„Uzori, idoli, heroji, što god, njihova misija bi trebala biti istina i poštenje. Oni bi trebali biti ljudi koji svojim radom šire tu spoznaju. Dužnost i obveza uzora je da govori istinu, čak i ako ta istina nije najprihvatljivija u određenom trenutku. Naša je etička dimenzija jednako važna kao i estetička. …Ljudi koje idealiziramo moraju stvarnost činiti boljom. Ne smiju biti kukavice.“
Hvala kolegi Saši Čobanovu za ovaj uvodni citat, koji s velikim zadovoljstvom posuđujem iz njegovog nedavnog članka posvećenom Zlatku Papecu, bivšem nogometašu splitskog Hajduka.
Navijačima Rijeke možda će se činiti malo neobično što novinski prostor ovog gradskog portala posvećujem igračkoj legendi njihovog sportskog suparnika, no ovo je priča o višoj dimenziji sporta – kada boja dresa gubi nijansu sportskoga kluba i poprima obrise čiste svjetlosti.
A priča ide ovako: Šezdesetih godina prošlog stoljeća NK Hajduk proživljava veliku sportsku krizu, željan je uspjeha i ta mu se prilika pruža na 50-ti rođendan, u polufinalu domaćeg nogometnog kupa, kada gostuje u Varaždinu kod tadašnjeg drugoligaša Varteksa.
U posljednjim minutama susreta Zlatko Papec postiže pobjedonosni gol VRIJEDAN ŽELJENOG FINALA. Varaždinci ostaju u šoku, splićani slave. Sudac pokazuje na centar.Nitko se buni, sve izgleda čisto kao suza. Samo jedan igrač zna da postoji tajna koju nikako ne želi sa sobom ponijeti u grob. Bio je to upravo Papec, hajdučko srce, aristotelovski karakter: Drage su mu pobjede, ali draža mu je istina.
''Druže sudac, igrao sam rukom, gol nije regularan.''
Sudac uvažava sugestiju poštenog igrača. Igraju se produžeci, Bijeli pokazuju nadmoć. Ipak, sreća je na strani domaćina. Hajduk se poražen vraća u Split, ali Papecova sportska gesta pola stoljeća kasnije ovaj će poraz pretvoriti u jedan od najslavnijih trenutaka u povijesti kluba. Danas kada se istina na nogometnim stadionima brani sa dvadeset kamera i pojačanjima sudačkog tima, njezina važnost tek sada dobiva na sportskom značaju.
U svijetu nogometa često se čuju rasprave o uvođenju moderne računalne tehnologije koja će pomoći sucima u donošenju ispravnih odluka. Ne bi li međutim bilo daleko mudrije da se umjesto uvođenja skupe tehnike više poradi na uvođenju duhovnog odgoja u sportskim školama?
Sasvim je očito da u ovoj vječito napetoj trci za golim rezultatom takav program sportskog treninga umnogome izostaje. A dokaz tome je upravo i ta potreba za video nadzorom – sofisticiranim detektorima laži koji će sucima pokazati ono što im sami igrači ne žele priznati – ISTINU.
Odgoj je, dakle, apsolutno potreban. Ali zašto duhovni?
Pa najprije zato jer mi se kao sama tema čini sasvim prigodna. Uskršnji je tjedan, a sportašima, osobito nogometašima, veoma bliska. Mnogi su vjernici i svako na svoj osobiti način komunicira sa svojim vlastitim bogom, što je znak da u tom segmentu sportske pripreme ima puno pomaka za napredak u fair-playu – jer dečki pokazuju želju i duhovni talent, ali meni se čini da ne kuže bit.
To se naime vidi prostim okom. Prije ulaska u teren mahom se križaju, mrmljaju svoje osobne molitve i dižu pogled u nebo. No kada treba priznati vlastite grijehe (kršenje pravila igre), nitko se ne sjeti Boga, svi odjednom zašute i pogled spuštaju na zemlju.
I pazite sad. Kad prešute istinu, javnost na križ razapinje suce, ako su krivo procijenili – umjesto (kad već razapinju) igrače koji su varali.
Neka mi nitko ne zamjeri. Uskrs je, pa rekoh, budimo u duhu blagdana – prigodno konstruktivni.
