Dražen Bunjevac: Posvuda se čaka i kajka, a i mi Slavonci imamo svoj govor!

Mikeški govor treba sačuvati kao kulturno dobro i obilježje virovitičkog kraja, a jedan od načina njegova čuvanja širenje je među mladima. Redovita rubrijka u Virovitičkom listu "Iz mikeškog kuta" Dražena Bunjevca nastavlja se i dalje, pa možda dočekamo i još koju knjigu ovog marljivog gradskog kroničara. Doznali smo to na rujanskom sastanku u zavičajnom društvu na koji su nam u goste došli Dražen Bunjevac, kolumnistom "Virovitičkog" i autor nekoliko knjiga, i Marija Lovrenc, glavna urednica Informativnog centra Virovitica.

Bunjevčeva knjiga sadrži kolumne objavljene u Virovitičkom od 2015. do 2018., a prof. Ivan Zelenbrz je u predgovoru napisao kako je "mikeški lakše govoriti (divaniti) nego pisati, stoga Berine mikeške novinske članke, objavljene već kao kolumne u Virovitičkom listu – valja tiskati zbirno u knjizi te predati mladim naraštajima kao naslijeđe za pamćenje". Marija Lovrenc najavila je projekt Informativnog centra Virovitica kojim će se mikeški govor usmjeravati prema mladima. U razgovoru smo spomenuli i važnost kazališta u održavanju živog mikeškog govora kojeg smo se nedavno prisjetili na predstavi "Mikeški korona kabare" Draška Zidara i Mije Pavelka. Prof. dr. sc. Vinko Brešić, primijetio je pritom da smo, razgovarajući o mikeškom, počeli govoriti mikeški, što poručuje da je materinji jezik vrlo vitalan i da će se očuvati ako čuvamo izvorne govornike.

U povodu gostovanja u Zavičajnom društvu Virovitičana u Zagrebu, s Draženom Bunjevcem razgovaramo o duhu grada sačuvanim u kolumnama "Iz mikeškog kuta", o počecima pisanja kolumni, o tome gdje je i kako naučio mikeški i zašto ga čuva te o budućnosti mikeškog narječja.

Kako ste sačuvali mikeško narječje kojim pišete u knjizi "Iz mikeškog kuta"? Tko je u Vašoj kući govorio mikeškim narječjem?
- Najviše i najlipšegovorila je baka Ana koja mi je, kad je mikeški u pitanju i to njenovrime, stalno u mislima.Gdje se i danas prisjećam raznih situacija i dogodovština pa mi svako malo nadođe neka nova riječ koju zapišem a s onima od prije,kuljko-tuljko, čuvam te naše govorne relikvije. Didu Ivana, nažalost nisam slušao jer je prerano preminuo ali za njega su ''kaz'li daj' bijo pravi Bera'', dakle, izvorni Mikeš. Ćaća Toma je najvišedivan'jo kada bi se među svojim Mikešima nalazio na ''Vegeški'', po kućama i tadašnjim birtijama pa i u onoj poznatoj ''K Mikešu'' gdje bi se sastajali idivan'li.

"Iz mikeškog kuta" je svojevrsna kronika grada u kojoj ste zabilježili važne događaje grada. Kako je nastala? Zašto ste bilješke počeli pisati mikeški?
- Samo zahvaljujući Trpimiru Markotiću koji je čuo za moje prve ''Mikeške divane'' koje sam pokrenuo pri ''Matici hrvatskoj'', prethodno se učlanivši u tu dragocjenu udrugu, kako bi se govor sačuvao.Markotić mi je pri jednom susretu predložio da nešto pošaljem za Virovitički list. I onda je sve najednom poput bujice krenulo s temama i govornim povratkom korijenima. Kada sam im prvu kolumnu napisao i poslao a onda i drugu, treću… na um mi je odnekud doletio pošćer Bombišta iz ''Našega Maloga Mista'' sa svojim velikim dnevnikom, tim biserjem lokalnog govora, i tako se sve zakotrljalo i pretvorilo u kroniku, naravno, u mome stilu. Tu je neizostavan tadašnji glavni urednik ICV-a Kristijan Toplak koji je to dopustio da se objavljuje i širi dalje.

U svojim kolumnama pokazujete brigu za grad i za svoje sugrađane i oživljavate duh grada koji traje iznad svakodnevnih prolaznosti. Koliko u svojim mikeškim kolumnama nastavljate misiju glumca Mikeša Terzića Terze? Zašto je gradu potreban taj dobri duh?
- Terzin duh je veoma važan i također zaslužan za moj angažman jer se u to vrijeme svake nedjelje točno u podne s toplom i finom kokošjom ju'om, pečenim ipovanimmesom, krumpirima išalatomslušalo radjo i njegove komentare da nam jelo bude slađe. Svojim kolumnama nastojim obuhvatiti što više običnih tema i svakodnevnih radosti i problema koji, uveseljavaju ili ljute, sve naše sugrađane pa tako i Mikeše, uz korištenje domaćeg govora prisjećajući se i prizivajući sve ono što je nekada bilo zanimljivo, poučno i dobro. Da se ponašanje i taj naš varoški duh sačuva i nastavi. Pogotovo što su na televizijama mjesta zauzeli neki drugi govori a mi smo na svaki način zapostavljeni, bilo onim običnim standardnim prilozima a kamoli našim izričajima. Posvuda se kajka i ćaka a nas Slavonaca nigdje nema. Mnogi urednici, novinari i stručnjaci još i danas za nas nisu niti čuli?! A ako i jesu onda su aljkavi ili im nismo toliko zanimljivi da bi se potrudili pomoći da se jedan autentičan govor promovira i održi. Svaki grad mora sačuvati i imati ono nešto svoje nematerijalno po čemu se na prvu čuje, osjeti i prepoznaje jer to je vrijedan dio njegove baštine.

Vaše kolumne postale su osnova projekta mikeškog rječnika koji vodi ICV Virovitica. Kako je nastao taj projekt?
- Mikeški projekt se na neki način dugo kotrlja, još od prvih novina iz doba Plevnika i prvih anonimnih autora koji su se mikeškim govorom služili pa preko ''Virovitičkog lista'' s Mikom Zvonkovićem iz 1953. godine,Ivešom Pisarevićem sa Suvare, Franješom i još nekima. Poslije pet godina svakotjednog pisanja, bavljenja i truda nastalo je poprilično toga što sam svakako planirao objaviti a onda je zahvaljujući pronicljivom Robertu Cengeru koji mi je, došavši za glavnog direktora ICV-a, iznio svoju namjeru da se u kolumne uključe ilustracije Roka Idžojtića i objava rječnika imajući potpuno u vidu i tu najvažniju edukativnu namjenu. Baš smo se dobro našli i lijepo napričali, svoje vizije iznijeli i dogovorili a onda nitko od mene nije bio sretniji jer, to znaš i sama, najteže je naći izdavača a ovo je bilo suštinsko. Namjere sam prenio profesoru Zelenbrzu i predsjednici našeg virovitičkog Ogranka Matice hrvatske, Dubravki Sabolić, koji su kao vrijednu kulturno- izdavačku suradnju to prihvatili te smo knjizi prionuli. Usput se poklopila 120 obljetnica virovitičkog novinstva s kojim je dodatnu vrijednost dobila ova moja kronika. Prva u našoj matičinoj Biblioteci pod nazivom ''Posebna izdanja'' i zato svima od srca hvala! Također za problematiku mikeškog rječnika zajedno su se složili Robert Cenger i imenjak mu Fritz kao novi direktor Gradske knjižnice i čitaonice kao podupiratelja i organizatora budućeg skupa koji će se pogurat' kroz projekt i u suradnji s gradskim strukturama.

Hoće li mikeški rječnik obuhvatiti i riječi iz zapisa Tomislava Terzića i Mije Pavelka? Jeste li mikeški usklađeni?
- Pored pokojnog Damira Svobode koji je imao svoj rječnik mikeških riječi ali se nažalost nije pronašao u njegovoj zaostavštini, najmarljiviji sakupljač i onaj, koliko je meni poznato, to desetljećima prikuplja i najviše toga ima i na tome radi je naš Mijo Pavelko. Do kuda je s tim došao nije mi poznato ali se pročulo da je krenuo i to nam je svima jako drago.To je sasvim sigurno vrlo vrijedno blago jer sam mu i ja nešto, kada sam počinjao s ''Divanima'' mikeških riječi dao.

Pišete li i dalje kolumne na mikeškom narječju, iako je knjiga zaokružena? Nastavljaju li semikeške kolumne?
- Ma naravno da pišem jer ne mogu tek tako odustat' od svoje ''misije'' i zadatka dok god bude potrebaa svakako ću objavit' još jednu knjigu jer nove, stare riječi i događaji stalno naviru pa nek' ostanu ukoričene na papiru. Knjiga je na ovaj lijep način zaokružena ali imam još nekoliko verzija kako bi ta nova već izgledala i bila jednako zanimljiva