Nekada davno dok nam je državu vodio Tito, politika je bila umijeće mogućeg, ali sad kada ju vodimo sami više mi se čini kao umijeće nemogućeg. Iz godine u godinu političke prilike postaju toliko komplicirano-kompleksne da ih s vremena na vrijeme treba raščlaniti na pojedina jednostavna pitanja kako bi lakše razumjeli cjelinu i donijeli ispravne političke odluke. Jedna od takvih situacija je i dalje aktualna tema sirijskih izbjeglica. Zato odmah krećemo s mjesta. Najprije malo u rikverc, a onda u prvu.
U periodu između dva Zaljevska rata Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda uvodi Iraku oštre ekonomske sankcije, čije se posljedice zbrajaju u stotinama tisuća umrle djece, izravnih žrtava ove političke odluke. Američka televizijska novinarka Lesley Stahl sa ovim činjenicama suočila je 1996. tadašnju ambasadoricu SAD-a pri UN-u Madeleine Albright:
„Čuli smo da je pola milijuna djece umrlo. Mislim da je to više djece nego što ih je umrlo u Hirošimi. I, znate, da li je to cijena koja se isplati?“
„Da, mislimo da se ta cijena isplati“ - odgovorila je Albright.
Svijet je tada, kao i danas, bio zgrožen ovom izjavom, što je visoku američku političarku toliko razljutilo da je ovo pitanje cijenjene novinarke proglasila naručenom iračkom propagandom.
Danas, ravnih dvadeset godina poslije, istu cijenu, za jednako važeću političku odluku, plaćaju sirijska djeca. Zato pitanje treba ponoviti: Da li je to cijena koja se isplati?
Mišljenje Madeleine Albright ovom prilikom uopće me ne zanima, kao niti odgovor bilo kojeg aktualnog svjetskog državnika. Dapače, polako odustajem od želje da se na taj način uplićem ljudima u posao. U sadašnjem vremenu jedinu političku važnost glede očekivanog odgovora pridajem sebi – kao autonomnoj jedinici građanske savjesti od koje nitko od nas ne može pobjeći.
To je pitanje osobne zapovjedne odgovornosti po načelu izbjegavanja političke neutralnosti, jer biti neutralan znači preuzeti kolektivnu karmu – najgori oblik sudbine koja vas može snaći Sudnjega dana. Ako je vjerovati Danteu ova skupina duša, mrska Bogu i Vragu, pravi najveću gužvu u predvorju Raja i Pakla, pa se stoga treba opredijeliti na vrijeme i držati se čvrsto vlastitog stava.
Na znam kako vi, ali ja po pitanju toga nemam dileme. Mene samo Raj zanima. Svi kažu da je tamo jako dobro – rekao bi jedan moj kolega. Zato bih ovo važno političko pitanje sam sa sobom želio izvesti na čistac.
Ako već govorimo o cijeni politike, pošteno je znati sadržaj vrijednosti koju plaćamo.
U ovom trenutku to je, govore svi, Nacionalni interes. Piše se velikim slovom jer predstavlja svetinju – a najsvetija dužnost u ovom paketu je sačuvati kršćansku kulturu.Sudeći po diplomatskim izjavama, puna su nam usta ove brige.
No može li se ona spasiti zatvaranjem vrata ljudima u nevolji?
Sveto pismo ne daje nadu – pa otkuda onda takva poganska vjerska politika u glavama europskih državnika?
Mislim, to je suština. Stvari možda izgledaju kompleksne, ali pitanje koje sugerira ispravno političko rješenje ne može biti jednostavnije. Životi sirijske djece (kao ni bilo čije druge) nemaju cijenu. Najprije humanizam, a onda renesansa – pa kako nam bude. To su i temelji antifašizma. Svaki drugačiji poredak vrijednosti vodi u suprotnom smjeru. Treće solucije nema.
