Banner
DHMZ: Oblačno uz povremenu kišu
Danas besplatan ulaz u Muzejsko-memorijalni centar Dražen Petrović
Večernji list: Stočari po utovljenoj svinji gube 600, a junetu i 2500 kn
Petero članova Znanstvenog savjeta ogradilo se od istupa Gordana Lauca
Centar i GLAS: Zakon o obnovi je neprovediv, a njegove izmjene još jedna obmana
Marić (SDP): Želi se potezom pera bolnice oteti županijama
MORH poručio Milanoviću da poštuje zakone koje je donijela njegova Vlada

  Virkas

Društveno otpisani

  Marina Mađarević           01.03.2020.         1105 pogleda
Društveno otpisani

Kad je o jednakosti riječ, uvijek se rado sjetim scene iz mjuzikla „Jadnici“ u kojoj se potlačeni, siromašni i gladni bore za svoju slobodu, pjevajući o tome kako čuju pjesmu slobodnih ljudi. Ovaj melodiozni epilog originalno Hugoova romana nasljeduje priču o sirotanoviću društveno osuđenom zbog ukradene korice kruha kojom je poželio nahraniti gladnu obitelj, no u trenutku krađe on postaje neželjen član društva – izdajica siromaštva, gladi i dna koje mu je netko drugi namijenio. Izbjegava se pritom i ona rečenica Pierrea Vergniauda, predstavnika jedne od najvećih revolucija ikad (one francuske), u kojoj govori kako istinska, prirodna jednakost ljude ne razdvaja, već ih ujedinjuje u univerzalno bratstvo.

Koliko se društvo doista promijenilo od 1789. godine? Jesmo li danas dovoljno slobodni biti što jesmo i kao takvi biti dio zajednice kojoj nas je Tvorac namijenio? Ili smo krajnje društveno otpisani? Sudeći po različitim vrstama nasilja koje nas okružuju, netoleranciji, ksenofobiji i ostalim zastrašujućim pojavama o kojima je suvišno govoriti (jer su usta medija gotovo sve rekla), čini se da nismo daleko odmakli od klasičnog egocentrizma, „kinjenja“ drugih i drugačijih. Društvo kao da se jednostavno i opetovano divi i najsitnijem otrovu ovoga društva čijim će spomenom ili upotrebom pokazati svoju izuzetnu prevlast.

Zahvaljujući društvenoj zatvorenosti, nastala je i predstava „OtpisaNe“ Kazališta Moruzgva. Riječ je predstavi čiji tekst potpisuje Renato Baretić (autor kultnoga Osmog povjerenika), a režiju Nikola Zavišić. Glumački dio odradili su naše vrhunske glumice i glumac, Ksenija Marinković, Ecija Ojdanić, Erna Rudnički te Slavko Sobin. Upravo je ova predstava prošloga petka zaigrala na daskama virovitičkoga VIRKAS-a te zaradila najvišu ocjenu (4,9), ali i popunila sva kazališna mjesta, kao i ona pomoćna.

Riječ je o komediji u kojoj glavnu riječ vode Snježana (igra je Ksenija Marinković, umjetnica koja je svojom snažnom i uvjerljivom interpretacijom postala prepoznatljiva predvodnica hrvatskih glumačkih diva današnjice, a svoje najranije glumačke snove usnula je u rodnoj Virovitici) i njezina susjeda Milka (utjelovila ju je sjajna dama, Ecija Ojdanić, koja je publici draga još od svoje Luce koju smo upoznali u televizijskoj seriji „Naši i vaši“).

Snježana i Milka na svojevrstan su način predstavnice hrvatskoga „peckhamovskoga“ sloja u kojemu su dugotrajna bolovanja i nezaslužene mirovine česta pojava. U lagodnom ispijanju čašica (razgovora) Snježanu i Milku prekida Snježanina kći Hrvojka (vrlo talentirana mlada glumica Erna Rudnički ugodnoga glasa), izuzetna borkinja za ljudska prava, koja u njihov mali stan dovodi mladoga sirijskoga imigranta Hassana (igra ga Slavko Sobin, a o Sobinu doista ne treba pretjerano govoriti; osim što se na domaćoj, ali i stranoj sceni – sjetimo se filma „Papillon“ – profilirao kao izuzetno dramsko čudo, publiku su oduševili i njegovo plesno umijeće te izuzetna društvena osviještenost, posebice ona vidljiva u humanitarnom radu i udomljavanju pasa).

U slučajnom sustanarstvu, ogrnuti velom humora, otvaraju se brojna pitanja o svijetu u kojemu živimo, prvenstveno migrantskoj krizi o kojoj danas toliko slušamo. U središte se ovoga puta postavlja pitanje ne samo stvarnih državnih granica, već i onih koje pronalazimo u samomu čovjeku. Vječni upitnik postavljen iznad onoga tko je „naš, vaš, a tko nji'ov“ teško je izbrisati, a rješenje problema teško je dotaknuti.

Predstava povremeno nailazi na poteškoće prilikom nejasnih zaustavljanja scena u kojima se nakratko odvija kakva neverbalna situacija (nalik jednokratnom tridesetsekundnom skeču), a „kamen spoticanja“ javlja se i prilikom pokušaja smještanja same radnje u kontekst. Tom se prilikom pravi „problem“ zapravo čini nejasnim; je li problem dolazak mladoga Hassana u Snježanin stan (stranac koji remeti red) ili su problem dvije dokone kućanice (te zašto su one zapravo – ili nisu – otpisane?) ili je pak najveći problem razlika između „ja/moje“ i „ti/tvoje“?

Pomalo se nejasnim čini i granica između karikiranja glavnoga muškoga lika (osobito na području jezika koji koketira s vječnim balkanskim jezičnim peripetijama i time što se „smije reći“) te dramatičnost njegove situacije (naglašena u noćnim morama o logorima i identificiranju u različitim državama, kao i u činjenici da se izbjeglice često smatra manje važnima i manje sposobnima).

Ipak, veseli poruka tolerancije kojom u konačnici predstava progovara, a osobito krajnji zaključak (zakukuljen u Hassanovim promišljanjima o hrvatskim i sirijskim ženama koje poznaje) sumiran u činjenici kako su svi ljudi isti – šašavi, zbunjeni, krhki i tako krvavi ispod kože.

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Virkas