Udruga hrvatskih sudaca protiv spajanja ministarstava pravosuđa i uprave
Grbin najavio kandidaturu za predsjednika SDP-a
Večernji list: Plenković - ostaje većina ministara
Jutarnji list: Vrh SDP-a zazire od Peđe Grbina
HAK: Na graničnim prijelazima moguća čekanja
DHMZ: Sunčano i vruće
Beroš: Moguće nove preporuke HZJZ-a za veća okupljanja, zasad bez zabrana

  Virkas

Društveno otpisani

  Marina Mađarević           01.03.2020.         751 pogleda
Društveno otpisani

Kad je o jednakosti riječ, uvijek se rado sjetim scene iz mjuzikla „Jadnici“ u kojoj se potlačeni, siromašni i gladni bore za svoju slobodu, pjevajući o tome kako čuju pjesmu slobodnih ljudi. Ovaj melodiozni epilog originalno Hugoova romana nasljeduje priču o sirotanoviću društveno osuđenom zbog ukradene korice kruha kojom je poželio nahraniti gladnu obitelj, no u trenutku krađe on postaje neželjen član društva – izdajica siromaštva, gladi i dna koje mu je netko drugi namijenio. Izbjegava se pritom i ona rečenica Pierrea Vergniauda, predstavnika jedne od najvećih revolucija ikad (one francuske), u kojoj govori kako istinska, prirodna jednakost ljude ne razdvaja, već ih ujedinjuje u univerzalno bratstvo.

Koliko se društvo doista promijenilo od 1789. godine? Jesmo li danas dovoljno slobodni biti što jesmo i kao takvi biti dio zajednice kojoj nas je Tvorac namijenio? Ili smo krajnje društveno otpisani? Sudeći po različitim vrstama nasilja koje nas okružuju, netoleranciji, ksenofobiji i ostalim zastrašujućim pojavama o kojima je suvišno govoriti (jer su usta medija gotovo sve rekla), čini se da nismo daleko odmakli od klasičnog egocentrizma, „kinjenja“ drugih i drugačijih. Društvo kao da se jednostavno i opetovano divi i najsitnijem otrovu ovoga društva čijim će spomenom ili upotrebom pokazati svoju izuzetnu prevlast.

Zahvaljujući društvenoj zatvorenosti, nastala je i predstava „OtpisaNe“ Kazališta Moruzgva. Riječ je predstavi čiji tekst potpisuje Renato Baretić (autor kultnoga Osmog povjerenika), a režiju Nikola Zavišić. Glumački dio odradili su naše vrhunske glumice i glumac, Ksenija Marinković, Ecija Ojdanić, Erna Rudnički te Slavko Sobin. Upravo je ova predstava prošloga petka zaigrala na daskama virovitičkoga VIRKAS-a te zaradila najvišu ocjenu (4,9), ali i popunila sva kazališna mjesta, kao i ona pomoćna.

Riječ je o komediji u kojoj glavnu riječ vode Snježana (igra je Ksenija Marinković, umjetnica koja je svojom snažnom i uvjerljivom interpretacijom postala prepoznatljiva predvodnica hrvatskih glumačkih diva današnjice, a svoje najranije glumačke snove usnula je u rodnoj Virovitici) i njezina susjeda Milka (utjelovila ju je sjajna dama, Ecija Ojdanić, koja je publici draga još od svoje Luce koju smo upoznali u televizijskoj seriji „Naši i vaši“).

Snježana i Milka na svojevrstan su način predstavnice hrvatskoga „peckhamovskoga“ sloja u kojemu su dugotrajna bolovanja i nezaslužene mirovine česta pojava. U lagodnom ispijanju čašica (razgovora) Snježanu i Milku prekida Snježanina kći Hrvojka (vrlo talentirana mlada glumica Erna Rudnički ugodnoga glasa), izuzetna borkinja za ljudska prava, koja u njihov mali stan dovodi mladoga sirijskoga imigranta Hassana (igra ga Slavko Sobin, a o Sobinu doista ne treba pretjerano govoriti; osim što se na domaćoj, ali i stranoj sceni – sjetimo se filma „Papillon“ – profilirao kao izuzetno dramsko čudo, publiku su oduševili i njegovo plesno umijeće te izuzetna društvena osviještenost, posebice ona vidljiva u humanitarnom radu i udomljavanju pasa).

U slučajnom sustanarstvu, ogrnuti velom humora, otvaraju se brojna pitanja o svijetu u kojemu živimo, prvenstveno migrantskoj krizi o kojoj danas toliko slušamo. U središte se ovoga puta postavlja pitanje ne samo stvarnih državnih granica, već i onih koje pronalazimo u samomu čovjeku. Vječni upitnik postavljen iznad onoga tko je „naš, vaš, a tko nji'ov“ teško je izbrisati, a rješenje problema teško je dotaknuti.

Predstava povremeno nailazi na poteškoće prilikom nejasnih zaustavljanja scena u kojima se nakratko odvija kakva neverbalna situacija (nalik jednokratnom tridesetsekundnom skeču), a „kamen spoticanja“ javlja se i prilikom pokušaja smještanja same radnje u kontekst. Tom se prilikom pravi „problem“ zapravo čini nejasnim; je li problem dolazak mladoga Hassana u Snježanin stan (stranac koji remeti red) ili su problem dvije dokone kućanice (te zašto su one zapravo – ili nisu – otpisane?) ili je pak najveći problem razlika između „ja/moje“ i „ti/tvoje“?

Pomalo se nejasnim čini i granica između karikiranja glavnoga muškoga lika (osobito na području jezika koji koketira s vječnim balkanskim jezičnim peripetijama i time što se „smije reći“) te dramatičnost njegove situacije (naglašena u noćnim morama o logorima i identificiranju u različitim državama, kao i u činjenici da se izbjeglice često smatra manje važnima i manje sposobnima).

Ipak, veseli poruka tolerancije kojom u konačnici predstava progovara, a osobito krajnji zaključak (zakukuljen u Hassanovim promišljanjima o hrvatskim i sirijskim ženama koje poznaje) sumiran u činjenici kako su svi ljudi isti – šašavi, zbunjeni, krhki i tako krvavi ispod kože.

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Virkas



Virovitica.net koristi kolačiće kako bi Vama omogućili najbolje korisničko iskustvo, za analizu prometa i korištenje društvenih mreža. Za više informacija o korištenju kolačića na portalu Virovitica.net kliknite ovdje.