Prve zrake sunca s puno ljubavi obasjavale su pitome obroneke Bilogore, zelenilo
proljeća budilo se pod nebeskim svodom po tko zna koji put. Vinogradi šume i
vrtovi u ranoproljetnom cvatu bili su veličanstvena scenografija za nešto veliko,
a to se upravo događalo.
Na najvišem vrhu, inače na tom mjestu niske Bilogore, sjedili su otac i sin.
Ustvari, odmarali su od dugog puta protkanog čežnjom dugom godinama izbivanja
sa ovih prostora. O planinama, rijekama, moru i šumama znali su gotovo sve.
Na žalost, samo iz priča svojih predaka. Očaran prekrasnim, gotovo bajkovitim
prizorom, otac je počeo potpuno nesvjesno sinu ponavljati već znane priče:
- Sine moj, to je to. Naši preci došli su ovamo pred mnogo godina. Legende
kažu da su došli predvođeni petoricom braće i dvije sestre koji su se zvali
Lukas, Lobelos, Konsentzes, Muhlo i Hrobatos, te Tuga i Buga. Došli su s one
strane Bavarske gdje su i danas Bijelohrvati. Došli su prvo tamo na more, u
Dalmaciju. Tamo su ratovali s Avarima i pokorili ih. Kasnije su naselili i ove
ravničarske krajeve. Epopeja naših predaka bila je veličanstvena. Borba za ove
prostore protkana je velikom ljubavi i hrabrosti svih njih. Rijekama je tekla
njihova krv. Njihovim znojem natopljena su sva polja ove predivne prirode. Planine
su ih voljele kao oblake i nebo. Naša domovina nije uvijek bila samo "naša",
niti uvijek istih prostora. Napadali su je i osvajali razni napadači. No, naši
preci su je uvijek znali vratiti pod svoje. Napadali su je Rimljani, Turci,
Mlečani, Mađari, Franci, Austrijanci, Nijemci, Srbi... Bilo je kraljeva, careva,
no, nitko od njih nije bio ravan našim junacima.
- Znam, tata, znam. Slušao sam to stotinu puta.
- Neka, sine. Slušati o toj epopeji nikad nije s viška. Znaš mi ljudi smo skloni
zaboravljanju. Da meni sve to nije pričao moj otac, a njemu njegov otac stotinu
puta, mnogo toga bi se polako zaboravljalo i na kraju bi se sve zaboravilo.
Zaboravili bi naše pretke i junake, kraljeve i knezove, banove. Zaboravili bi
Zrinske, Frankopane, Mažuraniće, Gupca i mnoge druge pisce, pjesnike Marulića,
Držića, Krležu i druge. Učenjake Vrančića, Boškovića....
- Tata, ako je naša prošlost tako slavna, naši preci takovi junaci, zašto su
onda naši djedovi morali napustiti ove prostore i zašto se mi sad opet vraćamo?
- E, moj sine, teško je to objasniti... Vidiš, naši davni preci su bili veliki
junaci, ali jako slabi gospodari. Uvijek su znali izboriti se za svoju državu,
ali su je poradi lošeg gospodarenja uvijek nekako predali drugima. Izgleda da
su bili skloni međusobnim svađama i previranjima. Možda je bilo previše jala
i zavisti. Bojim se da je svatko od njih mislio da je baš on najpametniji i
najsposobniji za sve.
- Ali tata, to je nemoguće.
- Naravno da je nemoguće, sine. Ali oni su izgleda tako mislili. Svatko se hvatao
svakog posla - i onoga kojeg zna i onoga kojeg nezna i onda...
- Sve propadne. Jel tako,tata?
- Da, sine, sve propadne. I nestane osim ponosa i osjećaja pripadnosti svome
narodu. I to je velika stvar. Zato smo se mi i vratili. Vidiš, sine, nitko nije
imao priliku ostvariti stoljetni san našeg naroda kao naši preci na kraju prošlog
stoljeća. Uspjeli su se istrgnuti iz kandži države koja je bila neprirodna tvorevina
jedne propale ideologije. To oslobađanje je bila krvava herojska saga. Mnogi
su dali živote za slobodu, mnogi su ostali bez igdje ičega. Naši preci su se
u to doba slagali kao malokad prije. I sve je izgledalo kao da će konačno uspjeti.
Ali...
- ... zavist, jal, ljubomora, međusobno podmetanje, pamet, zar ne?
- Da. Nije bilo teško pogoditi, dijete moje. Organizirali su se u neke nazovi
političke skupine koje su onda zvali stranke, od kojih je naravno svaka za sebe
bila najpametnija i tako je opet počeo rasap i rasprodaja. Neki su čak mislili
da bi mogli biti kraljevi ili što već, a narod običan opet je trpio. Počelo
je odlaženje trbuhom za kruhom i malo po malo ovdje su opet zavladali tuđinci.
- Tata, ali ovdje nema nikoga već dugo vremena? Tako ste rekli kad smo krenuli
ovamo.
- Nema, sine. Ne može ovdje nitko dugo živjeti, a da nas nema.
- A hoćemo li mi ovdje ostati dugo? I znati ono što naši preci nisu znali?
- To, sinko, zna samo dragi Bog. No, njegovom smo voljom krenuli ovamo. Nadajmo
se i s njegovim blagoslovom.
- Tata, da siđemo u ovaj grad. Da vidimo kako izgleda.
- Naravno. Grad se nekad, kažu, zvao Virovitica. I priča se da se ima što vidjeti.
Kažu da je imao knjižnicu, škole, muzej, nekakva društva za pjevanje i sviranje,
pa čak i kazalište u kojem je, po pričanju, glumio jedan naš predak. Kažu da
je pisao i nekakve priče koje su izlazile u nekom neredovitom časopisu koji
se zvao poljubac ili cjelov ili tako nekako. Možda pronađemo nešto od njegove
ostavštine pa ćemo bolje upoznati duh toga vremena. Krenimo! Čeka nas težak
posao. Moramo ponovno pokušati ostvariti sve odsanjane snove naših pradjedova.
Krenuli su širokim obraslim klanjcem s brda u grad. Puni nade i vjere da će
baš oni ovaj put sigurno uspjeti.
