Benčić: HDZ pogodovao stvaranju porezne oaze u nekretninskom i turističkom sektoru
Petrov: Porez na nekretnine je prelijevanje iz šupljeg u prazno
Novinarka i diplomatkinja Aurora Weiss najavila predsjedničku kandidaturu
Grbin: Porez na nekretnine je potreban, ali ne smije biti novi udar na građane
Istraživanje: Samo 1, 2 posto hrvatskih građana ima potpuno povjerenje u sudstvo
Ministar: Nije potrebno da uz svako dijete u posebnom razredu sjedi i pomoćnik
Kekin: Progovarat ću o ustavnim vrijednostima socijalne države

  Priča

Draško Zidar - 01 poslije ponoći

  Draško Zidar           31.05.2006.         3142 pogleda
Draško Zidar - 01 poslije ponoći

Subota. Bila je to sasvim obična kazališna večer. Na repertoaru Čehovljev "Ujak Vanja". Predstava odigrana više od pedeset puta pa nije bilo čudno što je dvorana kazališta bila poluprazna. Ništa novo niti nakon predstave. U kazališnom klubu žamor, dim, iste face i stari problemi. Najžučnije se razgovaralo o novoj predstavi koju počinjemo raditi idući tjedan. Kao i uvijek kamen spoticanja bila je podjela uloga. Neki su bili nezadovoljni što opet igraju, drugi što opet ne igraju jer ih redatelj ne voli i zašto baš taj redatelj, treći su bili nezadovoljni tekstom što ga treba raditi ali zadovoljni redateljem jer on zna kako napraviti dobru predstavu itd, itd...

Razgovor se otegnuo dugo u noć i pomalo razvodnio pa se društvo dobrano prorijedilo i ostalo je nas nekoliko najupornijih jer je, između ostaloga, trebalo popiti do kraja netom otvorenu butelju "sivca". I kako to biva u kasnim satima i nakon nekoliko putnih butelja i najuporniji su se razišli, napola posvašani. I sam sam bio nezadovoljan nekim primjedbama na moj račun i mrzovoljan pozdravio razilazeće društvo. Na izlazu, kao i uvijek, vrijedni kazališni čuvar Franjo veselo je pozdravio:
- Laku noć gospodine! Malo smo odužili večeras?! Neka, neka mora se čovjek malo ispuhati.
- Laku noć, Franjo - uzvratio sam. - Što možemo, ljudi smo.
- Pozdraviti gospođu - doviknuo je Franjo, naginjući se kroz prozor svoje "kancelarije".

Došavši do auta na parkiralištu shvatim da sam ključeve ostavio u garderobi.
- Do vraga - pomislih. - Možda bi bilo najbolje otići doma pješice jer i popio sam previše a već imam tri kaznena boda zbog pića. Da, idem pješice tako će biti najbolje.
No nakon par koraka gorko se sjetih da su mi i ključevi od stana na istom privjesku. Nije mi preostalo ništa drugo nego vratiti se po njih jer nisam želio u ovakvom stanju buditi Tanju i djecu.
Vrativši se u kazalište zatekao sam Franju kako se sprema za "noćnu šihtu".
- Što je gospodine? Zaboravili ste nešto - upitao me.
- Da, da Franjo. Ključeve. Tko nema u glavi ima u nogama, što ćete!

Pošao sam i zaputio se u svoju garderobu. Naravno, ključevi su bili na stolu. Uzeo sam ih i krenuo prema izlazu kada mi se učini da čujem neke glasove.
- O, bože - pomislim - Vraćaju se i drugi, izgleda da rasprava još nije gotova.
Trenutak poslije učini mi se da ne poznajem niti jedan glas i tada shvatim da ne dolaze izvana nego sa pozornice. Krenuo sam polagano prema pozornici i kroz malo razmaknute zavjese ugledao sam na pozornici blijede sjene koje su postajale sve jasnije. Skamenio sam se - bili su to naši stari glumci!
- Nije moguće - pomislio sam - pa oni su svi umrli. Bože moj, što je ovo?
Iz zbunjenosti trgnuo me glas Marka Barića, nekada slavnog glumca našeg kazališta.
- Ne, ne i ne! Nečuveno! Ne razumijem zašto se igra ova predstava! U moje vrijeme ako za neki tekst nije bilo poštene podjele nije se igrao i kvit. Još manje razumijem publiku koja to dolazi gledati! Kako su kriteriji opali, pa tu nema tempa, snage, unutrašnje napetosti... Ma, to je luk i voda, limunada...
- Imate pravo kolega - nadovezao se Jure Mandić, glumac nikada prvi (pričalo se zbog tremaroške naravi!), ali uvijek tu negdje. - Glumački vrlo neuvjerljivo, ali što vi i očekujete od ovih danas! Pogledajte ih - niti glasa niti stasa!
- Ha, ha, ha, ha ako je to Čehov onda sam ja car Hajle Selasije - zagrmio je s lijevog portala Mihovil Branko, glumac s najdužim stažem u našem kazalištu. - Ma tko je onaj što je igrao Astrova? Ha, ha, ha mekeće kao ovca ili koza. Da ga čuje, Čehov bi se prevrnuo u grobu.
Tada se iz zadnje desne ulice pojavi Dinko Mraz, poznati ljubitelj žena. O njemu je kružila legenda da je povalio sve što je prešlo prag kazališta a nosilo suknju.
- No, kolege, mora se priznati, ženski dio ansambla puno je bolji. Muški su svi nekako bez muda, sve nekakva filozofija bez pokrića. Ali cure su za pet!
Taman su se svi htjeli složiti s ovom Mrazovom tvrdnjom kada na scenu uleti Katarina Hlap, prvakinja kazališta prije tridesetak godina, a kratko vrijeme i Mrazova žena, dok je nije ostavio zbog jedne mlađe glumice.
- Ti svinjo pohotna! Zar se nikada nećeš smiriti? Čim vidiš nešto mlađe odmah počneš misliti donjom glavom. Kolege govore o umjetnosti, zanatu, glumi, a ti o svojim niskim životinjskim nagonima.
Dinko se lagano povukao u dno scene i sjeo u fotelju, znajući iz iskustva da je katarina spremna na svašta dok je ovako ljuta.
- Istina - nastavila je Katarina - muški dio ansambla nije bog zna što, osim možda onoga, kako se zove, onoga što igra Vojnickoga.

Oduzele su mi se noge. Pa to sam ja. Bože moj, velika Katarina Hlap misli da sam ja dobar glumac.
- No, previše pije i ako ovako nastavi završit će kao i naš Stjepko.
Ova me rečenica potpuno ohladila. Sjetih se Stjepka Šiljka. Igrao je male uloge jer nije mogao zbog pića pamtiti puno teksta. Umro je u garderobi od ciroze jetre. Pričalo se da je bio veliki talent. Na pomisao da bih mogao završiti kao on, uši su mi se ohladile, no nisam imao vremena razmišljati o svojoj crnoj budućnosti jer je Katarina nastavila monolog:
- Žene u ovom ansamblu? Pa to je smiješno! To uopće nisu žene nego metle za čišćenje pozornice! Hodaju kao sluškinje a ne kao glumice, nema nježnosti, gracioznosti, odlučnosti... Sve šuć-muć pa prolij!
- Da, da, ima nešto u tome kolegice - javi se Marko Barić, spotaknuvši se na izbočenu dasku na pozornici. - Dovraga, četrdeset godina sam se spoticao o tu dasku pa zar to nitko ne može popraviti!
- Zašto bi, pametni zapamte da je tu pa je izbjegavaju.
Bio je to glas Nade Rauch, glumice o kojoj se malo znalo jer je privatni život držala u strogoj tajnosti. Uživala je priličan ugled u kazališnom svijetu pa Barić ne odgovori na ovu primjedbu.
- A i vi Jure, bilo bi bolje da šutite. Zbog vaše tremaroške naravi ostali smo bez mnogih nagrada - nastavila je gospođa Nada.
- Kolege, nemojmo se svađati. Ostavimo stare račune, svađe i taštine. Dajte, napravimo nešto pto svi potajno želimo. Pokažimo ovoj praznoj dvorani što je Čehov, što je gluma, što je kazalište - predloži Mihovil Branko.

Nakon nekoliko trenutaka svi se šutke složiše.
- Možemo koristiti i ovo što oni danas nazivaju scenografijom, kostimima i rekvizitom - dobaci Jure Mandić.
Izgubili su se u ulicama pozornice i nakon nekoliko trenutaka počela je predstava!
Marko Barić kao Serebrjakov
Jure Mandić kao Vojnicki
Katarina Hlap kao Jelena Andrejevna
Nada Rauch kao Sofija Aleksandrovna
Mihovil Branko kao Astrov
Dinko Mraz kao Teljegin
Vojnickaju i dadilju Marinu igrale su uvijek šutljive, pa tako i sada, Mira Bojnić i Janica Baš.
Gledao sam ne trepnuvši okom, u jednom dahu, baš kako je i odigrana ova predstava. Samo u jednom trenutku bio sam iznenađen kada sam na pozornici ugledao u ulozi radnika Darka Dravskog, glumca koji je dodouše bio u mirovini, ali je bio živ. No, bilo je čarobno i pristao sam i na Darka Dravskog. Bio je to Čehov u punom sjaju!

Na kraju predstave prolomio se gromoglasan pljesak iz prazne sale.
- Što je ovo - pomislio sam - pa u dvorani nema nikoga.
Shvatih da je prazna dvorana nagradila stare majstore pljeskom iz svoga fundusa.
Nakon sedmog ili osmog izlaska na poklon glumci su postajali sve bljeđi i bljeđi dok nisu sasvim isčezli. Pričekao sam nekoliko trenutaka a onda se bojažvljivo popeo na pozornicu i opipao namještaj i rekvizitu još ne vjerujući u ono što sam vidio i čuo.
Vrativši se u stvarnost, pogledao sam na sat. - O, bože, zar je već toliko - pomislih i požurih stepenicama prema izlazu. Tamo me dočeka Franjo pitanjem: "Zadržali ste se gospodine?"
- Da. Znate, Franjo - počeo sam mucati - dogodi se da...
- Znam, znam - reče Franjo i spasi me. - Ni ja ne idem koji put direkt doma kad se nacrcam. Dojdem tu pa se malo odmorim, znam ja kak je s babama!
- Da, Franjo, da, hvala vam, nadam se...
- Diskrecija zajamčena - spasi me opet Franjo - joj sam da znate koliko je puta tu pokojni Stjepko prespavao. No, o mrtvima sve najljepše, jelte!? Laku noć.
Ona dosjetka sa Stjepkom nije mi se baš svidjela.

Kada sam došao doma, shrvan pićem i još više neobičnim doživljajem, odmah sam zaspao.
Sutradan oko deset sati probudi me zvonjava telefona. Mamuran, podigao sam slušalicu. Bio je ravnatelj kazališta.
- Čuj, možeš doć u kazalište?
- Zašto - upitao sam.
- Umro je Darko Dravski. Znaš ga, ne?
Ova je informacija djelovala na mene kao kanta hladne vode.
- Ma, nije moguće! Darko? Pa vidio sam ga... no ... neki dan. Kako? Kada?
- Noćas oko dva. Srce, stari moj, srce! Dođeš? Održat ćemo komemoraciju, vijenci i tako to!
- Dođem, dođem, odmah - rekao sam i spustio slušalicu.
Pokapali smo Darka. Na karminama pio sam samo mineralnu vodu.
Slijedeće subote nakon predstave namjerno sam u garderobi zaboravio ključeve, nadajući se da ću opet imati priliku čuti i vidjeti stare majstore što misle o večerašnjoj predstavi. Te smo večeri igrali Machijavelijevu Mandragolu. To se također ovdje igralo prije tridesetak godina.

Dugo sam sjedio u praznoj dvorani. Na pozornici nije bilo nikoga. Razočaran, prošao sam pored Franje i ne pozdravivši ga i krenuo doma.
Dobar dio puta mučila me jedna stvar: zašto večeras nisu došli? Skrenuvši u svoju ulicu, shvatim! Nisu došli jer im se svidjela predstava. To je razlog. Ne mogu prigovarati, ne mogu se hvaliti. Naša je predstava bila bolja!
- To je to - ustvrdio sam veselo.
- Što možemo, dečki (i cure!)! Nekada vi, nekada mi - zaključio sam na glas, pogledavši prema zvijezdama i kroz noć zadovoljan krenuo doma.

 

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.

ajdin
2.3.2008. 18:14
odlično je!!!!!!!!!!!!!!!
đorđe
2.3.2008. 18:13
hahahhaaaaaaaaa


Još iz kategorije Priča