Milanović: Ovo nije porezna reforma
Marić: Svaku kritiku porezne reforme treba gledati kao pozitivnu
Pametno: Porezi sve kompliciraniji, a njihovo administriranje sve skuplje
Branko Grčić: Nova porezna reforma je skromna
Zeleni poduprli najavljenu mjeru dodatnog poreza na šećer
Kujundžić: Demokratsko je pravo oporbe tražiti opoziv ministara
Vozači, oprez: U parkiranom automobilu izmjerena temperatura od 74 stupnja

DRAŠKO ZIDAR: Kazalište za djecu se, na žalost, podcjenjuje


  Intervju           Goran Gazdek           18.04.2005.         4068 pogleda
DRAŠKO ZIDAR: Kazalište za djecu se, na žalost, podcjenjuje
Za ulogu dječaka Bossa u predstavi Volkera Ludwiga Bella Boss i Bulli glumac Kazališta Virovitica Draško Zidar Zic dobio je nagradu za najbolju sporednu mušku ulogu na nedavno održanom «Naj, naj, naj festivalu» koji svake godine organizira zagrebačko kazalištu Žar ptica. Riječ je festivalu dječjih predstava na kojem svako godine nastupa i naše kazalište. U povijesti Kazališta Virovitica Draško Zidar je najnagrađivaniji glumac
Na Festivalu glumca 1999. godine dobio je nagradu Grada Iloka za ulogu Gnjidice u predstavi Antigona u New Yorku Janusza Glowackog. Godine 2002., osim na Naj, naj, naj festivalu, nagrađen je i na 2. Festivalu pučkog teatra gdje je nagradu za najbolju mušku ulogu u Predstavi Hamleta u selu Mrduša Donja Ive Brešana podijelio s kolegom Mijom Pavelkom, a te godine dobio je i Nagradu hrvatskog glumišta za ulogu Lisca u predstavi za djecu «E, moj Pinokio». Prije točno deset godina, 1995. godine, Draško Zidar bio je prvi puta nominiran za Nagradu hrvatskog glumišta, najveće glumačko priznanje, za uloge odigrane u Čehovljevih «Trinaest prozora», predstavi koju je u Virovitici režirao Damir Mađarić.

NET: To vam je druga nagrada na ovome festivalu. Prvu, također za najbolju sporednu mušku ulogu, dobili ste 2002. godine i to za ulogu Lisca u predstavi «E, moj Pinokio».
ZIC: Da, našalio sam se prilikom preuzimanja nagrade kazavši da ću, ako ovako nastavim, do kraja glumačke karijere imati čitavo jato žara ptica u svojoj kući. Inače, ako gledamo Kazalište Virovitica u cijelosti to treća nagrada koju smo donijeli s ovog festivala. Dražen Ferenčina nagrađen je za režiju predstave «E, moj Pinokio».
NET: «Bella, Boss i Bulli» je priča o troje djece koji se svakodnevno susreću u školi. Svi imaju svoje probleme, svoje stavove i navike, ali ih okupi zajednički problem – ucjenjivač, učenik iste škole. Kakav je dječak Boos?
ZIC: Priča je vrlo suvremena. To je nešto što se, na žalost, u našim školama događa svakodnevno i o čemu se u posljednje vrijeme otvoreno razgovara. Ja igram dječaka koji ima bogate roditelje i koji bi najradije da to nema, da se igra kao i sva druga djeca, da se ne mora stalno voziti automobilom i da ga ne oblače lijepo. Jednostavno, on želi biti normalan. Djeca se suprotstavljaju malom ucjenjivaču i na kraju dobro pobjeđuje, kao i u svim bajkama.

NET: Je li lakše glumiti dijete, vršnjaka ili stariju osobu? Kako djeca reagiraju kada im se u dječjoj predstavi umjesto djeteta pojavi odrastao čovjek koji glumi dijete?
ZIC: Nije to veliki problem, čak mislim da se više vjeruje takvom glumcu jer imaju kakav takav odmak. Prvih nekoliko trenutaka djeca te gledaju kao odraslog čovjeka, ali kad krene igra onda to jednostavno zaborave pa te prihvate kao svoga vršnjaka, prijatelja s kojim se druže. Cijelu situaciju prihvate kao svoju i sudjeluju u predstavi.
Nije lagano igrati ni jedno ni drugo ni treće. Sve je jednako teško glumiti. S djecom se susrećemo svaki dan, djetinjstvo smo prošli, možemo se sjetiti onoga što je bilo ili s neke distance promatrati ono što se danas događa. Starije ljude je puno teže igrati jer je prilično teško pretpostaviti kako ćemo izgledati kad budemo imali šezdeset godina, a nemao to iskustvo. Igrati čovjeka svojih godina je isto tako neizvjestan posao jer te može odvesti u podruje u kojem ne znaš što se može dogoditi ili te može odvesti na klizav teren.
NET: Kakva je razlika između glume za djecu i glume za odraslu publiku?
ZIC: Nema razlike, potpuno je svejedno igramo li za umirovljenika iz Rodinog Potoka ili djecu iz dječjeg vrtića. Predstava je predstava. Mi smo glumci, za to smo plaćeni. To je isto kao da pitaš koja je razlika biti liječnik za djecu i za penzionere. Ili jesi ili nisi!
NET: Kazališta u malim sredinama poput naše moraju svaštariti dok se u većim sredinama specijaliziraju. Je li to prednost ili mana?
ZIC: Prednost u svakom slučaju zato što ne moraš se stalno biti u istom fahu. Kakva je situacija danas, jer sve se metnulo na tržište, pa tako gotovo svi na ovaj ili onaj način igraju za djecu. Jedino Mala scena u Zagrebu stvarno ima promišljeni program. Tržište je odredilo da se svi počnu baviti svačim, pa sada ima i više putovanja. Prije nisi tako jednostavno mogao dobit gostovanje kakvog kazališta iz Zagreba

NET: Imam utisak da se kazalište za djecu podcjenjuje. Jeste li ti, kao glumac koji radi i za odrasle i za djecu, to doživio?
ZIC:
Na žalost, da iako će, deklarativno, svi reći da rado igraju za djecu i da su djeca draga publika. Međutim, predstave za djecu obično služe za popunu repertoara jer to je tržište na kojem se najlakše predstava najlakše može prodati zato što djeca vole ići u kazalište, vole kad se pjeva i pleše i kad je veselo. Međutim, kazalište za djecu je vrlo ozbiljno kazalište i mora tretirati neke ozbiljne teme pogotovo u vrijeme u kojem živimo jer se događaju mnoge nezgodne stvari. Ako djeci nudimo samo «zeku i potočića» onda se kasnije susretnu s vrlo okrutnom stvarnošću i potpuno nečim drugim od onoga što im se servira kod kuće, u školi i u kazalištu. Naravno, ne treba djecu ni plašiti, ali postoje stručnjaci koji se time bave a koji bi mogli odrediti koji su to sadržaji koji djeci odgovaraju.
NET: Trenutno režiraš predstavu «Zlatne basne». Znači li to da prelaziš u režisere?
ZIC: To je više usput nego što je neka moja preokupacija. Predstava ima više, usudio bih se reći, odgojno-obrazovni karakter. Ezopove i Lafontainove basne su svima dobro znane, a ja sam ih uspio prepjevati u stih. Mislim da je stih forma koju djeca najlakše pamte, s kojom se najlakše povezuju jer je melodična, a sve je popraćeno glazbom koju ona vole slušati. Scenografija će biti takva da će stalno raditi nešto s kišobranom – jednostavno sve ono što je oko nas može poslužiti za nekakvu igru. Htio sam pokazati da se i s nekim jednostavnim sredstvima može napraviti kazališna predstava ili druga igra za djecu. Bitno je samo da se mi poigramo, da kod djece iniciramo da se i ona mogu poigrati s nekim sadržajem.
NET: U javnosti je malo poznato da uz poeziju i priče koje objavljuješ u Pusi i nekim drugim tiskovinama pišeš i pjesmice za djecu. Jeste li konačno našao izdavača za knjigu?
ZIC: Ta me knjiga prati već 15 godina, ali nikada nemam imao vremena sve to sistematizirati. Valjda ću jednoga dana, kada ne budem toliko igrao, naći vremena da sve ono što pišem bude i otisnuto.
NET: Uz sve to, da Mikeša i Prcu ne spominjemo jer o tome si već puno pričao, radiš na filmu, TV i radio dramama.
ZIC: Bila su tri filma, jedna TV drama, nešto sam radio na dokumentarnom programu, bilo je nešto radio drama. Sada sam trebao raditi film s Fadilom Hađićem , ali se nismo mogli naći u terminima. Tražili su previše termina, uspeli smo tu u kazalištu prilagoditi, ali su producenti tražili još. To sam morao odbiti. U pregovorima smo da bi radio neku seriju za Novu TV. To je vrlo čudna i dobra stvar. Osnovane su nove TV kuće, svi nešto snimaju, pa su glumci zauzeti. Takpo dođe red i na nas. U ovom poslu je prokletinja što se prvo ništa ne dešava, a onda dođe razdoblje kada u dva mjeseca imaš četiri ponude pa jednu moraš odbiti, pa ti se poklopi s premijerom, pa drugo moraš odbiti i tako na kraju možeš ostati bez angažmana.
NET: I na posljetku, te moram pitati o 60.obljetnici Kazališta Virovitica koju proslavljamo ove godine. Što tebi znači kazalište, ovo naše, virovitičko?
ZIC: Sjećam se kazališta kad je bilo bitno drugačije. Sjećam se gotovo svih ljudi kojih danas nema među nama, ali su sigurno tu negdje - svatko ima svoju kut. Puno se toga promijenilo. Ja uvijek volim istaknuti herojstvo ljudi koji su ovo kazalište stvorili, koji su ga uspjeli održati u vrlo teškim i turbulentnim vremenima. Ovo što se sada događa s našim teatrom njima je najbolja nagrada jer je to znak da ovo kazalište nije tavorilo, nije propalo, nije se izgubilo nego je izraslo u jednu respektabilnu kazališnu kuću. Ja sam na to ponosan. Ponosan sam što sam bar jednim dijelom sudjelovao u tome i mislim da oni mogu mirno spavati u svojim kutovima kazališta i promatrati ono što se danas događa.


 

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Intervju



Ove mrežne stranice koriste kolačiće kako bismo vam pružili bolje korisničko iskustvo. Za više informacija o korištenju kolačića na ovim stranicama, kliknite ovdje. Nastavkom pregleda web stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda kliknite na: