Draga Vranješ Vargović: Rođena književnica čiji je san bio postati nastavnica

Umjetničko stvaranje nije bijeg od stvarnosti i eskapizam, već odgovor na stvarnost, s punom sviješću o tome što svijetu nedostaje i što mu umjetnik svojim talentom i svojim snagama može dati. Svojim je predanim umjetničkim i nastavničkim radom, Draga Vranješ Vargović demonstrirala što sve umjetnik može dati svijetu tijekom svog radnog staža.

Kao nastavnica hrvatskog jezika radila je u Virovitici sve do umirovljenja, a istodobno je surađivala s mnogim dječjim i školskim časopisima, objavljivala pjesme i prozu, nastupala s velikanima i prikupljala recenzije znamenitih jezičara.

Uz pisanje, prenosila je učenicima ljubav prema pisanom izražavanju, pripremala ih za Lidrano i uživala u nastavničkom pozivu. Takvom spisateljskom i profesionalnom karijerom može se pohvaliti malo koji nastavnik i u većim centrima, no za Dragu Vranješ Vargović nije važno gdje živi, jer nosi u sebi osebujnu i jednostavnu veličinu kakvu imaju veliki umjetnici i živi je prirodno i autentično.

Razgovorljiva, prisna, spremna na suradnju, sa snažnim osjećajem za zavičajno i za zajednicu, Draga Vranješ Vargović počela je nedavno dolaziti na sastanke Zavičajnog društva Virovitičana u Zagrebu i objeručke prihvatila poziv da zavičajnom društvu predstavi svoj pjesnički i književni rad. Zato su u siječnju članovi Zavičajnog društva Virovitičana u Zagrebu imali priliku upoznati ovu osebujnu umirovljenicu i umjetnicu, koja je cijeli radni vijek provela u Virovitici, a danas živi u Zagrebu.

S Dragom Vranješ Vargović razgovaramo o njezinom prošlogodišnjem uspjehu na Festivalu Podravine i Podravlja, o prvoj zbirci poezije oko koje su se okupili podravski velikani, o zbirkama dječjih priča koje su recenzirali najugledniji autoriteti za jezik i oni za dječje priče, o nastavničkom pozivu, zavičaju i o današnjim muškim i ženskim ulogama.

Najnovije u nizu priznanja za poeziju koje ste osvajali je nagrada Festivala Podravine i Podravlja za pjesmu „Zlatni snovi“ u izvedbi Blanke Došen. Je li to prva vaša uglazbljena pjesma? Kako ste se osjećali kad ste prvi put čuli svoje stihove uglazbljene i otpjevane?
- „Zlatni snovi“ nisu moji prvi stihovi koji su uglazbljeni i izvedeni na festivalu. Prva uglazbljena pjesma bila je „Pri svakoj pomisli na te“,a zatim su uglazbljene: „Tješi me Podravina“, „Baš mi je lepo“, „Bećarska duša“, „Dobra vibra“, „Ljubav za pjesmu“, „Poslije svega tebi se vraćam“. Glazbu i aranžmane radili su Marinko Barčan, Željen Klašterka, Miroslav Walter, Ivica Plivelić, Stjepan Rudinski, Krunoslav Dražić, Roman Gross, Toni Eterović.. i stoga ne čudi da su pjesme postigle uspjeh. Izvođači su bili Vlatka Kopić Tena, Blanka Došen, Adalbert Turner Juci, Podravski mužikaši, Renata Kos, Stjepan Lach, TS Mjesečina, Svirci moji. To je timski rad, dobar tekst, glazba, aranžman, te pjevač.

Već prvom zbirkom „Megle“ iz 1984. privukli ste pažnju javnosti i okupili velike Podravce - zbirku je ilustrirao Ivan Lacković Croata, a pjesme je na promociji čitao Martin Sagner Dudek. Kako su se Croata i Dudek angažirali oko zbirke „Megle“ i kako je bilo surađivati s njima?
- Sjećanje na suradnju s Croatom i Dudekom uvijek izaziva najljepše emocije. Veliko srce, dobrota i jednostavnost Ivana Lackovića Croate poznate su osobine. Knjigu „Megle“ izdale su Školske novine i nije bilo puno vremena. Croata se jako veselio zbirci i rado je crtao ilustracije. Godinama smo se poznavali i voljeli našu dragu Podravinu, on crtežom, ja poezijom. Želja mu je bila da napišem knjigu o njegovu životu koju bi on ilustrirao, počeli smo dogovarati no njegova iznenadna smrt nas je u tom naumu prekinula. Martin Sagner je moj Novogradec, a povezani smo i rodbinskim vezama. Uvijek i svuda isticali smo svoje podravsko porijeklo, njegovali kajkavštinu, viđali se privatno i nastupali zajedno. Tepajući mi zvao me je Dragena moja. I Croata i Dudek bili su na promociji „Megli“ u virovitičkom kazalištu. Prije nastupa, Martin mi je rekao, da ne povjerujete, da ima tremu i da - On to ne bo dobro prečital, ne tak dobro kak ja… Pitala sam: - Zakaj? - Pa zato kaj je to tvoje, to si ti napisala i ti to bolje osečaš neg ja. Veliki glumac, jednostavan čovjek, Podravec da i to izjavi.

Vaše zbirke pripovijedaka recenzirali su najveći poznavatelji jezika, kao što su Stjepko Težak, Božidar Prosenjak i Joža Skok, a u predstavljanjima su sudjelovali veliki pisci za djecu poput Ljubivoja Ršumovića i Minje Subote, koji su zbog vas dolazili u Viroviticu. Jeste li kada požalili što živite u Virovitici, a ne u Zagrebu, gdje bi vaši projekti bili zapaženiji i drugačije vrednovani?
- Imala sam veliku sreću da su mi predavali dr. Težak i dr. Skok. I nakon studija nastavili smo suradnju. Objavljivala sam u Radosti, Modroj lasti, bila sudionik na državnom Lidranu, u Zborniku dramskih tekstova itd. Na mene kao osobu, prosvjetnu djelatnicu i pjesnikinju puno su utjecali ti naši najveći  stručnjaci za jezik, književnost i filmsku kulturu. Božidara Prosenjaka srela sam davnih osamdesetih na književnim susretima, a kasnije je predstavljao moju knjigu „Pužodrom“ u Gradskom dvorcu u Virovitici i pisao o mom stvaralaštvu u knjizi „Čitanje tragova“.

Živjela sam i stvarala u Jugoslaviji, nastupala ravnopravno s velikim imenima po svim republikama na književnim susretima kao mlada pjesnikinja i  spisateljica. O tome svjedoče brojni zapisi i fotografije s Mladenom Bjažićem, Desankom Maksimović, Sunčanom Škrinjarić, Mirom Alečković. Na promociju knjige „Kikica“ u Viroviticu su došli Ršumović, Minja Subota i njegov brat. To mi je bila čast i kazalište nije moglo primiti sve koji su željeli biti na promociji. U Viroviticu sam došla poslom 1976. i ostala do mirovine. Danas živim u Zagrebu i uživam u svemu što nudi, a nudi puno i svatko može pronaći nešto za sebe. Naravno da bi možda sve bilo drugačije da sam živjela u Zagrebu, da bi moj rad možda bio drugačije i više vrednovan, ali i iz male sredine osvojila sam u Mariboru nagradu za kratku priču, godinama bila sudionik Kurirčeka, objavljivala u titogradskim Mostovima, sarajevskoj Veseloj svesci, nastupala u Šidu, Beogradu, Velikoj Kladuši, Novom Mestu... Pjesnici su kao djeca, ljudi srca velikoga i ne poznaju granice.

Radni vijek proveli ste kao nastavnica hrvatskog jezika u osnovnoj školi u Virovitici i osvojili ste brojne nagrade za svoj pedagoški rad. Kako danas gledate na svoje zalaganje i rad s učenicima za koji ste osvajali priznanja, ali niste imali konkretnu korist. Pratite li neke svoje učenike danas? Vidite li plodove svoga višedesetljetnog rada i ulaganja u učenike?
- Moj san je bio postati nastavnica hrvatskog jezika i nastojala sam ga svim srcem ostvariti. Uspjela sam. Učenici su bili moji najiskreniji prijatelji i s njima sam se družila vrlo uspješno i na obostrano zadovoljstvo. Uz njih sam se pomlađivala, učila od njih. Voljeli su me. Oni su kao ljubav, bili su moje nadahnuće, ljubavlju sam pokušavala mijenjati njih, sebe, svijet. Bila mi je neopisiva sreća vidjeti ogroman plakat na ogradi pred obiteljskom kućom koji su izvjesili moji učenici 8. razreda s natpisom: „Draga je zauvijek naša kraljica“, a svi pjevaju da se ori ulica „Fridu“, odnosno umjesto Frida pjevaju Draga i još bezbroj sličnih primjera. To mi je najveća nagrada i nema cijenu, dokaz da sam bila na pravom mjestu. Mnogi moji bivši učenici danas su uspješni mladi ljudi, a fb je čudo tehnike koji nas povezuje. Svaki moj rođendan primim od bivših učenika doslovno stotinjak poruka, čestitki prepunih lijepih sjećanja na minule dane, zahvale u kojima govore da sam zaslužna za puno toga u njihovim životima, a ja suzama radosnicama i s veseljem svima odgovaram i radujem se.

Ma gdje živjeli, uvijek ste ostali vezani uz zavičaj i Novigrad Podravski. Prošle godine, u povodu 200. godišnjice rođenja Ivana viteza Trnskog objavljena je zbirka „Pesme i reči iz Novogagrada“, u kojoj ste također objavili nekoliko pjesama na kajkavskom. Kako održavate svoju kajkavštinu?
- Izvorište i utočište moje poezije zavičajni je pejzaž voljene Podravine i mog rodnog Novigrada Podravskog. Uvijek je prisutna moja ukorijenjenost u zavičaj, radost susreta s njim, osamljenost, nostalgija, sjeta. To sam odlaženje, spoznaju nepovratnosti i bol usamljenosti pokušala davno zaustaviti u zbirci kajkavske poezije „Megle“ koju je ilustrirao moj Podravec i prijatelj I. L. Croata. Presretna sam kada čujem dragi kaj, kada sam u prilici čitati kajkavsku poeziju.

Podravina je bila i ostala moja najveća inspiracija. Kada su me moji Novogradci zamolili da dam radove za Pesme i reči z Novogagrada, knjigu tiskanu povodom 200. obljetnice rođenja Ivana viteza Trnskog rado sam se odazvala, iako je tipično da te se tvoji rijetko sjete. Ne zamjeram... i kao što napisah:..

Se steze i mekote
Ja si znova narišem,
I ako misliš da lažem,
Poslušaj kaj ti pišem....

Sami ste podigli troje djece, koji su danas odrasli ljudi i u vašem životu nije bilo muškarca koji bi odgovorno i požrtvovno brinuo za obitelj, kao što je to činio vaš otac. Promatrate li kakvi su današnji mladi ljudi? Jesu li spremni preuzeti uloge i odgovornost odrastanja ili radije biraju slobodu bez obaveza?
- Na žalost, život nam na jednoj strani daje, na drugoj uzima, pa tako nisam ni ja iznimka. Karta ljubavi nije me išla, nisam primjer tradicionalne obiteljske sreće, iako nisam nesretna. Kao cvijet za cvijetom u moj su život došli moji sinovi i moja kćer, moje najveće blago, moja ljepota i sreća. Sve drugo je u sjeni. Oni su moja inspiracija, bili i ostali. U većini priča za djecu opisujem sve što sam im pričala dok su stasali i odlazili prema okrutnom svijetu odraslih. Bila sam samohrana majka nakon dva kratka, propala braka i bez znatnije pomoći njihovih očeva, a s kojima sam ipak sve do danas ostala u dobrim odnosima. Mi zajedno nismo funkcionirali, ali svatko za sebe je dobar čovjek i oni su očevi moje djece.

Svakodnevno raspravljam sa životom na svoj način. Osluškujem, pišem, gledam i opet pišem. Zapisujem sve što me veseli, sve što osjećam, sve što me zabavlja ili pak rastužuje do suza. Vjerujem da nam život vraća samo ono što mi drugima dajemo. Iskusila sam imati i nemati, gubiti. Prerano sam izgubila oca koji mi je bio uzor, oslonac, podrška i sve bi bilo puno lakše da je bio uz mene u teškim trenucima. Kada sam se rodila nekoliko trenutaka bio je zbunjen, pomalo i nesretan što nisam muško, a onda je cijeli život govorio da me ne bi dao ni za pet sinova. Posljednje riječi uz zagrljaj bile su mu: „Čuvaj se, Draga, nitko te ne bo čuval ak se ne boš čuvala sama.“ Moj predobri otac i dalje živi u mojim pjesmama.