Nakon
nastupa benda Pips, Chips & Videoclips u Londonu (Klub Spitz) i zagrebačkom
Purgeraju imali smo priliku gledati njihov koncert u Virovitici, iako zbog određenih
poražavajucih propusta u organizaciji nisu svirali u punoj snazi. Tako nismo
mogli čuti nove stvari jer je za «delikatnu računalnu tehniku» potrebna ispravna
električna instalacija. Da pojasnim izraz «delikatna računalna tehnika»: delikatna
(lat. delicatus – tečan, ukusan, koji zahtjeva osobitu pažnju), računalna (kompjuterska
- vrsta modernog elektroničkog stroja), tehnika (grč. techne - umjetnost, vještina).
Nadamo se da se ovakve stvari u budućnosti neće ponoviti i da će ljudi zaduženi
za kulturne djelatnosti u gradu Virovitici pridati više pažnje organizaciji
jednog benda koji je nedvojbeno svjetski s obzirom na to da je mix (još jedan
tehnički termin koji nemam namjeru pojašnjavati) obavljen pod okriljem jednog
od najprestižnih američkih producenata Davea Fridmanna, pored afirmativnih recenzija
koje su uslijedile na album “Drveće i rijeke” u časopisima kao što su Mojo,
Q, Time Out…
U svakom slučaju očito je da reakcije posjetitelja koncerta nisu bile negativne,
dapače, da se bolje izrazim publika je bila oduševljena, i to nije moje subjektivno
mišljenje, da se razumijemo. Prije koncerta benda PC&VC, za vrijeme nastupa
dopadljivih djevojaka iz grupe Meritas, napravio sam priložen intervju s karizmatičnim
frontmenom benda, Dubravkom Ivanišem, za Virovitica.net i naravno,
za sve vas.
Kakva je razlika u prihvaćanju publike ovdje u Hrvatskoj i izvan nje,
primjerice u Londonu?
-U Londonu smo sada bili drugi put, tako da je fascinacija njime nešto što smo
odradili kad smo bili prvi put. Bio sam u Londonu i ranije tako da sam u prvim
navratima bio jako fasciniran gradom. Sad ni toga baš i nije bilo. Što se tiče
te publike vani, u takvom megapolisu postoje mjesta gdje ljudima nije ništa
čudno, naslušani su svega i apsolutno mogu akceptirati bend iako nemaju pojma
gdje je uopće Hrvatska, mogu akceptirati nekoga tko pjeva na njima nepoznatom
jeziku i to izdržati u jednom klubu u koji dolaze bendovi iz raznih muzičkih
područja i cijelog svijeta. Mogu reći da je publika, za razliku od domaće, navikla
slušati, nije nervozna i spremni su otkrivati stvari koje im nisu poznate. Ovdje
je tip publike koji sluša hitove i radiostanice. I to vrijedi za sve izvodače.
Rijec je o potpuno drugačijem principu.
Je li bilo magije u Londonu?
-Pa… nije.
A ovdje?
-Magija nije stvar grada ili države, magija je stvar trenutka koji ne možeš
predvidjeti, nikad ne ideš na to. Da bi bio zadovoljan s nekim koncertom intimno,
a to je slučaj jednom u pedeset pokušaja, ne ovisi samo o bendu, to jako ovisi
i o publici.
Kad si zadnji put osjetio to razumijevanje izmedu tebe i publike, odnosno
benda i publike na koncertu?
-Sve sam izbirljiviji, 15 godina sam na stageu. Ovo što smo svirali u Zagrebu
u Purgeraju i Ksetu bili su mali klubovi za relativno mali broj ljudi, ali taj
je mali korpus bio jako nabrijan, došli su slušati moj bend, pa možemo reći
da su to bili baš krasni koncerti. Evo, mogao bih reci za Kset da sam se htio
rasplakati, ali nisam.
Dakle, skoro?
-Pa skoro, da. Kad osjetim da je publika sa bendom i da to nije fejk, skužim
da bend stvarno daje svoj maksimum. U suprotnom se često čini kao da jedriš
bez vjetra. Ako od publike nema vjetra, šta jebeš brate? Nešto veslaš, ali nije
to fora.
Postoji
li perspektiva iz koje bi dopustio podebljavanje i generaliziranje značenja
svojih pjesama posebice na zadnjoj ploči ili smatraš da bi svatko za sebe trebao
razumjeti značenje?
-Cijeli proces pisanja pjesama kod mene je u zadnje vrijeme vrlo asocijativan,
ja ništa ne želim reći u pjesmama. Nemam nikakvu poruku za pučanstvo, baš nemam.
To je asocijativan niz. Ne pridajem porukama neku važnost. Tekst je sad više
u funkciji nekakve muzikalnosti. U mom konceptu kontekst uopce ne treba tražiti.
S druge strane se onda dešava da razni ljudi tumače lirikse na svoj način, gdje
sebe u njima nalaze, što je divno. To znači da je pjesma otvorena. Ako je prepuna
značenja i poruka tada se zatvara jer očito ima jedno jedino čitanje. Ako šaltaš
političke parole, to je to. U mojoj poziciji treba biti jako samokritičan jer
se uvijek u pjesmama rade masa kenjaže. Ja volim da je nešto fora, a da nije
nimalo pretenciozno u toj svojoj asocijativnosti. Nisam za to da su pjesme komplicirane
bez razloga.
Jesi
li radio kompromise tijekom svoje karijere?
-Ne, nisam radio nikakve kompromise, što mogu i dokazati. Moj bend je od drugog
dana svog postojanja bio predisponiran da ovih 15 godina ima karijeru sličnu
i usporedivu sa Prljavim Kazalištem ili Parnim Valjkom. Namjerno to spominjem
jer su to dva giga benda iz jedne ovako male države. Mogao bih spomenuti recimo
Hladno Pivo koje bi moglo imati tu poziciju u budućnosti. Dakle, ako mi danas
nismo na toj poziciji onda je očito da ja nisam napravio baš niti jedan kompromis
jer se kompromisi rade u biznisu upravo zato da takvu poziciju stekneš. Pozicija
giga benda je zapravo status male kapitalističke manufakture od koje svi članovi
žive. U ovoj mojoj maloj firmi nitko ne živi od Pips, Chips & Videoclipsa
osim mene. Mogu reći da sam ponosan što mogu živjet kao normalan čovjek. I to
ti ne govorim zato da bih se hvalio svojim imovinskim stanjem nego zato što
bi mi bilo žao da nakon 15 godina što se bavim muzikom nemam što za jesti i
da bezveze kukam. «Drveće i rijeke» su obična pop ploča svuda na svijetu osim
ovdje. Ovdje to nije pop, ovdje vladaju neka druga pravila kojih sam svo vrijeme
svjestan, a ako sam ja svjestan pravila i ne pogrbljujem se pred njima, vjerujem
da je onda ipak riječ o određenoj dozi beskompromisnosti. Znaš, jebeš kompromis,
ako ujutro kad se pogledaš i kad ne možeš neku pjesmu, koju si radio iz kompromisa,
izvesti na stageu i loše se osjećaš, onda cijela stvar ide u kurac. Ja se nikad
na stageu ne osjećam kao čovjek koji je na krivom mjestu i pjeva krivu stvar
u tom trenutku koliko god publika reagirala lijevo ili desno.
Na koji način najčešće stvaraš glazbu, nastaje li ona određenim procesom
iz jedne točke i instrumenta, npr. klavira koji sviraš, ili je to nekakav zvuk
koji zamisliš negdje na ulici, privatno?
-Ima više načina. Mislim da to nije moguće opisivati riječima. On je i meni
tajna, jer da imam formulu po kojoj nešto dolazi primjenjivao bi je stalno,
to bi bilo sjajno. Što sam stariji pada mi sve rjede, od melodije do kompletne
orkestracije po vertikali. Ne želim filozofirati, samo želim reći da se uvijek
istražuje zvuk i uvijek se kreće od zvuka. Ne kreće se od tona A, C, E, nešto
drugo ili od harme. Uopće ne znam koje su harme u pjesmama, njih odmah zaboravim,
čak i kad song sam iskomponiram jer me to ogrančava. Ali svaka pjesma kod mene
prolazi desetine provjera i neke znam baciti nakon 6 mjeseci ili godine dana.
Poznato je da malo govoriš o novoj ploci i…
-Nula.
Pa u kojem će se smjeru kretati, generalno, na tragu D&R-a ili
nešto drugačije?
- Ovo je recimo pitanje na koje ne odgovaram… naravno da je odgovorivo, ali
vrlo neprecizno. Ja uvijek šaltam film, jebiga, ne prešaltam ga 200 posto, jer
bi to značilo da sam u međuvremenu napravio lobotomiju i postao neki drugi ja.
Dakle, uvijek se provuče ta jedna zajednička crta, biti će bitno različita ploča
od D&R-a. Još nismo gotovi s pjesmama, ipak mi je žao što danas ovdje nećemo
izvesti neke nove koje smo završili.
Zbog problema s naponom u dvorani?
-Da, pada napon, rikava kompjuter, a bez njega ne možemo izvesti nove pjesme…
Kakva
je razlika u sviranju u Zagrebu u odnosu na ostale gradove? Vi trebate donijeti
svu opremu u Viroviticu ili neki drugi grad, prilagoditi se novom prostoru i
svirati u prostoru koji je vama apsolutno neprikladan, kako se snalazite u toj
situaciji?
-Pa naravno da nema smisla svirati u dvorani, ali onda ne možeš svirati u Virovitici.
Nismo 15 godina svirali u Virovitici. Ne znam da li u jedan posto slučajeva
moj bend nešto bira. Stvar je u adekvatnoj psihološkoj pripremi. Najgore je
kad si na stageu nepripremljen psihički i kad se dešavaju stvari poput ove nesretne
struje, ili kad je sound ogavan u neprikladnom prostoru i tako dalje, nikad
te probleme ne smiješ emitirati prema publici. Pokušavam to kod sebe korigirati
zato jer kad bend izađe na stage publiku boli kurac jesi ti u adekvatnom prostori
ili nisi u adekvatnom prostoru, šta ti čuješ na stageu ili ne čuješ... valjda
potop može biti iza mene, pokušavam se smireno artikulirati.
Koliko emocionalno doživljavaš svoj glazbeni rad?
-Ja se kao klinac nisam počeo baviti time misleći da ću zaradivati, nisam razmišljao
o novcima. Jednostavno u jednom trenutku života skužiš da ti muzika jede toliki
dio dana, toliki dio ličnosti da nema šanse, ako je ikako moguće, da se baviš
nekim drugim poslom jer znam da bi patilo sa bendom. U tom smislu je muzika
meni posao zato što zaista za ništa drugo nemam vremena i mislim da je to što
pričam prilično normalno. Naravno da neću krast, ali ne mogu se zamislit da
se muzikom ne bavim.
A na samom koncertu, pod «emocionalno», ne želiš se osjećati kao konzerva
sardina koja se otvara prije i zatvara poslije koncerta?
-To je normalno, mislim, to uopce ne treba apostrofirati. Svi koji su na koncertu
dolaze, valjda iz istog tog razloga - da im se netko otvori… kao kada gledam
neki film, očekujem da mi se netko ili nešto otvori, inače prekidam film i dovidenja.
Mene ne interesira ništa drugo. To ljudi naprosto očekuju, oni su emotivna bića,
a sad jebiga, ako se radi muzika da bi se uz to drogiralo što je isto slučaj
zadnjih 15 godina u svijetu, ja to ne poznajem i ne razumijem. A ima i toga…
Isto tako postoji i hrpa autora koji su koristili razlicita sredstva
ili bili u razlicitim stanjima kada su stvarali i izvodili svoju glazbu...
-Različita sredstva i u raznim stanjima su bili recimo Einstain i Frojd… Pa
što onda...
Ako govorimo lideru Doorsa govorimo i o tripovima, Hendrix ista stvar,
Bob Marley se usko vezuje uz marihuanu, Mance ima shizofreniju…
-Pjesme valjaju ili ne, nemam što dodati.
Može jedno ovako retrospektivno pitanje, dakle, u kojem trenutku si
se poceo baviti glazbom, a u kojem si shvatio da si glazbenik?
- Već od ranih dana osnovne muzičke sam komponirao nekakav punk. Usput sam bio
fakat dobro dijete, jako dobar učenik u osnovnoj i srednjoj, stvarno na diku
i ponos. Upisom na pravo, koje me nikad nije interesiralo i koje sam upisao
na nagovor okoline učinio sam fatalan potez, gotovo odlučujuci za daljnji život.
Naime, da nisam upisao tako ogavan faks, da sam upisao nešto što mi je bliže
možda se nikad ne bi odlučio imati bend jer se ne bi našao u tako očajnoj situaciji
gdje su uspješniji na faksu bili najmizerniji karakteri iz srednje. Nisam naprosto
navikao sebe gledati kao ništariju. Uvijek me istinski interesirala samo muzika.
Ali napraviti bend, jer sam ja na koncu introvert, to mi je bilo nevjerojatno.
Ja da imam bend, ja na stageu? Nisam se tako zamišljao. U nekom trenutku se
ispostavilo da je to jedina moguća varijanta. U jednom trenutku sam raskrstio
sa sobom, rekao sam mami i tati, koji su mi htjeli plaćati faks, faks uz plaćanje,
rekao sam: »Ovo je sve previše, nisam toliko licemjeran da bih mogao dozvoliti
da mi plaćate nešto što ja ne mogu akceptirati ni jednu jedinu rečenicu nekog
građanskog procesnog prava i pravde.» I od tog sam dana, malo po malo, stvorio
situaciju da odem nešto snimit kod Denykena u njegovom 8-kanalnom
studiju… poslije sam upoznao Kraljića koji je u moj bend dofurao
čitav svoj bend...ostalo je povijest.
Kako to da gitarist Alen Kraljić, nakon toliko vremena više nije član
benda, nakon albuma «Bog»?
-To su normalne pojave, mijenjaju se ljudi po firmama, mijenjaju se predsjednici
kućnih savjeta, mijenjaju se čistačice po ulazima, mijenjaju se i članovi bendova…
Meni je drago da me milijardu puta pitaju za Kraljića, zato jer je jedna činjenica
gotovo sigurna - to valjda znači da smo taj Kraljić i ja neki kurac napravili
u životu kad netko i dan danas može propitkivati našu pričicu. Ovaj bend troši
ljude, ovaj bend se u prvih 8-9 godina konstantno družio skupa, svakodnevno
smo imali probe po 5-6 sati i jednostavno sa starenjem netko se odluči da želi
imati nešto svoje, i to mi je ok. Ja se sa ljudima družim kroz muziku, kako
nemam više s Kraljićem muziku, ja se s njim ne družim, to mi je prirodno jer
sam s dječacima s kojima danas radim.
Nastavljate li suradivati sa Fridmannom, hocete li mu prepustiti produkciju
i mix ili nekom drugom?
Nije još vrijeme da o tome razgovaramo jer konkretnih dogovora nema.
Hocete li raditi nove spotove?
-Naravno da ćemo raditi kad pjesme s nove ploče budu postojale na tržištu. Nas
dugo sa spotovima nije bilo, pa čak i 2x2 koji nam je zadnji više je eksces
nego dio nekog singl kontinuiteta. Ubuduće cemo raditi spotove mada su oni neisplativi
zbog HTV-ove odluke da ne pušta hrvatske, a bogme niti strane spotove. Desilo
se to da zapravo nemamo nigdje u hrvatskom televizijskom eteru ozbiljne emisije,
to je svima jasno. Biti ili ne biti je Pipsima na sljedećoj ploči. To nisam
osjećao na D&R-ama i na kraju smo dobili ploču koja se i postavlja na jedan
takav indiferentan način; naravno tu mislim na indiferentnost spram postulata
muzičke industrije, terora hitova i sličnih gluposti. Sljedeća ploča baš i nema
taj stav. Ili ćemo biti sa štitom ili na njemu.
Koje glazbenike cijeniš u Hrvatskoj i na globalnoj razini?
- Cijenim sve ljude koji su u ovom poslu, čak i one kod kojih mi se ne sviđa
šta rade. Općenito jako malo slušam muziku jer sam fokusiran na svoje probleme,
to je danak ovog posla, opterećen sam. Nemam više 17 godina, ne šora me muzika
toliko, visok mi je prag fascinacije. Volim Rundeka i volim
LET3. A vani... pa zasitio sam se Radioheada
u zadnje vrijeme, The Eraser (Thom Yorke) nemam živaca sto
puta slušati, malo je i dosadan, sve sam to vec čuo…
Zbog više elektronike, kao digresije?
-Pa Radiohead je pun elektronike. Ne može me više nešto konstantno poput malog
djeteta fascinirati, zasitim sam se svakog zvuka. Zasitim se i svog zvuka pa
iz albuma u album pokušavamo mijenjati zvuk.
Svojevremeno si padao na «Amnesiac»?
-Jesam, naravno. Postoji, naravno, većina stvari na koje nikad nisam padao.
Rekao si da smatraš kako je «Hail to the Thief» samo podcrtavanje Amnesiaca.
-Radiohead je izdao live ploču nakon Amnesiaca i Kid A (I Might Be Wrong
– Live Recordings), i ona predstavlja odredeni sublimat. To mi je najbolja
ploča. Fokusiran sam više na muziku, da li je to podcrtavanje…
Ali kada pogledamo tekstove njihove zadnje ploče s obzirom na predzadnju,
Hail to the Thief ima neusporedivo veci značaj…
-Moram priznati da sam koncentriran na samu muziku.
Smatraš i da su tekstovi dio glazbe, govorimo o larpurlartizmu ili
griješim?
-U biti da. Na tragu larpurlartizma, vjerojatno.
Jeste li svirali pjesmu «Spava»?
-«Spava» smo svirali jedan jedini put u Gavelli
na promociji ploče, i to je bilo zabavno zato što u tom songu svirači ne sviraju
svoje matične instrumente.
Koje pjesme najradije sada izvodite?
- Uvijek me ove još neobjavljene pjesme najviše rajcaju. Kroz koncerte možemo
predvidjeti kakva će biti reakcija kad jednom izađu.
S kim najbolje sada suraduješ u bendu?
- Ivan Kardinal Božanić je taj dječak.
Zahvaljujem na intervjuu i želim puno sreće s novom pločom.
