Glavni su događaji u proteklih sedam dana naizgled bili pozitivno izvješće o monitoringu koje je Vladi predstavio Štefan Füle, povjerenik za proširenje EU, i vijest iz Amerike da je ministar financija Slavko Linić zadužio Hrvatsku za 1,5 milijardi dolara uz kamate od 5,625 posto.
No najvažniji događaj bio je skup na Pantovčaku na kojem je hrvatski predsjednik dr. sc. Ivo Josipović potaknuo raspravu o tome kako ublažiti tzv. dužničko ropstvo sve većeg broja hrvatskih građana. A pogotovo je važno što je Josipović izašao s ‘dvadeset preporuka za olakšanje dužničke krize građana i jačanje društvene pravednosti i solidarnosti' - koje počinju prijedlogom Vladi da se u što kraćem roku uvedu instituti osobnog bankrota i stečaja, a završavaju inicijativom da dobrostojeće tvrtke i građani osnuju fond solidarnosti.
Zazvonio politički instinkt Tim potezom Josipović je - oprezno, kao što se od njega mora i očekivati, ali ipak i napokon - prekoračio svoj Rubikon. U dosadašnjemu mandatu jako je pazio na to da ne uđe na teren za koji bi mu se moglo spočitnuti da nije njegova ovlast. Prema svemu sudeći, politički instinkt rekao mu je da je prošlo vrijeme defenzive. Ako je vjerovati analitičaru Hypo banke Hrvoju Stojiću, Hrvatska će sastaviti punih sedam godina recesije u komadu. Hrvatska je jedina zemlja tzv. nove Europe koja ima pet uzastopnih godina recesije, a prema svemu sudeći, minusi će se uz ovakvo Vladino ponašanje redati bar do 2015.
Tako dugo razdoblje teško može proći bez velikih socijalnih i političkih potresa. Predsjednik države prema Ustavu je zadužen za nacionalnu sigurnost. A ima li veće opasnosti za stabilnost zemlje od bijesa sve više žrtava krive ekonomske politike?
Treba uočiti da je Josipović za prelazak u aktivnu ulogu izabrao područje kredita, kamata, ovrha i stečajeva. Ondje je on kao pravnik ipak ‘kod kuće'. Zna koliko su prijedlozi koje je dao stručno utemeljeni.
Na njegovu žalost, uskoro će morati stati iza novih ‘dvadeset preporuka', ali taj put s područja makroekonomske politike, gdje prema naobrazbi nije ‘kod kuće'. No autistično, površno i nedokazano inzistiranje Banskih dvora na tome da je pad investicija kriv za petogodišnju recesiju, pa onda navodno ni oporavak nije moguć dok se investicije ‘ne vrate', Hrvatsku samo još dublje gura u recesiju. Nevjerojatno je koliko je Vlada neodgovorna.
Milanović i kompanija kao ključni instrument za preokret navode zakon o strateškim investicijama. Ali on je već tjednima ‘na doradi'. Prema svemu sudeći, riječ je o najprizemnijem politikantstvu. Ako se zakon pojavi prije lokalnih izbora, to bi bila tema međustranačkog prepucavanja pa bi članice Kukuriku koalicije mogle dodatno izgubiti među glasačima.
Autistični Banski dvori Ako su spremni žrtvovati zakon u koji (uzaludno) polažu najviše nade za ekonomski oporavak, onda je potpuno iluzorno očekivati da bi ekipa iz Banskih dvora mogla iznjedriti nov ekonomski model. Koji bi uz ekonomsku utemeljenost imao i motivacijski naboj. Iz oporbenih redova, sindikata, kvazistručnih krugova stalno zazivaju ‘promjenu ekonomskog modela', ali nitko ne nudi taj novi ekonomski model.
Lijenost i bezidejnost u Hrvatskoj su postale dominantne (čast rijetkim iznimkama). Kao što se nitko prije Josipovića nije potrudio ponuditi dvadesetak smislenih prijedloga za olakšanje dužničke krize, tako nitko ne nudi ni nov ekonomski model. Prema svemu sudeći, Josipoviću neće preostati drugo nego i u tome pokazati inicijativu. Pri čemu će se naći u problemima jer ni u njegovu ekonomskom savjetu nema baš svježih ideja.
Za pomak na tom području Josipović bi morao oformiti svojevrsni ‘think-tank' koji bi intenzivnim sučeljavanjem različitih ideja u nekoliko mjeseci iznjedrio taj priželjkivani ekonomski model.
Naravno, iz Liderova kuta gledanja, a potvrđuju to i članci u ovom broju, jedino je rješenje u bacanju svih snaga na izvoz. Umjesto da se defetistički ponavlja kako će se Hrvatska oporaviti kad se oporavi EU, zadnji je čas za okretanje prilikama koje se pružaju u brzorastućim zemljama do jučer Trećega svijeta, a sada ‘prvoga' prema prilikama. Pri tome ne treba gajiti nadu da će i dobri prijedlozi pasti na plodno tlo. Kao u slučaju prijedloga za svladavanje dužničke krize građana, treba očekivati da će opet svi iznositi razloge zašto se neka mjera ne može provesti. To je lakše nego pomoći u traženju rješenja.
