Banner
Plenković: Spremni smo prihvatiti kvalitetne oporbene amandmane
Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu najviše studenata na anglistici - 120
Milanović nazvao Stožer paraustavnim tijelom
Jandroković: Opet jedna Milanovićeva kontroverzna izjava
Plenković: Optužbe na račun Stožera su ponavljenje, recikliranje tema
Capak ne želi reći koliko je ispričnica za samoizolaciju potpisao
Plenković: Ubrzat ćemo procedure posvajanja djece
  Tibor Žukina           05.02.2012.         2452 pogleda
Drevne uspomene

Skladna zemlja polutame, roman u nastavcima

Kratak sadržaj prethodnog poglavlja

Nakon dvadeset godina iscjeljujuće vrijeme učinilo je sva teška Silvijina sjećanja mutnima, a jetke Klaudijine riječi već je prekrila gusta magla prošlosti.  Još dvije godine nakon njihove svađe živjela je  u siromaštvu i počela se pribojavati da su najgora proricanja zlobnice zapravo njena neizbježna sudbina, no ubrzo je našla posao o kakvom je oduvijek sanjala i omogućila si  lagodni život postavši ugledna odvjetnica. Jedino što joj je više nego ikad nedostajalo bila je ljubav jer je sve plodove svojih nastojanja  morala s nekime podijeliti. Vođen sjajem njenih vrlina , zavolio ju je budući izabranik Stjepan te  je njena sreća bila upotpunjena idiličnim vjenčanjem. No, nisu niti slutili da je djetetu koje će roditi predodređena muka i neslavna propast te da je upravo njih Egzufrilej odabrao za izvršenje Vulisardove kazne.  Njihov sin Andrija nije bio učinjen pukim bijednikom ili pak čovjekom slabog, nesposobnog uma, nego su mu bile podarene brojne ljudske moći koje mnogi nikada neće posjedovati, a zbog uspješnog  odvjetničkog posla svojih roditelja nije mogao strepiti da će mu nedostajati išta potrebno za ugodan život. No, sposobnosti koje je imao neprestano su na njegova pleća stavljale sve teži teret tuđih očekivanja, a za razliku od onih koji su prisiljeni boriti se za opstanak, imao je vremena zastati i spoznati svaku sitnicu koju mu je sudbina uskratila. Otkad je njegovo djetinjstvo nepovratno prošlo, od skromnog dječaka pretvorio se u tjeskobnog mladića, mudrijeg i imućnijeg od većine, ali ipak nesretnog i nezadovoljnog samim sobom. Kad se vratio kući u predvečerje jednog svibanjskog petka, Andrija  bezvoljnim glasom pozdravi svoju zabrinutu majku Silviju te lijeno sjedne u udobni crveni naslonjač. Iznova je ponavljao već desetke puta u vjetar bačene riječi, jadikujući da njegove slike ljudi više ne cijene kao nekad i pitajući se kada će mu život konačno donijeti sreću. Već  oronula i bezvoljna majka, koju je zarazio svojom razornom tjeskobom, kao i uvijek ga je nastojala uvjeriti da njegova slava nije izblijedjela, nego postavši o njoj ovisan više niti ne primjećuje ono što ga je nekad činilo zadovoljnim. No, što se više trudila smirujućim riječima zaustavite grube bujice povika što ih je na nju Andrija obrušavao, to se on žustrije borio nazivajući lažima sva njena objašnjenja. Naposljetku Silvija  počne posustajati i razotkrivati sve poluistine koje mu je govorila, no nije ga prestajala uvjeravati da iako neće postići ogromno bogatstvo ili svjetsku slavu i dalje ima više od većine. Andrija više niti sam nije znao što želi od majke i doimalo se da ju samo želi  kazniti, no njegove sve napasnije izljeve bijesa i tjeskobe zaustavio je strogi otac Stjepan koji se iznenada odnekud pojavio i zapovjedio mu da odmah ode u svoju sobu. Bahato ustavši s naslonjača, Andrija obuče svoje cipele i otiđe proklinjući svoje roditelje, uzviknuvši  da će se osvetiti jer su mu dali premalo. Zadovoljan uspješnim djelovanjem svoje kletve, kojom je u Andriju usadio neiskorjenjivu zavist , Egzufrilej ponovno pošalje čini prema atrofolskom svodu, učinivši da Andrija uskoro susretne prelijepu demonku koja je poslana u postojanje jer je pokušala preuzeti carevu vlast

III.Drevne uspomene

Dok je licemjerni car Egzufrilej lukavo i promišljeno kovao podli plan za što mučniju Vulisardovu kaznu, kroz tanku, sivkastu koprenu njegovih očiju prodirao je umirujući sjaj svjetlucajućih zrnaca koja su kroz njih skladno strujala, njegovo zamišljeno kameno lice bilo je toliko jasno i mirno da se njegov lik činio isklesanim od beživotne stijene i zaustavljenim u vremenu. Ljuti žar njegovih očiju zbog kojeg je optužene izdajice nekoć obuzimala prestrašenost i nezaustavljiva misao o beznađu, a njemu vjerne vojnike poslušnost i strahopoštovanje, već se odavno ugasio, a bijes koji je i njega samog razarao postupno je jenjavao sve dok nije bio ukroćen i sveden na ništavnu jačinu. Prije samo nekoliko zemaljskih godina, dok je Vulisardova svijest još uživala u posljednjim blagodatima kratkoročne spoznaje, bio je potreseni osvetnik koji je zbog neukrotive srdžbe od strogog, ali razboritog cara postao nemilosrdna zvijer.

Njegovo božansko biće nije obuzela tek neutaživa želja da svojim najvećim neprijateljima predodredi najgoru kaznu za nepopravljiva zlodjela, već ga je poput bujice ponio očaj i nezadovoljstvo njegovom prividno savršenom zemljom, naizgled neprekršivim zakonom i carstvom kojeg je naivno smatrao neugrozivim. Iako se tada izvana doimao bahatim silnikom koji svoj ponos i nadmoćnost pokazuje bešćutno pečateći sudbine sviju nižih bića, površinski izboji bijesa izvirali su iz straha i kukavičluka vješ

to skrivanih iza maske diva kojeg niti zakleti neprijatelji niti najgorim činom ne mogu zaplašiti. No, sada je njegova potresenost iščeznula u neponovljivu povijest, gotovo nestavši iz njegovih sjećanja i sabravši misli, još jednom se smjestio u svoje kameno prijestolje, prebacivši naborane i tmurne ruke preko njegova ruba i zadovoljno zahvativši krupne olovne okove svojim teškim dlanovima. Smijuljeći se poput zlobnika koji elegantnim i vještim spletkama neprimjetno zagorčava sudbine sviju koji su ga nekad otjerali do granice zdravog razuma i očajničke okrutnosti, potajno je slavio dan kada će mladi Andrija s ravnog i glatkog puta bezbrižnosti zakoračiti u strmu i grubu guduru ispunjenu trnjem, punu nepomičnih i jedva premostivih zapreka i okruženu ponorima koji vode u propast svako ljudsko biće koje posustane pred nepreglednom hordom izazova i iskušenja.

Naime, ono što su za dugo pošteđivanog Vulisarda bile gotovo beskrajne godine najranijeg životnog doba satkanog od stotina dana koje je tromo vrijeme polagano bacalo u svijet sjećanja, u svijesti Egzufrijeja proletjelo je poput pogledom neuhvatljive munje, tako da je jedva uspio razabrati Andrijinu zemaljsku stvarnost. Promišljeni osvetnik, koji je bijes sadašnjeg trenutka uskoro pretočio u loša iskustva zlopamtećeg uma, ublažio je svoj gnjev usporivši atrofolski tok vremena, tako da nije bio prisiljen bespomoćno bdjeti nad desetljećem njegovog sretnog djetinjstva i početi mu zavidjeti na dugoročnoj spoznaji koju je toliko dugo smatrao najgorim zlom utkanim u strukturu stvarnosti.

Lutajući i zbunjeni nesretnik iza sebe je ostavio već sedamnaest godina, zavađen sa obzirnim ljudima punima dobrote, koji bijahu nesvjesni da su žrtve bešćutno predodređene kao sredstvo za izvršenje careve zastrašujuće presude, ali u zemlji polutame i prigušenih osjetila i boja, minulo je tek četiri kratka dana, nedovoljno da Egzufrilej odluči tek tako popustiti, zaboravivši da je njegovo snažno đavolsko biće skončalo pod Vulisardovim rukama. Unatoč svim zamkama koje im je stvarnost dosad postavila i svim okolnostima koje su njima priskrbile patnju, a licemjernom diktatoru mir, za palu urotničku trojicu i dalje nije sve bilo izgubljeno, jer izgovorene su moćne riječi koje bi lako mogle usmjeriti tok događaja prema boljoj budućnosti i odvratiti ga od vječnog kraja u kojeg je uticao zabrinjavajućom brzinom. Prije svega nekoliko atrofolskih dana, neuništiva knjiga neizbrisivih presuda koja odano čuva tajnovitu povijest zemlje nepostojanja, bila je bačena iz sigurnost njenog nadljudskog stvoritelja i poslana u oganj paklenog ponora tek jednim silovitim zamahom zmijolike demonke Akvarbud.

Sada gotovo neznatnim kretnjama pluta neprolaznom vrelinom njegovih vrhova, goreći, ali ne izgarajući zbog svog nadnaravnog podrijetla, lutajući, ali ne propavši u pakao zbog svoje neizmjerne važnosti zbog koje kao da ju i sama sudbina prikriveno štiti od propadanja u svijet muka, jecaja i krikova agonije. Ipak, odbačeni svjedok Egzufrilejevih zlodjela nije zauvijek besciljno kružio vrtlozima te duboke provalije, niti je njegovo prisustvo bilo uzaludno, jer nekoliko desetaka metara dalje, lebdjela je blijeda ukaza zaprepaštenog i zbunjenog lica, vreline očiju uklopljene u iskonsku paklenu vrućinu, kao obješena plamenim jezicima za sam rub padine, gdje su se jasno mogli čuti krici iz dubina, ipak neprepoznatljivi za one čija je svijest izbrisana i koji nikada nisu čuli za neznana strahote koje ondje počivaju.

-Zašto sam zaslužio takvu neizvjesnu sudbinu i strah koji me odavno prati?! Predugo već slušam očajničke krikove patnika koji trpe nezamislive boli! Već sam prestao biti svjestan koliko sam dugo ovdje zarobljen i čini mi se da sam cijelu vječnost ukipljen na ovom stravičnom mjestu.- jadikovala je izgubljena duša lebdeći na granici utopije nepostojanja i neizdržive boli pakla, dok je u njenom ispraznom sjećanju neprestano kružila nepromjenjiva slika bijesnog vatrenog vira koji mu se vrtio pred očima i odzvanjala ta ista nerazgovjetna vijeka stvarana kricima najbjednijih bića.

- Osjećam se tako izgubljeno i beznadno da bih najradije skočio u oganj samo da ne moram životariti u neznanju. Koji god zlotvori bili i što god mi učinili, želim odgovor! Koliko će me još dugo progoniti tuđi jecaji i plašiti muke nedužnih!? - dok je u njemu bujala srdžba hranjena očajem i nemoći, izvikivao je prazne prijekore u vakuum granice svjetova.- Odazovite se već jednom, kukavice besramne! - što je veću snagu uzalud tratio na svoje urlike, to mu se praznijim i jednoličnijim činio pakleni ponor te je ubrzo povjerovao u odsutnost bilo kakvih bića ili sila u okolnom svijetu, smatrajući neprestani žamor plodom vlastitoga ludila i  pomirivši se s činjenicom da je njegov dosadni život tek nepromišljena pogreška sudbine te da je samo kap izbačena iz normalnog toka stvarnosti.

No, dok je klonuo i nekoć čvrstom voljom i  napola prozirnim tijelom lišenim sukljajućih plamenova srdžbe, pred očima mu se prvi puta ukaže slika drugačija od dosadašnje vječnosti te se on ushićen uzdigne iz jame bezvoljnosti i odlučno pruživši izmučene dlanove prihvati drevne spise u kojima su zapisana njegova najbolnija sjećanja. Od kobnoga atrofolskog suda prošlo je tek nekoliko atrofolskih dana, ali tu gdje je vrijeme polako i sablasno klizilo svojim tokom, čineći za Senueta nepromjenjivu sliku provalije još teže podnošljivom, protekle su čak dvije duge godine. Unatoč tome, njegova mukotrpna kazna još nije bila završena i još je mjesecima trebao patiti pogođen neprihvatljivim neznanjem o vlastitom smislu.

Da je bio svjestan koliko će dugo njegova kazna trajati i da su u njegovo pamćenje bile barem u obrisima utisnute posljednje i nepopustljive riječi cara Egzufrileja, ona sama bi izgubila svoj smisao, jer sva neizvjesnost i beznađe bespovratno bi se rasplinuli, a ostala bi vjera u bolje dane i povratak u skladnu domovinu polutame koji  bi se činio nevjerojatno blizu. Premda mu je iz svijesti bila saprana zadnja nevoljena uspomena na doba kada je odbacio sve darove svog licemjernog gospodara, ne mogavši ušutkati razum koji ga je poticao na najgore, u gustoj magli zaborava moć čudotvorne knjige presuda svakom je riječju počela ocrtavati novi bitni djelić njegove prošlosti. Ljepota i sklad nepogrešivo ispisanih slova uvjerljivo su lagali da je od njih riječi satkalo časno božansko biće u čijim mislima ne postoji želja za osvetom i koja svoje presude donosi za dobrobit sviju podređenih bića, no dok je započeo pogledom prelaziti te gnjusne retke koji su odredili njegovu besmislenu sadašnjost, ubrzo  zamisli tiranina koji bi svakoga bacio u višegodišnju tamnicu čim bi jednim spomenom doveo u pitanje savršenstvo njegova carstva.

Na njegovom licu naboranom od gorkoga plača i tuge koja ga je često obuzimala iznenada zasja blijedi  žućkasti smiješak, čija se slabašna svjetlost teškom mukom probijala kroz koprenu usijanih vrtloga jer naišavši na uznemirujući i istovremeno utješni zapis svoje presude, saznao je vlastito ime i konačno spoznao da se njegovo životarenje događalo s razlogom, a ne zbog nepopravljive greške nepažljive providnosti.

-Sramim se što sam rođen u zemlji tako bešćutnog i hladnog cara! Kako je taj gad mogao učiniti takvo što svojim podanicima!? Ograničio nam je  temeljno ljudsko pravo na slobodu, a potom bez razmišljanja kaznio one koji su uistinu za njome vapili i pokušali je uzeti!- svaki zapisani redak je hranio njegova cijenjena sjećanja na tmurna iskustva koje bi nekoć poželio zaboraviti i dok je u njemu rasla

žeđ za osvetom, u njegovo dotad nemoćno tijelo kao da je ulazila neopisiva snaga, dovoljna za pokušaj mukotrpnog, no možda ne i uzaludnog uspona ka vrhu ponora.

-Toliko sam bijesan zbog njegovih neoprostivih postupaka i zahtijevam od sudbine da mi omogući pravednu osvetu jer on mora platiti za sve! Tako sam uzbuđen što mi je konačno pružena priliku za borbu protiv zla i osjećam da me pravda ipak nije zaboravila.- njegove neukrotive misli kaotično su titrale od razdiruće želje za osvetom do nezamislive sreće, ushićenosti i vjere u novu nadu. Sabravši svoje misli, moren pozadinskim ljutitim razmišljanjima koje nije mogao odbaciti, ali ih je nastojao jednostavno prestati slušati, konačno je odlučio kako je vrijeme da se prišulja u ozloglašeno carstvo iz kojeg je prognan, kako bi bijednim i naivnim  zatočenicima kratkotrajne spoznaje obznanio  vijesti dovoljno snažne da potaknu pobunu bezbroj nemoćnih duša protiv jednog svemoćnog tiranina.

- Moram krenuti spasiti svoje vjerne drugove! Ne smijem zaboraviti koliko su togs dobrog i požrtvovnog učinili za mene. Anfolije me spasio od razornoga groma koji bi me lišio posljednje prilike za otkrivanje istine i onemogućio mi borbu za bolju sudbinu, mudri Vulisard je prihvatio sve moje sumnje i imao razumijevanja za sve moje ideale čak i dok  smo  bili  još potpuni stranci. Premda se na kraju okrenuo protiv mene i odlučio me potpuno uništiti, shvaćam da su se u njemu probudili najniži nagoni dok mu je sudbina bila gotovo zapečaćena i spreman sam mu oprostiti.- gotovo zaboravivši na nedavnu bezizlaznost, hrabri Senueto je bio siguran u sve svoje želje i činilo mu se kako je daleka i gotovo zaboravljena prošlost još jučer donijela niz tih silnih tragičnih događaja  te upre sve svoje snage, ne pomišljajući niti trena. Nažalost, nije niti pokušao  prelistati cijeli zapis drevnih uspomena pa je kobno propustio svjedočanstva o smislu sviju svjetova koja bijahu čuvana na zadnjim stranicama.

Budući da je mjesece provodio u samoći, kako ne bi u potpunosti izludio od izjedajuće monotonije i izgubio razum u toj mjeri da ga čak niti intervencija sudbine više ne bi mogla spasiti, satima je običavao razgovarati s vlastitom jekom, stječući zavidne govorničke vještine i mudrosti koje su bile u njemu usađene još u prošlom, atrofolskom životu, ali je istovremeno snaga njegova tijela kržljala, jer nepokretan je lebdio ne mogavši pomaknuti svoje tromo biće. Zato su njegove riječi odavale odlučnost, snagu i uvjerenost u buduću pobjedu, no nije se dovoljnom silinom upirao u gotovo prazni prostor ispod svojih gorućih stopala te se nije približavao oštroj crvenoj liniji nedostižnog vrhunca, dapače doimalo se kako je njegov cilj sve dalje. Napevši sve svoje udove i stisnuvši snažne čeljusti svoga zgrčenoga lica, sve se jače trudio dospjeti u svijet nepostojanja, no što se više trudio, očaj je bio sve veći, preostala snaga sve manja, a uspjeh sve manje vjerojatan.

Odjednom, neočekivani preobrat u korijenu je sasjekao njegovu bujajuću frustraciju i prerezao nit rastužujućeg i uznemirujućeg neuspjeha, prekinuvši njegovo nepomično lebdjenje kroz kolotečinu ničije zemlje. No, jadnik nije pohitao prema cilju niti se vinuo u spasonosne visine, nego puknu nevidljive spone koje su ga vezale za visoki strop ponora, pustivši da ga pada sve dublje i dublje dok konačno nije dostigao dno. U posljednjem trenutku pomisli kako bi ga korisne tajne dnevnika atrofolske povijesti mogle izbaviti iz sve bržeg poniranja, no dok ga je panično listanje nepoderivih stranica dovelo do tog sudbonosnog poglavlja, prodorni snop nekog neznanog paklenog zla, koji je poput goruće duše zračio vrelinom popraćenom svijetlocrvenim sjajem pogodi vječne zapise  grčevito prihvaćene njegovim rukama te on opečen krikne ispustivši knjigu natrag u ništavilo.

Ona je samo nastavila lebdjeti na istoj razini gdje bijaše i ostavljena, netaknuta bjesomučnim Senuetovim prebiranjem po njenim stranicama koje bi zasigurno ranilo svaku smrtnu knjigu, otkinuvši komadiće njenih tankih stranica. Propavši duboko ispod svog jedinog odanog saveznika koji ga više nije mogao dostići,  izgubivši iz vida i posljednje obrise atrofolskog predvorja, pali i poraženi Senueto, ponovno zgnječen teško čizmom bešćutne sudbine, imao je samo jedno oružje protiv zla- probuđene drvene uspomene koje su mu dale razlog da nastavi slijediti svoje ideale, probijajući se prema njima čak i kroz najgušće trnje

 

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Skladna zemlja polutame



Virovitica.net koristi kolačiće kako bi Vama omogućili najbolje korisničko iskustvo, za analizu prometa i korištenje društvenih mreža. Za više informacija o korištenju kolačića na portalu Virovitica.net kliknite ovdje.