Koncentracija je u posljednje vrijeme postala veliko bogatstvo, osobito kad je riječ o novim generacijama. Vrlo je teško zadržati pažnju današnje djece i mladih, a poprilično je teško i artistički djeci prikazati teške teme koje zahtijevaju jasno objašnjenje metafore. Ove su mi misli projurile glavom dok sam u društvu osnovnoškolaca (petaša, šestaša, sedmaša i osmaša) u sklopu dvadesetoga Virkasa ove veljače gledala predstavu „Drvljaci“, praizvedenu 2022. godine. Promatrački sam se brinula hoće li učenici poštovati kazališni bonton, hoće li vladati mir bez šaputanja, smijuljenja i mobitela, hoće li glumci poslije nastupa misliti kako pristojnu mladu publiku u Virovitici imamo…
Pokazalo se da je briga bila nepotrebna jer su učenici usredotočeno gledali sadržaj koji im je predstavljen. Nekima se svidio više (petaši i šestaši), nekima manje (no njima se oprašta zbog svih silnih misli, emocija i umora koje pubertet sa sobom donosi – iako se ne treba zavaravati da ne pamte ono što im zagolica pažnju). A Kazališna družina Pinklec iz Čakovca (u sastavu Ena Jagec, Mario Jakšić, Davor Dokleja i Bruno Kontrec) pedesetominutnu predstavu koja je nastala prema tekstu Vanje Jovanovića (režija, oblikovanje svjetla) i Patrika Gregureca (dramaturgija), uz likovne dodatke Alene Pavlović i glazbu Šimuna Matišića, gledateljsku pažnju zaokuplja vizualnim rješenjima (vrhunski su iskorišteni svakodnevni predmeti poput vješalica, škara i daski za glačanje koji postaju drveće, kliješta hrušteva ili klupe), vještom personifikacijom provedenom odjevnim predmetima te politički aktualnom tematikom u svijetu (ratno stanje).
Atmosferi predstave doprinosi i interakcija glumaca s mladom publikom, tijekom koje gledatelje upoznaju s temom predstave (otac garderobijer i sin zatvoreni u kazališnoj podrumskoj garderobi i očevo pripovijedanje sinu kako bi ga zaštitio i razonodio), njihovo bogaćenje učeničkog vokabulara (primjerice, riječju „fundus“), poticanje na zaključivanje, a na kraju predstave i emocionalna analiza odgledanoga kazališnoga komada tijekom koje glumci učenicima pojašnjavaju slojeve predstave, osjećaje i događaje, potičući ih i na promišljanje o osobnim iskustvima (za učenike valjda najdraži i najčešći dio svake umjetničke analize!).
„Drvljaci“ u fokus, osim rata i očuvanja života, kao i skrivanja straha, stavljaju važnost tolerancije i stavljanja samoga sebe „u tuđu kožu“ kako bi ostvarili doticaj s različitim percepcijama svijeta. Predstava ne nameće stavove i razmišljanja (osobito kad se propituje očeva iskrenost), već mladoga čovjeka motivira na samostalno razlučivanje dobroga i lošega, povezivanje s prirodom i samim sobom. Sam kraj ostaje nedorečen upravo zato da bi mladi gledatelj sam imao priliku oblikovati željeni završetak i vlastito shvaćanje kazališnoga djela.
Naslov kazališne predstave u jednom pojmu okuplja dva: drvo i divljaci. Zapravo, Drvljaci su spoj divljine i prirode te sjajan podsjetnik na važnost prisjećanja da u svakom od nas leži komadić nerafiniranosti, ali i dobar dio razuma, da ponekad ispravno mišljenje neće biti kolektivna svijest i da je najsnažnije oružje i najblaži melem na svijetu krasno ispripovijedana riječ.
