlučio na smanjivanje broja korisnika u institucionalnom smještaju.   institucijalnom psihičkim bolesnicima, dom u Borovi drugi "Intencija je smanjivanje velikih domova i broja korisnika, što veći broj manjih domova i što veći broj kuća ili stanova u kojima će takve osobe živjeti. Imamo rok od sedam godina da se prilagodimo novim uvjetima", objašnjava ravnatelj Doma Mato Tolušić.

Projekt samostalnog stanovanja već se provodi u Dom za psihički bolesne osobe u Loboru, u Krapinsko-zagorskoj županiji. „Oni su prošle godine u prosincu već izmjestili prvih četiri korisnika u selo, znači van dom, a sada već imaju drugu postavu. Uz njihova, koristimo iskustva Austrije i Slovenije gdje je takav oblik života psihičkih bolesnika zaživio", govori Tolišić.

Socijalni radnici i liječnici odabrali su četvero korisnika za koje smatraju da mogu funkcionirati samostalno, uz potporu stručnih radnika doma. Nakon maksimalno dvije godine, budu li sposobni potpuno samostalno živjeti otići će iz doma, vratiti se u zajednicu iz koje su otišli ako to žele ili odabrati potpuno novu sredinu ako im je tako, iz nekog razloga, lakše.

Kuća u kojoj sada žive dvije muške i dvije ženske osobe, koje nisu u srodstvu niti su bračni parovi, nalazi se u dvorištu Doma kako bi prilagodba bila što lakša. U potpunosti je prilagođena za život četveročlane obitelji - tu su dvije spavaće sobe, veliki dnevni boravak, kuhinja, blagovaona, kupatilo i zahod. 

Prvih dvadesetak dana samostalno života dolazili su  po ručak i večeru u domski restoran, a sada sami nabavljaju namirnice u skladištu, sastavljaju jelovnik, pripremaju i kuhaju sva tri obroka.

„Razgovaramo s njima svakodnevno. Učimo ih da bez kompromisa nema zajedničkog života. Naljute se, ali ih ljutnja prođe... sjednu poslije neke svađe pa razgovaraju. I time ih pripremamo za samostalan život u zajednici. Ovdje uče sve ono što im život nosi i sve što ih čekati kada budu vodili svoja kućanstva. Nakon Nove godine morat će voditi i brigu o potrošnji energije. Učimo ih da štede vodu, da ne može svjetlo gorjeti u nedogled", govori ravnatelj Tolušić.

Dragica Mihaljević koja u domu živi od 1994. godine zadužena je za kuhanje. Upravo kada smo im zakucali na vrata ljuštila je luk pripremajući ga za grah koji večer prije namočila. „Volim kuhati, nije mi teško. Najsretnija sam kada su ostali zadovoljni. Rijetko gunđaju, a često mi i pomognu", kaže nam gospođa Dragica ocijenivši novo poglavlje u životu vrlo dobrim jer su se zbog dobre pripreme, a razgovor o tome trajao je dobih godinu dana, odlično snašli.

Svatko od stanovnika zasebne kuće ima neku obavezu. Gospođa Jela Giba zadužena je čišćenje metlom, a gospodin Tomislav Ratković usisavačem. No, to su im dodatne obveze jer to što žive izdvojena ne amnestira ih od odgovornosti koje su imali do sada u okviru radne terapije - posla u kuhinji, praonici, skladištu, vrtu...

Kad završi s usisavanjem Tomislav Ratković ode u vrt okopati povrće ili ubrati salatu za ručak, a u slobodno vrijeme veze goblene kojima su krašeni zidovi cijelog doma i, naravno, njihove nove kuće. „Ispočetka su me čudno gledali, a sada im je normalno da muškarac veze. To sam naučio još kao dijete od majke i nikada me nije bilo sram. Eto, znam i kuhati, ali to ne volim", objašnjava nam Tomislav naglašavajući da je ovdje došao „igrom slučaja" nakon bolesti zbog koje je ostao nepokretan. No, ostao je bez posla, stana i na kraju - obitelji.

U Domu Borova ukupno je 176 korisnika. Na početku su bili znatiželjni kako izgleda u kući, ali sada rijetko dolaze. „Mi ih zovemo na kavu ili sok, ali oni se ustručavaju. Ne znam zašto, možda je zapreka što se unutra ne može pušiti", kaže Tomislav.

U početku je svakodnevno dolazio stručni radnik kako bi oh upozorio na nešto što eventualno nije bilo u redu, a danas ih socijalna rednica i medicinska sestra obiđu nešto rjeđe, tek toliko da provjere jeli sve u redu i uzimaju li terapiju.

„Teško je govoriti o iskustvu. Dobro su se prilagodili, međuljudski odnosi su normalni, kao i su svakoj drugoj obitelji. Riječ je o blažim oblicima psihičkih bolesti pa vjerujem da će moći samostalno živjeti. Evo, dvoje štićenika su dijabetičari, a sami si daju inzulin", govori nam medicinska sestra Snježana Kefelja.

„Slažemo se dobro, uglavnom se možemo dogovoriti, kao i u svakoj familiji ima trzavica, ali nastojimo sami riješiti. Ako ne možemo, tražimo strunu pomoć...", objašnjava Tomislav. A o eventualnim problemima koje donosi zajednički život razgovaraju jedanput tjedno na zajedničkim sastancima. „Sitni problemi, ništa veliko: što će biti za večeru, na primjer. Do nedavno su jeli ono što je bilo na jelovniku, a sada imaju  mogućnost izbora što ih buni. Mi ih učimo da sada imaju mogućnost izbora u svemu pa i u večeri. Učimo ih kompromisu i toleranciji, nekakvim obiteljskim vrijednostima i da se moraju se naučiti jedni na druge", kaže socijalna radnica Magdalena Müller.  

Svo četvoro štićenika vjeruje da će biti spremni za samostalni život. Jeli Gibi se bilo teško priviknuti jer je u domu živjela četiri godine, a voljela bi se vratiti u svoju Brezovicu kod Gradine. Mato Lelek sebe vidi u nekoj kući u selu gdje je i dom ili u obližnjem Suhopolju, a Dragica i Tosmslav u Virovitici.