Banner
Reformist Čačić: Sramotno dovoditi u vezu zločinačku NDH s Domovinskim ratom
SABA: Raos izjednačio ustašku NDH s današnjom suverenom i demokratskom Hrvatskom
Oboljeli od rijetke bolesti srca i dalje čekaju dostupnost lijeka u Hrvatskoj
Plenković: Svi dijelimo vrijednosti jednakosti i poštivanja manjina
Milošević: Raosova izjava o NDH je sramotna
Milošević: Raosova izjava o NDH je sramotna
Jutarnji list: Postroženi uvjeti za gotovinske kredite

  Najljepše je doma

Dr Anka Dorić: Softver života

  Anka Dorić           08.09.2012.         3087 pogleda
Dr Anka Dorić: Softver života

Lijeno se vuku radni dani u prvim tjednima netom nakon godišnjeg odmora. Stojimo na semaforu, moja mazda i ja, u nepreglednoj rijeci vozila koja se sporo razlijeva glavnim žilama kucavicama Zagrebačkog zelenog vala, a na radiju pjeva Đoni Štulić. ...

Stojim na uglu
prijepodnevni sat
žicam kartu za sreću
u jednom pravcu

Razmišljam koliko sam sretna što sam nakon godišnjih odmora opet na poslu, znajući kako se statistike nezaposlenosti penju iz dana u dan, brojkama crnjim od crnog humora, nebu pod oblake, a od semafora do semafora svakoga dana zbrajam minute života izgubljena u prometu. Čovjeku dođe da se zamisli, kad zbroji 120 minuta vožnje svakoga dana, 250 dana godišnje. ''Al' to je život'', kada sam mu se jednom požalila, rekao mi je moj Marko, svoju čestu poštapalicu koju zadnje vrijeme ubacuje u razgovore, kad se ukaže prigodna prilika.

Tako je. To je život, složila sam se po ne znam koji put, a tada me kao munja s neba, i on presreo pitanjem: ''Hajde ti meni mama, objasni ŠTO je zapravo ŽIVOT?'' I opet kratka dilema, što reći dječaku od 11 godina, a da to učiniš kratko, jasno i dovoljno kvalitetno da ne ispadneš plavuša? Kroz misli su mi prošle brojne enciklopedije koje sam u djeliću sekunde prolistala u glavi. Ništa nije bilo dovoljno dobro i jednostavno za kratak jezgrovit odgovor, a onda sam se sjetila malene plastične epruvete koju brižljivo čuvam 31 godinu, kao jednu od najvećih dragocjenosti života. U njoj na prvi pogled nema baš ništa spektakularno vrijedno. Samo osušen komadić DNK izoliran iz telećih timusa, jednom davno, dok sam još kao srednjoškolka, zahvaljujući spletu sretnih okolnosti bila gošća u jednom od znanstvenih laboratorija zagrebačkog Instituta ''Ruđer Bošković''.  Da, dobro ste pročitali - D N K (deoksiribonukleinsku kiselinu), makromolekulu života, ili kako je volim zvati ''molekulu nasljeđivanja'' a vi je možete zvati kako vam drago, imate li neko bolje ime.

I rekoh sinu: ljudi, životinje i biljke, dakle SVA su ti živa bića, potekli od jedne iste niti, koja nosi u sebi informacije o svemu što mi živa bića imamo u sebi i na sebi. Te su informacije utkane kao male šifre u molekulu života koja se zove DNK. Ona ti je šalabahter s uputama za svako živo biće, koje će iz njezinog bio-softwera nastati da bi postojalo, raslo i razvijalo se, kretalo na zemlji u svom životnom vijeku, razmnožavalo se u vremenu i prostoru. Ona sadrži podatke o nama samima koje prenosimo potomcima, onako kako tebe pita računalo hoćeš li 'sejvati' igricu kako bi je prenio na viši nivo i sačuvao za poslije, kad zgasiš pc do sljedeće igre.  Marko je oprezno, sumnjičavo i bojažljivo opipavao sićušan suhi komadić izolirane DNA, poput komadića zapetljanog konca, boje slonove kosti, čudeći se ni sam ne znajući više čemu. Tom klupku nečega, ili mojim riječima!

Misli su mi odlutale u Kumrovec 1981. godine. Bila sam srednjoškolka koja je oduvijek željna znanja, s lakoćom osvajala često prva i druga mjesta na raznim školskim, regionalnim i državnim natjecanjima od povijesti, do biologije i fizike. Jedna od takvih manifestacija bio je i 2. Jugoslavenski susret mladih istraživača ''Nikola Tesla'' na kojem je vesela ekipa srednjoškolaca Centra za odgoj i usmjereno obrazovanje Virovitica uz pomoć dragog razrednika i profesora biologije Zvonka Ternjeja, predstavila mladima iz ex SFRJ koji su se tih dana družili u našem lijepom Hrvatskom Zagorju, najveću i najdeblju gljivu koju sam i sama ikad vidjela u životu LANGERMANIU GIGANTEU, u narodu poznatu kao Džinovsku puharu. Ovu loptastu ljepoticu pronašli smo u jednom od domaćih vrtova virovitičkog zavičaja, u Vukosavljevici. Može se naći na livadama, pašnjacima, šumskim proplancima, blizu staja, i sličnim mjestima gdje je puno sirovog humusa i vlage. Dobra je vijest da je jestiva i fina dok je mlada, a spore su joj ljekovite. Može se jesti sirova, a izrezana na kockice kad se posoli podsjeća na rotkvice. Može se i pohati te je vrlo ukusna.

Na skupu je bilo upriličeno druženje sa stručnjacima i znanstvenicima, s kojima smo komunicirali zajedno na ručkovima, predavanjima i radionicama. Za vrijeme jednog od ručkova povezla se tema o tome što bi tko u životu volio raditi, kamo ići i gdje biti. Veselo sam čavrljala sa bićem pored sebe, kako sam u najnovijem broju mjesečnika Galaksije upravo vidjela veliku sliku dvostruke ovojnice DNA i kako mi je životna želja da ju sama izoliram. ''Ništa lakše...'' tek što sam izrekla tu rečenicu, za koju sam se baš u mislima pitala, je li je bilo pametno izreći na glas'', stigao je odgovor ravno prema meni, s druge strane stola za kojem smo jeli kolačiće. Uvijek ću pamtiti taj trenutak, jer sam se tako zagrcnula da su dvije čaše vode trebale kako bih prestala kašljuckati od mrvica koje su mi odletjele u krivom smjeru, od iznenađenja i sreće, čuvši nastavak :''Nabavite 3-4 teleća zamrznuta timusa i dođite kod nas u ''Ruđer'', izolirat ćete svoju DNA.''. Odgovor je došao od tada meni nepoznatog simpatičnog čovjeka, čije je prisustvo u mom životu, imalo velik značaj za moju kasniju profesionalnu orijentaciju, hrvatskog akademika, tada docenta i profesora Željka Kućana. Nije mi se trebalo dva puta reći i ubrzo sam se našla u laboratoriju pod budnom paskom tadašnje znanstvene novakinje, danas docentice, dr.sc. Marie Stefanije Antica, koja mi je bila stručni supervizor tijekom izolacije DNA tih davnih dana, s toliko ljubaznosti u svojstvu domaćina, da sam je zauvijek zapamtila u najljepšem svjetlu. Jedva, sam dočekala povratak kući kako bih voditelju grupe mladih biologa ispričala o ponudi koja je bila toliko primamljivo zabavna da se ne odbija. Sve smo dogovorili u par dana, i ja sam vesela krenula na prvi samostalni istraživački pothvat u Zagreb, na ''Ruđer Bošković''.

Trebam li Vam govoriti kako sam od tada odlično za čitav život zapamtila da je prvu DNA u ljudskoj povijesti opisao švicarski liječnik Miescher 1869. godine, a njihovu genetsku svrhu prvi shvatio 1928. godine znanstvenik Griffith, što sam jedva čekala ispričati ocu kad se vratim kući, jer je i on bio rođen te godine, a ispričala sam mu i kako su legendarni Nobelovci Crick i Watson 1953. godine konstruirali model dvostruke uzvojnice lanca DNK. Otac me slušao kao da govorim kineski, hoblajući komad drveta na svojoj blanjalici, a ja sam izvadila plastičnu epruveticu s komadićem DNK koja je nalikovala na komadić špage o pobjedonosno rekla? Vidi! Sjećam se njegovog iznenađenog pogleda - ''Jel' ti to mene zafrkavaš''- u čudu me pitao i nastavio s poslom. Kasnije smo se često smijali na tu temu, sjećajući se njegove face kad je prstima dodirnuo komadić DNA.

Da se geni mogu shvatiti kao bio-softver bilo mi je jasno tek kad sam mnogo godina kasnije počela studij medicine, a mom je sinu jasno već danas. Sjajne su ove mlade generacije i načini na koje djeca uče svoja životna gradiva. Na proslavi 50-te obljetnice otkrića dvostrukog helixa DNA Cricka i Watsona, nakon gotovo 20-ak godina od prvog susreta, ponovo sam se oči u oči susrela s čovjekom koji je ostvario moj tinejdžerski školski san, profesorom Kućanom. Bilo je to na jednom ''Plivinom'' svečanom simpoziju, na kojem je po običaju predavao jedno od svojih zanimljivih predavanja na vrlo duhovit način. Prepoznali smo se odmah, a kad me pitao što radim, nasmijao se i rekao: ''Znao sam da ćete završiti na medicini, pisalo Vam je na nosu, već onda''. Od tada su se mnoge stvari promijenile, te uz spoznaju o postojanju dvostruke (Watson-Creekov model), zna se i za trostruke pa i četverostruke forme (Hoogstenov model DNA) molekula koje život znače. Osim što je koristimo za genetički otisak prsta u određivanju DNK forenzičkih profila, za određivanje rodoslovnog stabla i testiranje majčinstva i očinstva, DNA se naveliko primjenjuje u PCR i čip laboratorijskim tehnikama testiranja, bez kojih medicina odavno ne bi bila to što danas je : moćna znanost koja spašava ljudske živote i unaprjeđuje zdravlje, često još i nerođene djece.

I tako, sine - rekoh Marku pokazujući mu na dlanu komadić DNK izolirane prije 30 godina - priči ovdje nije kraj. Dok smo mi, da bismo saznali novosti iz biologije i drugih prirodnih nauka, željno čekali izlazak mjesečnika Galaksija, tvoj omiljeni National Geografic piše kako su preteče DNA najvjerojatnije na Zemlju pale iz Svemira. Nije to ništa novo, ovu ideju još prije 20 godina izrekao je jedan slavni striček, astronom Carl Sagan, već tada uvjeren kako su neke od osnovnih građevnih životnih jedinica nastale u kometima i asteroidima koji su ih,. pretpostavlja, raznosili po kozmosu.

I dok drugi veliki čovjek, astrokemičar Max Bernstein komentira kako je vrlo moguće da su takve svemirske molekule bile začeci života na Zemlji koji smo i mi sami, kao potomci "svemirskih autostopera" koji su doputovali k nama tijekom evolucije bili vanzemaljski život, moguće je i vrlo vjerojatno da su te molekule raširene po cijelom svemiru.

''Mama pa ovo zvuči kao SF... kao snovi...raširenih okica s ušima većim nego vuk iz bajke o Crvenkapici, pažljivo upija dječak svaku riječ, znojnim dlanom stišće staru plastičnu epruvetu s molekulom života, kao da je želi utisnuti u sebe. Kako god, sigurna sam da će nam otkrića koja predstoje donijeti još puno zabave i novih spoznaja, o kojima ćeš ti Marko pričati djeci i unucima, ovako kao ja tebi, kao što su bio-informacije o porijeklu vrste u pohranjene i u meni, tebi i svima nama, koji smo genetski vrlo slični jer smo jednom svi bili JEDNO... rekoh mu.

U stvarnost me naglo vrati promjena svjetla na semaforu....Đoni B. Štulić završavao je svoju pjesmu...

Stojim na uglu
prijepodnevni sat
želim pravu kartu za svoje snove

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.

Mikeš09
8.9.2012. 16:49
Svi virovitičani i virovitičanke odoše u beli Zagreb grad da tamo ostvare svoje snove i pišu...ima li tko da je ostao ovdje u Mikešlandu i da mu muze dođu na kružnom toku umjesto semafora?!...nemoguće...ali ipak...``stojim na uglu prijepodnevni sat...žicam kartu za sreću u jednom pravcu``


Još iz kategorije Najljepše je doma