Subota. Bila je to sasvim obična kazališna večer. Na repertoaru Čehovljev "Ujak
Vanja". Predstava odigrana više od pedeset puta pa nije bilo čudno što
je dvorana kazališta bila poluprazna. Ništa novo niti nakon predstave. U kazališnom
klubu žamor, dim, iste face i stari problemi. Najžučnije se razgovaralo o novoj
predstavi koju počinjemo raditi idući tjedan. Kao i uvijek kamen spoticanja
bila je podjela uloga. Neki su bili nezadovoljni što opet igraju, drugi što
opet ne igraju jer ih redatelj ne voli i zašto baš taj redatelj, treći su bili
nezadovoljni tekstom što ga treba raditi ali zadovoljni redateljem jer on zna
kako napraviti dobru predstavu itd, itd...
Razgovor se otegnuo dugo u noć i pomalo razvodnio pa se društvo dobrano prorijedilo
i ostalo je nas nekoliko najupornijih jer je, između ostaloga, trebalo popiti
do kraja netom otvorenu butelju "sivca". I kako to biva u kasnim satima
i nakon nekoliko putnih butelja i najuporniji su se razišli, napola posvašani.
I sam sam bio nezadovoljan nekim primjedbama na moj račun i mrzovoljan pozdravio
razilazeće društvo. Na izlazu, kao i uvijek, vrijedni kazališni čuvar Franjo
veselo je pozdravio:
- Laku noć gospodine! Malo smo odužili večeras?! Neka, neka mora se čovjek malo
ispuhati.
- Laku noć, Franjo - uzvratio sam. - Što možemo, ljudi smo.
- Pozdraviti gospođu - doviknuo je Franjo, naginjući se kroz prozor svoje "kancelarije".
Došavši do auta na parkiralištu shvatim da sam ključeve ostavio u garderobi.
- Do vraga - pomislih. - Možda bi bilo najbolje otići doma pješice jer i popio
sam previše a već imam tri kaznena boda zbog pića. Da, idem pješice tako će
biti najbolje.
No nakon par koraka gorko se sjetih da su mi i ključevi od stana na istom privjesku.
Nije mi preostalo ništa drugo nego vratiti se po njih jer nisam želio u ovakvom
stanju buditi Tanju i djecu.
Vrativši se u kazalište zatekao sam Franju kako se sprema za "noćnu šihtu".
- Što je gospodine? Zaboravili ste nešto - upitao me.
- Da, da Franjo. Ključeve. Tko nema u glavi ima u nogama, što ćete!
Pošao sam i zaputio se u svoju garderobu. Naravno, ključevi su bili na stolu.
Uzeo sam ih i krenuo prema izlazu kada mi se učini da čujem neke glasove.
- O, bože - pomislim - Vraćaju se i drugi, izgleda da rasprava još nije gotova.
Trenutak poslije učini mi se da ne poznajem niti jedan glas i tada shvatim da
ne dolaze izvana nego sa pozornice. Krenuo sam polagano prema pozornici i kroz
malo razmaknute zavjese ugledao sam na pozornici blijede sjene koje su postajale
sve jasnije. Skamenio sam se - bili su to naši stari glumci!
- Nije moguće - pomislio sam - pa oni su svi umrli. Bože moj, što je ovo?
Iz zbunjenosti trgnuo me glas Marka Barića, nekada slavnog glumca našeg kazališta.
- Ne, ne i ne! Nečuveno! Ne razumijem zašto se igra ova predstava! U moje vrijeme
ako za neki tekst nije bilo poštene podjele nije se igrao i kvit. Još manje
razumijem publiku koja to dolazi gledati! Kako su kriteriji opali, pa tu nema
tempa, snage, unutrašnje napetosti... Ma, to je luk i voda, limunada...
- Imate pravo kolega - nadovezao se Jure Mandić, glumac nikada prvi (pričalo
se zbog tremaroške naravi!), ali uvijek tu negdje. - Glumački vrlo neuvjerljivo,
ali što vi i očekujete od ovih danas! Pogledajte ih - niti glasa niti stasa!
- Ha, ha, ha, ha ako je to Čehov onda sam ja car Hajle Selasije - zagrmio je
s lijevog portala Mihovil Branko, glumac s najdužim stažem u našem kazalištu.
- Ma tko je onaj što je igrao Astrova? Ha, ha, ha mekeće kao ovca ili koza.
Da ga čuje, Čehov bi se prevrnuo u grobu.
Tada se iz zadnje desne ulice pojavi Dinko Mraz, poznati ljubitelj žena. O njemu
je kružila legenda da je povalio sve što je prešlo prag kazališta a nosilo suknju.
- No, kolege, mora se priznati, ženski dio ansambla puno je bolji. Muški su
svi nekako bez muda, sve nekakva filozofija bez pokrića. Ali cure su za pet!
Taman su se svi htjeli složiti s ovom Mrazovom tvrdnjom kada na scenu uleti
Katarina Hlap, prvakinja kazališta prije tridesetak godina, a kratko vrijeme
i Mrazova žena, dok je nije ostavio zbog jedne mlađe glumice.
- Ti svinjo pohotna! Zar se nikada nećeš smiriti? Čim vidiš nešto mlađe odmah
počneš misliti donjom glavom. Kolege govore o umjetnosti, zanatu, glumi, a ti
o svojim niskim životinjskim nagonima.
Dinko se lagano povukao u dno scene i sjeo u fotelju, znajući iz iskustva da
je katarina spremna na svašta dok je ovako ljuta.
- Istina - nastavila je Katarina - muški dio ansambla nije bog zna što, osim
možda onoga, kako se zove, onoga što igra Vojnickoga.
Oduzele su mi se noge. Pa to sam ja. Bože moj, velika Katarina Hlap misli da
sam ja dobar glumac.
- No, previše pije i ako ovako nastavi završit će kao i naš Stjepko.
Ova me rečenica potpuno ohladila. Sjetih se Stjepka Šiljka. Igrao je male uloge
jer nije mogao zbog pića pamtiti puno teksta. Umro je u garderobi od ciroze
jetre. Pričalo se da je bio veliki talent. Na pomisao da bih mogao završiti
kao on, uši su mi se ohladile, no nisam imao vremena razmišljati o svojoj crnoj
budućnosti jer je Katarina nastavila monolog:
- Žene u ovom ansamblu? Pa to je smiješno! To uopće nisu žene nego metle za
čišćenje pozornice! Hodaju kao sluškinje a ne kao glumice, nema nježnosti, gracioznosti,
odlučnosti... Sve šuć-muć pa prolij!
- Da, da, ima nešto u tome kolegice - javi se Marko Barić, spotaknuvši se na
izbočenu dasku na pozornici. - Dovraga, četrdeset godina sam se spoticao o tu
dasku pa zar to nitko ne može popraviti!
- Zašto bi, pametni zapamte da je tu pa je izbjegavaju.
Bio je to glas Nade Rauch, glumice o kojoj se malo znalo jer je privatni život
držala u strogoj tajnosti. Uživala je priličan ugled u kazališnom svijetu pa
Barić ne odgovori na ovu primjedbu.
- A i vi Jure, bilo bi bolje da šutite. Zbog vaše tremaroške naravi ostali smo
bez mnogih nagrada - nastavila je gospođa Nada.
- Kolege, nemojmo se svađati. Ostavimo stare račune, svađe i taštine. Dajte,
napravimo nešto pto svi potajno želimo. Pokažimo ovoj praznoj dvorani što je
Čehov, što je gluma, što je kazalište - predloži Mihovil Branko.
Nakon nekoliko trenutaka svi se šutke složiše.
- Možemo koristiti i ovo što oni danas nazivaju scenografijom, kostimima i rekvizitom
- dobaci Jure Mandić.
Izgubili su se u ulicama pozornice i nakon nekoliko trenutaka počela je predstava!
Marko Barić kao Serebrjakov
Jure Mandić kao Vojnicki
Katarina Hlap kao Jelena Andrejevna
Nada Rauch kao Sofija Aleksandrovna
Mihovil Branko kao Astrov
Dinko Mraz kao Teljegin
Vojnickaju i dadilju Marinu igrale su uvijek šutljive, pa tako i sada, Mira
Bojnić i Janica Baš.
Gledao sam ne trepnuvši okom, u jednom dahu, baš kako je i odigrana ova predstava.
Samo u jednom trenutku bio sam iznenađen kada sam na pozornici ugledao u ulozi
radnika Darka Dravskog, glumca koji je dodouše bio u mirovini, ali je bio živ.
No, bilo je čarobno i pristao sam i na Darka Dravskog. Bio je to Čehov u punom
sjaju!
Na kraju predstave prolomio se gromoglasan pljesak iz prazne sale.
- Što je ovo - pomislio sam - pa u dvorani nema nikoga.
Shvatih da je prazna dvorana nagradila stare majstore pljeskom iz svoga fundusa.
Nakon sedmog ili osmog izlaska na poklon glumci su postajali sve bljeđi i bljeđi
dok nisu sasvim isčezli. Pričekao sam nekoliko trenutaka a onda se bojažvljivo
popeo na pozornicu i opipao namještaj i rekvizitu još ne vjerujući u ono što
sam vidio i čuo.
Vrativši se u stvarnost, pogledao sam na sat. - O, bože, zar je već toliko -
pomislih i požurih stepenicama prema izlazu. Tamo me dočeka Franjo pitanjem:
"Zadržali ste se gospodine?"
- Da. Znate, Franjo - počeo sam mucati - dogodi se da...
- Znam, znam - reče Franjo i spasi me. - Ni ja ne idem koji put direkt doma
kad se nacrcam. Dojdem tu pa se malo odmorim, znam ja kak je s babama!
- Da, Franjo, da, hvala vam, nadam se...
- Diskrecija zajamčena - spasi me opet Franjo - joj sam da znate koliko je puta
tu pokojni Stjepko prespavao. No, o mrtvima sve najljepše, jelte!? Laku noć.
Ona dosjetka sa Stjepkom nije mi se baš svidjela.
Kada sam došao doma, shrvan pićem i još više neobičnim doživljajem, odmah sam
zaspao.
Sutradan oko deset sati probudi me zvonjava telefona. Mamuran, podigao sam slušalicu.
Bio je ravnatelj kazališta.
- Čuj, možeš doć u kazalište?
- Zašto - upitao sam.
- Umro je Darko Dravski. Znaš ga, ne?
Ova je informacija djelovala na mene kao kanta hladne vode.
- Ma, nije moguće! Darko? Pa vidio sam ga... no ... neki dan. Kako? Kada?
- Noćas oko dva. Srce, stari moj, srce! Dođeš? Održat ćemo komemoraciju, vijenci
i tako to!
- Dođem, dođem, odmah - rekao sam i spustio slušalicu.
Pokapali smo Darka. Na karminama pio sam samo mineralnu vodu.
Slijedeće subote nakon predstave namjerno sam u garderobi zaboravio ključeve,
nadajući se da ću opet imati priliku čuti i vidjeti stare majstore što misle
o večerašnjoj predstavi. Te smo večeri igrali Machijavelijevu Mandragolu. To
se također ovdje igralo prije tridesetak godina.
Dugo sam sjedio u praznoj dvorani. Na pozornici nije bilo nikoga. Razočaran,
prošao sam pored Franje i ne pozdravivši ga i krenuo doma.
Dobar dio puta mučila me jedna stvar: zašto večeras nisu došli? Skrenuvši u
svoju ulicu, shvatim! Nisu došli jer im se svidjela predstava. To je razlog.
Ne mogu prigovarati, ne mogu se hvaliti. Naša je predstava bila bolja!
- To je to - ustvrdio sam veselo.
- Što možemo, dečki (i cure!)! Nekada vi, nekada mi - zaključio sam na glas,
pogledavši prema zvijezdama i kroz noć zadovoljan krenuo doma.
