Topao novembarski dan. Sunce me grije po leđima dok pišem. Danas je Dušni dan. Pročitah kako se na taj dan otvara dimenzija kroz koju dolaze preminule duše s druge strane. I kako to nisu samo duše voljenih osoba, nego i zalutale duše željne ljubavi koje nemaju nikog živog na ovom svijetu kako bi pronašle pukotine u našoj auri i ostale privezane za nas. Kao što se ja znam privući mužu kad mi je hladno.
Prvo gurnem noge da ne doživi preveliki stres, jer on uvijek vruć, a ja vječno hladna. Mislim na moju vanjsku temperaturu tijela. No ovo toplo vrijeme mi oduzima tu poslasticu da svoje tijelo ugrijem na drugom tijelu. Tako pretpostavljam i da su nevoljene duše spremne sve učiniti kako bi se na nečijoj drugoj ugrijale. Ljubav općenito, bar ono što mi smatramo pod ljubavlju čini od nas žedne vampire koji se žele natakati na tuđem izvoru. Moja unutarnja vatra je živa i ponekad sagorijevam od nje, no nesklad između vanjske i unutarnje temperature zasigurno ima neke svoje razloge. Koje još nisam uspjela dokučiti.
Vjerojatno se ta unutarnja stišava razgarajući onu tjelesnu pa se na kraju nekako sve iznivelira. No, nedostatak tjelesnih dodira, zagrljaja, poljubaca, držanja za ruke, milovanja i svih oblika tjelesne ljubavi koja nedostaje mnogima čini od njih tinjajuće plamičke koji samo čekaju da se negdje razgore. Nekada se vatra rasplamti na tuđem ognjištu. Taj plam privlači sve one koji su i sami zakinuti pa tako nađe sličan sličnoga. Ponekad izgore samo u plamenu bez da im se toplina trajno naseli u krvotok.
Tako ljudi pomiješaju svoju potrebu za toplim s ljubavlju, s vječnom, onakvom kakvu bi željeli da ih uvijek grije i da traje ne samo u ovom već i u nekom drugom životu. No, često se prevare. Ili im se čini da su prevareni. Pa guše taj svoj plam zbog nekoga tko ih je iznevjerio. U ljudskoj prirodi je da bude plam drugome čovjeku i da tu luč kao olimpijsku vatru prenosi, ne samo na svoje ljubavnike već na sve ljude i djecu ovoga svijeta.
Mnogi i odu s njega sa zimom u srcu i čarapama na nozi. Pošto ne vjeruju u neke druge dimenzije, nove svjetove ili živote u njima se nakuplja gnjev ovoga svijeta, bijes i ljutnja, ljubomora i zavist, mržnja. Sve što nakupe u ovome životu ponesu dalje. A pošto samo duša putuje, ona na sebi nosi taj teret. I tada neupokojena luta poput duha ne odlazeći od ove zemaljske sfere predaleko, vrebajući one na koje će se nakalemiti i usisati u sebe ono što im nedostaje od onih koji to još posjeduju. Mnogi se vole zabavljati pričama o duhovima ne ulazeći duboko u smisao i potvrdu njihova postojanja. Ni moje znanje nije baš na nekoj zavidnoj razini po tim pitanjima. No moja svijest otvorena svemu još neotkrivenom traga za odgovorima.
Postoje i knjige o putovanjima duše. Običnom čovjeku one mogu čak i naštetiti ako nije sposoban pojmiti nešto tako nama gotovo nemoguće za prihvatiti. Brojna vjerovanja i običaji koje smo znali slušati od naših starih, upozorenja vezana za neke događaje u našim životima navode nas na to da je ta tematika živa otkad svijet, to jest čovjek postoji. Sjetite se samo crvene vrpce na ruci ili nozi novorođenčeta, skidanja dječje odjeće prije mraka i mnogih sličnih na što su nas upozoravale naše bake. Modernizacijom svijeta sve smo skloniji novim uvjerenjima, sve više se okrećući onom zemaljskom a zanemarujući našu duhovnu dimenziju.
Ipak, možda bi bar na ovakove dane mogli malo pobjeći od svakodnevne buke, od mase, od raje, od potrošačke groznice i u miru se malo zamisliti i nad onim što nam se čini daleko i nevjerojatno. Ne smatram sebe zagovornikom ičega, no moja promišljanja uvijek idu dalje od onoga što vidim. Volim osjećati svijet oko sebe jer znam da je to što osjetim bliže onomu što želim dokučiti od samoga oka. Naša osjetila su promjenljiva i nije im uvijek za vjerovati.
Tako se prag boli razlikuje od čovjeka do čovjeka, kao i osjećaj za hladnoću ili toplinu. Mom mužu nikada dosta vrućine. Mada je njegova tjelesna temperatura uvijek viša od moje. Ja, iako zimljiva, ne podnosim vanjske vrućine dobro. Možda zato što je moja unutarnja vatra žestoka. Ta, tko će ga znati. Ipak mislim da smo opremljeni osjetilima kojima možemo dokučiti i nešto izvan nas. To nam pokazuju ljudi s neobičnim talentima. Što je prava stvarnost, za koju mnogi misle da je samo iluzija/maya i da nam osjetila priječe da ju spoznamo u njenom pravom obliku. Ali bez tih osjetila mi ne bismo mogli funkcionirati ovdje na zemlji.
Neki kažu da sami stvaramo svoju stvarnost ovisno o našim mislima i osjećajima koje uzgajamo u sebi. No, kako god bilo, naša je stvarnost ono u što vjerujemo. Koliko god voljela one koji su bili dio moga života, ipak nemam neku posebnu želju spajati se opet s njima i njihovim lutajućim dušama. Vjerujem da smo ovdje za života odradili što smo imali jedni s drugima i da svačija duša ima pravo biti tamo gdje želi, a ne da ju ja svojim dozivanjem opet vraćam na ovaj svijet.
Kad izgubiš drage osobe kažeš da si izgubio svoju dušu. Da je otišla s njima. No, samo one duše koje žele biti zajedno i negdje drugdje ostaju zajedno. A za to je potrebno puno više od same želje. Imam mnogo primjera oko sebe ljudi koji nikako ne mogu prežaliti svoje mrtve. Oplakuju ih godinama, intenzivno misle na njih, pohađaju groblja.. i venu. Neki se oproste i sa svojim životom. Mada se na izgled čini kao izraz velike ljubavi, ona je zapravo vrlo sebična. Žalimo za tim što nam je netko pružao u životu a sada smo ostali bez toga. I nesposobni da to nešto pronađemo u sebi i za sebe ili u odnosu s drugim ljudima, oduzimamo sebi ovaj život, a nama dragima mrtvima duše prikujemo za ovu dimenziju u kojoj oni i da hoće ne mogu obitavati. Tako činimo zlo svima bez da smo toga svjesni. A zlo privlači zlo. A dobro privlači dobro. U to smo se uvjerili na mnogim našim iskustvima.
I kao što nisu svi ljudi „dobri“ ili s dobrim namjerama, tako nisu ni sve duše, ili duhovi, mada i ne vjerujemo u njih, s istim nakanama. Zato čovjek treba biti oprezan kada se miješa u stvarnosti za koje nije spreman. Kada doziva ono što ne razumije. I kada se ne ponaša u skladu s prirodom koja u svojoj mjeni podaruje dane čovjeku kada se može približiti onostranom, a kada je to najbolje ostaviti na miru. Dušni dan je dan mira i spokoja u nama, da ga sami u tišini provedemo razmišljajući o životu i smrti i o smislu našeg postojanja, o svemu što nas muči na ovome svijetu.
To nikako nije dan da u kolonama stojimo u redu za groblja kao navođeni samo zato što to čine drugi. Nitko vam ne brani da cijele godine pohodite posljednja počivališta, da molite, nosite cvijeće i uređujete grobove ako vam je to potreba. Ne mogu se pomiriti s tim da se samo jedan dan u godini trebam prisjećati onih koje volim. I mada je to običaj, nije zgorega razmisliti o njima. Mnogo ljudi na jednom mjestu je silna energija koja se odjednom isijava na jednom mjestu. I kako su svi zaokupljeni mrtvima i smrću tako je i ta energija njome obojana. I tada se postavlja pitanje, kome služi ta energija smrti? Živima ili mrtvima?
I koliko god je moje srce ispunjeno onima koji su hodali sa mnom a više ih nema, ja se uvijek opredjeljujem za život. Jer mislim da je ipak moja zadaća služiti životu dok sam živa. A poslije? Tko zna? Kad saznam možda ću pisati neku kolumnu u nekoj drugoj dimenziji o nekim drugim saznanjima.
p.s.
Bila sam jako tužna. Jako jako jako.. žalovala sam.. i iz dana u dan puštala pjesmu ratnika koji je poginuo i pjeva je svojoj djevojci koja još ne zna za to i koju više nikada neće vidjeti.. pjesma je tako moćna.. puštala sam ju glasno i pjevala s njom želeći da tako sva moja bol iščezne, da me oslobodi da me više ne boli..ono što se zatim dogodilo već sam u nekim djelićima pisala u nekim svojim drugim pričama.. no, vjerovali ili ne.. ja vjerujem da sam prizvala tim pjevanjem energiju smrti... brrrr.. jezivo, zar ne? I bolje da ne znate kako je to izgledalo.. ali sada vjerujem i u one indijanske pjesme koje dozivaju kišu.. pa eto, ako ste preživjeli noć vještica, sigurno ćete i ovaj moj članak.. i nedajte se smesti.. vjerujte u ono što želite.. jer to u što vjerujete postaje vaša stvarnost.. (ako povjerujete ... )
Želim Vam mir i spokoj u duši!
