Prošlotjedna storija završila je na način da sam se nakon provedenih dana u bolnici i pojedenih banana okupao u moru u nekoj vukojebini na Jadranu, gdje osim gutanja slane vode i hvatanja ribe na prst nije bilo nekih sadržaja zanimljivih jednom malcu, izuzev gledanja u bujno poprsje zgodne gospođe iz susjedne sobe sa kojom smo dijelili kupaonicu. Ta susjeda mi je nekako bila simpatična, dok brkati striko iz njezine sobe mi nije nekako sjeo. Na tom ljetovanju pamtim i urnebesno putovanje vlakom, koje je trajalo dva dana i dvije noći. Tada sam mislio da je taj vlak najluksuznije prijevozno sredstvo na svijetu, a sad kužim da sam se jako zeznuo, ali je dobro za znati da je Hrvatska željeznica održala konstantu u pružanju komfora svojim putnicima.
Plivati naravno nisam naučio, srećom da je stari tada bio u dobroj formi, bez škembe te je svako malo skakao za mnom dok sam se drečio gutajući morsku vodu.Za kaznu sam dobio one narukvice i zabranu ulaska u more dalje od gležnja.
I tako stigla je nova školska godina i pala je prva domaća zadaća. Još je mirisalo ljeto, vodilo borbu sa jeseni. A ja sa nalivperom u onu zelenu bilježnicom pišem naslov Kako sam proveo školske praznike. Naravno da sam odmah zapackao naslov.
Tu godinu pamtim po učenju tablice množenja, sada je na red stupila i stara, da ne mislite da imam samo starog ili ne daj Bože dva starca. I tako izreže stara kartonsku kutiju od bijelih univerzalki (najbolje tenisice koje su ikad postojale) i skroji mi palicu nalik na onu kojom je striček u Hrvatskom saboru prikazivao rezultate glasovanja prije onih brava i ključeva i napisala mi cijelu vražju tablicu množenja na nju. Koliko je to imalo efekta vjerojatno pogađate jer ni dan danas ne znam koliko je 7x8 bez da koristim digitron.
A sada slijedi veliko finale u životu jednog osmogodišnjaka, a to je polaganje zakletve drugu Titu, dobivanje narančaste marame i plave titovke sa značkom pionira. Mislim da je tu bila i neizbježna crvena petokraka.
No nije se ta zakletva naučila sama od sebe, za to je bila zaslužna moja draga drugarica, ne pamtim joj ime, ali joj pamtim bujno poprsje u koje je zabila moju glavu dok se je nagnula da mi prstom pokaže gdje sam zeznuo kontrolni iz matematike. Valjda je tu nastala moja fiksacija sa velikim sisama, od već spomenute susjede s mora pa do drugarice iz drugog razreda.
Tako nas je ona poredala u vrstu i hajmo svi: «Danas kada postajem pionir, dajem časnu pionirsku riječ: Da ću marljivo učiti i raditi, poštovati roditelje i starije i biti vjeran i iskren drug, koji drži danu riječ. Sada slijedi moj najdraži dio: Da ću voljeti našu samoupravnu domovinu Socijalističku Federativnu Republiku Jugoslaviju, da ću razvijati bratstvo i jedinstvo i ideje za koje se borio drug Tito, da ću cijeniti sve ljude svijeta koji žele slobodu i mir! I tako nekoliko desetaka puta dnevno dok nisam imao noćne more od crvene knjižice. Stigao je taj dan, zakletva se polaže, mislim da smo imali zadatak nešto i otpjevati ili otplesati kolo, no ne sjećam se više. Znam da mi je bilo samo na misli da dobijem tu plavu kapu da mi može služiti kao rekvizit dok ću sa kolegama igrati se partizana, no nisam bio te sreće, uvijek me zapalo da glumim švabu i da sa plastičnim šmajserom tamanim drugove koji se skrivaju iza bakinog kokošinjca.
Stari se naravno morao dotjerati, brijao se, lickao, štucao brkove i dok smo mi sjeli u naš jugić došli do škole moja ekipa iz razreda je već mumljala kako voli našu samoupravnu Domovinu. Zaslužena nagrada za kašnjenje bila mi je da sa drugaricom i ravnateljem položim vijenac na grob neznanog palog borca koji se smjestio u hladu borova. U povjerenju da vam kažem, mislim da je ravnatelj kresao drugaricu, ali to nije znanstveno dokazano. Starom je dozlogrdilo da njih dvoje izađu iz zbornice, i tako mi on istrgne iz ruke vijenac i strpa me u auto. Ja sam se nakesio od uha do uha i napravio blentavi pogled negdje u daljinu i zamišljao se kako dovikujem Mirku pazi metak. No uskoro se nešto zakuhalo, starci su bili smrknuti, bilo je u modi kleti se u jednoga drugoga zagorca. Znam da smo mi klinci tada počeli crtati stričeke sa šarenim uniformama i štampanim slovima pisati ZNG, nositi crnu traku oko glave za šahovnicom i krunicu oko vrata, dok se u mojoj školi više nikad nije polagala zakletva Titu i nije bilo novih pionira da razvijaju bratstvo i jedinstvo i ideje za koje se borio drug Tito.
