Ne, ne provodi Tomislav Karamarko državni udar, ali u njedra demokracije, nakon što je ispuzala »ustaška guja«, sad pripušta novu zmiju: na vrat je zemlji objesio proceduralnog udava čiji bi je stisak mogao zadugo ošamutiti.
Jer, što znači spašavati saborsku većinu koja se ne može spasiti? Što znači najavljivati novu vladu, kada je jasno da ti manjka najmanje pet saborskih ruku? Što znači ustrajati u politici kojoj se unisono protive i Šeks i Milanović? Što znači ne odstupati, premda je jasno da u parlamentu ne možeš preživjeti, i premda tvoj odlazak ne traži samo opozicija i najveći dio javnosti, nego i koalicijski partneri, pa čak i sve više stranačkih suradnika, uključujući i najvjernijeg, onog koji tvrdi da nije prepisao diplomski? Od najvećeg hadezeovca, Karamarko se prometnuo u kockara s budućnošću vlastite stranke.
Budućnošću vlastite stranke? Ali zašto ne? Možda će Karamarkov ples na žici konačno prekinuti HDZ-ov običaj da zemlju svakih nekoliko godina odvede u izolaciju, sramotu i propadanje. Početkom devedesetih, umjesto da miroljubivošću i inkluzivnošću hrvatske Srbe otrgne iz manipulativnog Miloševićeva stiska te da učini sve kako bi spasio živote i mir, Tuđmanov je HDZ mahao zastavama dok su tjerali ljude iz stanova i prikrivali nasilje u slobodnim gradovima. Poslije rata, Hrvatska nije mogla u Vijeće Europe, jer je Tuđman zagušio medije i u Zagrebu odbijao priznati rezultate izbora. Do kraja devedesetih, zemlju je potpuno isključio iz svijeta. Sanader je to promijenio, krenuvši Mesićevim i Račanovim putem, pa je zemlju priveo na prag EU, ali i usavršio staro stranačko parazitiranje nad državom. Kratko razdoblje Jadranke Kosor kroz ušicu igle uvelo nas je u EU, a onda je HDZ preuzeo Karamarko.
Danas, fenomen Karamarkova predsjedanja HDZ-om čini se najopasnijim razdobljem stranke u njezinoj povijesti. Kako bi, iz sadašnje perspektive, izgledala Hrvatska da je Karamarko ostvario predizborni naum pa osvojio natpolovičnu većinu? Ta on više ni ne krije kako je Oreškovića doveo da se ne bavi svojim poslom! Najavljujući u utorak HDZ-ov zahtjev za opozivom premijera, Karamarko je priznao kako je mislio da će Orešković »imati što reći po planu javnih financija, a ne baviti se kadroviranjem u SOA-i«, jer »ipak sam ja prvi potpredsjednik vlade zadužen za nacionalnu sigurnost«. Karamarko nikad nije tajio da njegovi ljudi trebaju preuzeti MUP i SOA-u, a posve je nehajno krio namjeru da presudno utječe na cijeli represivni sustav. Istodobno, objavljeni dokumenti sugeriraju da bi Karamarkova povezanost s Molom mogla biti dijelom širokoga sklopa zbog kojega Sanader već pet godina obija pragove zatvora i sudova.
Možda se svemu tome sada nazire kraj. Je li se Karamarko zato odlučio na grčevito samospašavanje koje šteti cijeloj zemlji, a demokraciju dugoročno izlaže riziku i opasnostima? A opet, rekosmo, mogla bi ta samoubilačka strategija iznjedriti i suprotan, ljekovit učinak: zauvijek sastrugati lažnu pozlatu s hadezeovskih patriotskih parola, razgolititi ih jednom za svagda kao jeftini paravan nedemokratske politike i sumnjivih zakulisnih poslova, te napokon započeti istinski proces pretvaranja HDZ-a iz poludemokratske organizacije koja žudi za posvemašnjom kontrolom u parlamentarnu stranku koja se korektno natječe za dobrobit vlastitoga društva.
Do ovoga ili onog raspleta, međutim, još je jako daleko. Danas, umjesto da prizna neuspjeh vlastitog projekta i raspiše izbore, Karamarko za samoga sebe gradi nepostojeću političku stvarnost. Želi postati premijer, a ne može. Želi voditi zemlju, a ne može. Želi se politički spasiti, a ne može. Čini se da je za vlastite ciljeve spreman poduzeti bilo što. Potkupljivati zastupnike? Ucjenjivati ih? Prijetiti? Nešto još teže? Zlorabiti institucije? Gdje je crta koju Karamarko smatra granicom demokratski dopuštenog? Ne znamo. A to je tek prvi problem. Što će, naime, biti nakon izbora?
Ako se SDP vrati na vlast, tek će tada početi problemi: ne treba ni trenutka sumnjati da će »ustaška guja«, koja je nekim čudom izmigoljila baš u Karamarkovo vrijeme, dopuzati natrag na hrvatske ulice. Ma kako završila ova jadna Karamarkova vlada, ključno pitanje za budućnost jest: može li SDP uopće još vladati u ovako histeriziranoj zemlji?
