Banner
Izložba posvećena Milku Kelemenu u Etnografskom muzeju
DHMZ: Pretežno oblačno s kišom, lokalno obilnom
Plenković o zelenim putovnicama: Mislim da bi sve moglo biti gotovo do ljeta
U utorak i srijedu zatvoren željeznički prijelaz u Ulici Svetog Jurja u Podgorju
Milanović: Zlata Đurđević je moja kandidatkinja za Vrhovni sud
UIO: Žene u Hrvatskoj još uvijek ostaju bez posla zbog trudnoće
Jutarnji list: Beroš zarađuje kao vještak, ali ne stigne na sud

  Olgine recenzije

Duševna knjiga

  Olga Vujović/Fotografije Ivan Špoljarec           09.03.2021.         292 pogleda
Duševna knjiga

Sve što sam naučila o kazalištu lutaka naučila sam „metodom vlastite kože“ odnosno gledajući lutkarske predstave, doslovce od malih nogu, jer sam stanovala nadomak kazalištu lutaka. Uostalom, nije li opće poznato da su predstave s lutkama isključivo za djecu, malu djecu, pa sam se, ušavši u pubertet, udaljila od te vrste kazalište (mada sam i dalje odlazila u kazalište).U jednom su se trenutku preklopili Međunarodni festival kazališta lutaka – PIF i moja suradnja na radijskom programu, pa sam počela opet sjediti na lutkarskim predstavama. Iako su predstave uglavnom bile za djecu, malu djecu, pojavile su se neke i za nas velike i ozbiljne.

U moj život odjednom ulazi selektorica PIF-a Livija Kroflin i ja prestajem biti puka gledateljica i počinjem razmišljati o kazalištu lutaka, estetici, važnosti i mogućnostima lutkarskog izraza, te čitati knjige (mnoge od njih tiskane su zahvaljujući njezinoj upornosti) i razgovarati o predstavama. Postale su mi važne razlike između kazališta lutaka i takozvanog živog, glumačkog kazališta, počela sam se uzrujavati zbog loše dramaturgije ili šlampaste animacije, propitivala sam povode korištenju određene tehnologije i inzistirala sam na tome da me izvedba takne i pomakne.

Svakome je, naime, jasno da lutka može učiniti puno više i znatno upečatljivije od (tamo nekakvog) živog bića. Iako su desetljeća gledanja lutkarskih predstava razvila moj senzibilitet, nisu u moj svjetonazor unijela sustavno znanje o tehnologijama, tipovima i mogućnostima pojedinih lutaka. I tu se opet pojavljuje, za mene očito sudbonosna, učiteljica Livija Kroflin sa svojom knjigom „Duša u stvari – osnovne lutkarske tehnike i njihova primjena“ (Akademija za umjetnost i kulturu, Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, 2020., Biblioteka „ars academica“), koju suptilno opisuje kao „početnicu, abecedu ili lutkarstvo za neznalice“.

Mada, nakon silnih desetljeća gledanja lutkarskih predstava ipak znam imena pojedinih vrsta lutaka, uživala sam u svakom opisu, primjeru i prikazu pojedine kategorije lutaka. Naime, „lutkobavica“ Kroflin nije samo teoretičarka, već je spremna i sama uzeti (kakvu-takvu) lutku u ruke i udahnuti joj dušu, i kada ona priča o povijesti, teoriji ili vrsti lutaka, ona zna, ona točno zna o čemu govori. Zato ne piše/govori dosadno i knjiški, nego u svoja predavanja (jer što su u ovom udžbeniku poglavlja nego predavanja) osim znanja unosi strast i humor (govorila je meni mama da je moje poimanje humora pomalo čudno!).

A sve je skupila u ovoj knjizi: lutke na ruci (ginjoli, zijevalice… no, no, čitajte sami dalje), marionete (jedan odjeljak glasi „Marioneta ne može lupiti šakom o stol“), štapne lutke (konačno više nemam dvojbi oko javanki), kazalište sjena, stolne lutke (i zašto Stoppard-Bourekov „Hamlet“ u Teatru ITD iz 1982. nije bunraku nego kuruma ningyo), kazalište predmeta (vrlo uobičajeno u kuhinjama dok roditelji pokušavaju nahraniti nedoraslog potomka), crno kazalište, mehaničke i druge lutke bez animatora (no, no) i na kraju neobične lutke (recimo prilično promočeni izvođači u prekrasnim vijetnamskim predstavama lutaka na vodi). Na više od dvije stotine stranica uz obilje literature (lako tako), uz crteže i fotografije, pratimo izvanredan prikaz povijesti i uporabe lutaka, dijelova tijela i predmeta u koje je ušla duša i oživila ih.

Opisujući tehnike kroz izvedbenu primjenu, Kroflin pokazuje dvije izuzetne „prosvjetiteljske“ osobine: znanje i ljubav. Prvo bez drugog bilo bi suhoparno, a obrnuto površno. Iako smo i do sada imali povremeno prilike čitati o tehnologijama, primjenama i vrstama lutaka, nisam sigurna da sam na jednom mjestu imala okupljeno sve što bih trebala (i htjela) znati. I da još jednom ponovim, sve napisano na zgodan i zabavan način, što nije zanemarivo, jer vjerujem da nisam jedina koja smatra da znanstveni pristup ne mora nužno biti dosadan. I zato, ukoliko nešto želite znati o lutkarstvu, nemojte googlati nego kroflinajte.

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Olgine recenzije



Virovitica.net koristi kolačiće kako bi Vama omogućili najbolje korisničko iskustvo, za analizu prometa i korištenje društvenih mreža. Za više informacija o korištenju kolačića na portalu Virovitica.net kliknite ovdje.