Za
ulogu dječaka Bossa u predstavi Volkera Ludwiga Bella
Boss i Bulli glumac Kazališta Virovitica Draško Zidar Zic
dobio je nagradu za najbolju sporednu mušku ulogu na nedavno održanom «Naj,
naj, naj festivalu» koji svake godine organizira zagrebačko kazalištu Žar
ptica. Riječ je festivalu dječjih predstava na kojem svako godine nastupa
i naše kazalište. U povijesti Kazališta Virovitica Draško Zidar
je najnagrađivaniji glumac NET: To vam je druga nagrada na ovome festivalu. Prvu, također za najbolju
sporednu mušku ulogu, dobili ste 2002. godine i to za ulogu Lisca u predstavi
«E, moj Pinokio».
ZIC: Da, našalio sam se prilikom preuzimanja nagrade kazavši
da ću, ako ovako nastavim, do kraja glumačke karijere imati čitavo jato žara
ptica u svojoj kući. Inače, ako gledamo Kazalište Virovitica u cijelosti to
treća nagrada koju smo donijeli s ovog festivala. Dražen Ferenčina nagrađen
je za režiju predstave «E, moj Pinokio».
NET: «Bella, Boss i Bulli» je priča o troje djece koji se svakodnevno
susreću u školi. Svi imaju 
svoje
probleme, svoje stavove i navike, ali ih okupi zajednički problem – ucjenjivač,
učenik iste škole. Kakav je dječak Boos?
ZIC: Priča je vrlo suvremena. To je nešto što se, na žalost,
u našim školama događa svakodnevno i o čemu se u posljednje vrijeme otvoreno
razgovara. Ja igram dječaka koji ima bogate roditelje i koji bi najradije da
to nema, da se igra kao i sva druga djeca, da se ne mora stalno voziti automobilom
i da ga ne oblače lijepo. Jednostavno, on želi biti normalan. Djeca se suprotstavljaju
malom ucjenjivaču i na kraju dobro pobjeđuje, kao i u svim bajkama.
NET: Je li lakše glumiti dijete, vršnjaka ili stariju osobu? Kako djeca
reagiraju kada im se u dječjoj predstavi umjesto djeteta pojavi odrastao čovjek
koji glumi dijete?
ZIC: Nije to veliki problem, čak mislim da se više vjeruje
takvom glumcu jer imaju kakav takav odmak. Prvih nekoliko trenutaka djeca te
gledaju kao odraslog čovjeka, ali kad krene igra onda to jednostavno zaborave
pa te prihvate kao svoga vršnjaka, prijatelja s kojim se druže. Cijelu situaciju
prihvate kao svoju i sudjeluju u predstavi.
Nije lagano igrati ni jedno ni drugo ni treće. Sve je jednako teško glumiti.
S djecom se susrećemo svaki dan, djetinjstvo smo prošli, možemo se sjetiti onoga
što je bilo ili s neke distance promatrati ono što se danas događa. Starije
ljude je puno teže igrati jer je prilično teško pretpostaviti kako ćemo izgledati
kad budemo imali šezdeset godina, a nemao to iskustvo. Igrati čovjeka svojih
godina je isto tako neizvjestan posao jer te može odvesti u podruje u kojem
ne znaš što se može dogoditi ili te može odvesti na klizav teren.
NET:
Kakva je razlika između glume za djecu i glume za odraslu publiku?
ZIC: Nema razlike, potpuno je svejedno igramo li za umirovljenika
iz Rodinog Potoka ili djecu iz dječjeg vrtića. Predstava je predstava. Mi smo
glumci, za to smo plaćeni. To je isto kao da pitaš koja je razlika biti liječnik
za djecu i za penzionere. Ili jesi ili nisi!
NET: Kazališta u malim sredinama poput naše moraju svaštariti dok se
u većim sredinama specijaliziraju. Je li to prednost ili mana?
ZIC: Prednost u svakom slučaju zato što ne moraš se stalno
biti u istom fahu. Kakva je situacija danas, jer sve se metnulo na tržište,
pa tako gotovo svi na ovaj ili onaj način igraju za djecu. Jedino Mala scena
u Zagrebu stvarno ima promišljeni program. Tržište je odredilo da se svi počnu
baviti svačim, pa sada ima i više putovanja. Prije nisi tako jednostavno mogao
dobit gostovanje kakvog kazališta iz Zagreba
NET: Imam utisak da se kazalište za djecu podcjenjuje. Jeste li ti,
kao glumac koji radi i za odrasle i za djecu, to doživio?
ZIC: Na žalost, da iako će, deklarativno, svi reći da rado igraju za
djecu i da su djeca draga publika. Međutim, predstave za djecu obično služe
za popunu repertoara jer to je tržište na kojem se najlakše predstava najlakše
može prodati zato što djeca vole ići u kazalište, vole kad se pjeva i pleše
i kad je veselo. Međutim, kazalište za djecu je vrlo ozbiljno kazalište i mora
tretirati neke ozbiljne teme pogotovo u vrijeme u kojem živimo jer se događaju
mnoge nezgodne stvari. Ako djeci nudimo samo «zeku i potočića» onda se kasnije
susretnu s vrlo okrutnom stvarnošću i potpuno nečim drugim od onoga što im se
servira kod kuće, u školi i u kazalištu. Naravno, ne treba djecu ni plašiti,
ali postoje stručnjaci koji se time bave a koji bi mogli odrediti koji su to
sadržaji koji djeci odgovaraju.
NET: Trenutno režiraš predstavu «Zlatne basne». Znači li to da prelaziš
u režisere?
ZIC: To je više usput nego što je neka moja preokupacija. Predstava
ima više, usudio bih se reći, odgojno-obrazovni karakter. Ezopove i Lafontainove
basne su svima dobro znane, a ja sam ih uspio prepjevati u stih. Mislim da je
stih forma koju djeca najlakše pamte, s kojom se najlakše povezuju jer je melodična,
a sve je popraćeno glazbom koju ona vole slušati. Scenografija će biti takva
da će stalno raditi nešto s kišobranom – jednostavno sve ono što je oko nas
može poslužiti za nekakvu igru. Htio sam pokazati da se i s nekim jednostavnim
sredstvima može napraviti kazališna predstava ili druga igra za djecu. Bitno
je samo da se mi poigramo, da kod djece iniciramo da se i ona mogu poigrati
s nekim sadržajem.
NET: U javnosti je malo poznato da uz poeziju i priče koje objavljuješ
u Pusi i nekim drugim tiskovinama pišeš i pjesmice za djecu. Jeste li konačno
našao izdavača za knjigu?
ZIC: Ta me knjiga prati već 15 godina, ali nikada nemam imao
vremena sve to sistematizirati. Valjda ću jednoga dana, kada ne budem toliko
igrao, naći vremena da sve ono što pišem bude i otisnuto.
NET: Uz sve to, da Mikeša i Prcu ne spominjemo jer o tome si već puno
pričao, radiš na filmu, TV i radio dramama.
ZIC: Bila su tri filma, jedna TV drama, nešto sam radio na
dokumentarnom programu, bilo je nešto radio drama. Sada sam trebao raditi film
s Fadilom Hađićem , ali se nismo mogli naći u terminima. Tražili su previše
termina, uspeli smo tu u kazalištu prilagoditi, ali su producenti tražili još.
To sam morao odbiti. U pregovorima smo da bi radio neku seriju za Novu TV. To
je vrlo čudna i dobra stvar. Osnovane su nove TV kuće, svi nešto snimaju, pa
su glumci zauzeti. Takpo dođe red i na nas. U ovom poslu je prokletinja što
se prvo ništa ne dešava, a onda dođe razdoblje kada u dva mjeseca imaš četiri
ponude pa jednu moraš odbiti, pa ti se poklopi s premijerom, pa drugo moraš
odbiti i tako na kraju možeš ostati bez angažmana.
NET: I na posljetku, te moram pitati o 60.obljetnici Kazališta Virovitica
koju proslavljamo ove godine. Što tebi znači kazalište, ovo naše, virovitičko?
ZIC: Sjećam se kazališta kad je bilo bitno drugačije. Sjećam
se gotovo svih ljudi kojih danas nema među nama, ali su sigurno tu negdje -
svatko ima svoju kut. Puno se toga promijenilo. Ja uvijek volim istaknuti 
herojstvo
ljudi koji su ovo kazalište stvorili, koji su ga uspjeli održati u vrlo teškim
i turbulentnim vremenima. Ovo što se sada događa s našim teatrom njima je najbolja
nagrada jer je to znak da ovo kazalište nije tavorilo, nije propalo, nije se
izgubilo nego je izraslo u jednu respektabilnu kazališnu kuću. Ja sam na to
ponosan. Ponosan sam što sam bar jednim dijelom sudjelovao u tome i mislim da
oni mogu mirno spavati u svojim kutovima kazališta i promatrati ono što se danas
događa.