U jeku napada na Milorada Pupovca zbog toga što je javno primijetio svima očitu činjenicu kako se u široj javnosti sve više i na svaki mogući način pokušava rehabilitirati ustaška država, bez ikakvih posljedica po one koji to rade, te nakon što se nije ispričao zbog nje, što su mnogi tražili, u novoj reakciji HVIDRA je uspjela nadmašiti visoke standarde besmislenih i s logikom posvađanih izjava kojih smo se po tom pitanju naslušali prethodnih tjedana - piše Dragan Markovina u Telegramu.
Tako je predsjednik Glavnog odbora te organizacije, Josip Periša zaključio da SDSS nije poželjna stranka u Hrvatskoj i da svakako nije relevantni predstavnik svih Srba u Hrvatskoj. Kad se kroz nekoliko godina ovaj diskurs normalizira, vrijedi zabilježiti 2019. godinu, u kojoj se ovakva izjava još ponekome mogla učiniti skandalozna.
Ponajprije, što to znači da je neka stranka nepoželjna u Hrvatskoj? Zakon o osnivanju i djelovanju političkih stranaka tu formulaciju ne poznaje. Drugo, čak i kad bi nešto takvo postojalo, svakako nije na bilo kojoj udruzi, organizaciji ili grupi građana da to ocjenjuju. To nas dovodi do dva problema, jedan o tome da bi netko arbitrirao o svim pitanjima u Hrvatskoj, jer naprosto misli da ima pravo na to, a drugi da ta ista udruga zapravo uopće ne poštuje Republiku Hrvatsku i njene institucije.
Zašto to navodim? Pa zato što ministarstvo uprave prilikom registracije političkih stranaka studiozno pročita njihov program i statut, provjeri ima li u njima išta što se kosi sa zakonom, te ih ukoliko nema, registrira i upiše u registar političkih stranaka. Drugim riječima, kad netko javno kaže da neka stranka nije poželjna ili zatraži od ministra pravosuđa da preispita njeno djelovanje, taj netko zapravo tvrdi da su odluke ministarstva uprave nezakonite ili štetne ili nešto treće, ali što god da jeste, svakako šalje poruku da ne priznaje državne institucije.
Dakle, upravo školski javno zagovara ono što neutemeljeno zamjera SDSS-u i njegovom čelniku. Što se pak legitimiteta SDSS-a da predstavlja većinu Srba u Hrvatskoj tiče, tvrditi da taj legitimitet ne postoji je jednostavno neistina. Ta stranka je svaki put dobila ogromnu većinu glasova građana srpske nacionalnosti, a Milorad Pupovac dobio je neusporedivo više preferencijalnih glasova od većine ljudi koji zauzimaju ključne ministarske pozicije u Vladi ili od čelnika ostalih koalicijskih stranaka.
Jasno je, naravno i jedno i drugo, kako ljudima iz HVIDRE, tako i svima ostalima koji zdušno sudjeluju u atakiranju na manjinsku stranku i njenog čelnika, stoga nam ostaje pitanje zbog čega tako nastupaju? Neki, poput aktualne predsjednice ili njenog protukandidata zasigurno izgovaraju slične teze iz političke računice, odnosno nadajući se da će im to pomoći na skorim izborima.
Međutim, mnogi u tome sudjeluju iz iskrenog političkog uvjerenja da srpska zajednica nema pravo na ravnopravnost, vlastite stavove, ocjene i djelovanje, što nas iznova vraća na ključno pitanje društva i zemlje. To je, kada ćemo konačno i hoćemo li uopće napustiti diskurs i teme iz devedesetih godina i krenuti ka suvremenom svijetu i temama modernog društva? Kako sada stvari stoje, na taj scenarij se nije izgledno kladiti. Nažalost.
