Subota je, prvi je dan rujna, dan kada je ovaj tekst trebao biti pročitan nakon ljetne pauze Virovitičkih umjetničkih večeri. Napisan je koncem srpnja. Ovo je moje doviđenja Robiju.
ROBI, DO NEKE DRUGE PRILIKE, A DOTAD PIJEMO I OPIJAMO SE, ALI NA SVOJ RAČUN!
Prvi rujna oduvijek mi je bio noćna mora. Koliko god sam se radovala što ću vidjeti stare frendove nakon ljetnih praznika, toliko sam se i užasavala nove školske godine i novih obaveza.
1. 9. 2018. Budim se, u meni neka nelagoda, strah i jeza…
- Koji mi je vrag? pitam se, onako u bunilu. A onda se sjetim. Noćašnji san je uzrok mojoj nelagodi.
Učionica, koja to zapravo i nije, nego više sliči nekakvoj birtiji ili kafiću... Znate i sami da se u snovima sve zbrčka i pomiješa. Uglavnom, sjedim ja tako u toj učionici s ekipom, pričamo o ljetnim zgodama i nezgodama, kad ulazi – tko drugi nego – učitelj Robert, strah i trepet cijele škole. Ozbiljan kakav je, odlazi za svoj stol, za svojevrsnu katedru. Češka se po glavi, uzima imenik, koji više nalikuje nekakvom blokiću, i kemijsku olovku. Pogledom kruži po učionici, kima glavom, malo se mršti. Imam osjećaj da nas rendgenskim pogledom sve secira i analizira. Krenuo je nešto črčkati i pisati. Malo piše, malo nas promatra. Uh, znam što slijedi.
– O, zemljo, profundaj se! pomislim.
Nastojim biti nevidljiva, stopiti se s interijerom poput kameleona. Tu sam, ali nisam tu.
Znojim se, ali što učitelja briga! On ima svoj plan i program, nije baš kao kurikularna reforma, ali opak je i zahtjevan.
- Dobra večer, drage moje i dragi moji! gromkim glasom pozdravlja školarce.
- Hm, dobra večer?! Jesam li ja to u večernjoj školi? mislim si.
- Eto nas ovdje nakon ljetne pauze, nadam se da ste bili vrijedni i odradili svoje domaće zadaće. Imali ste dovoljno vremena za pripremiti se za novu školsku godinu i donijeti svoje uratke na ovu… U, jebote, koju ono po redu školsku godinu? češka se učitelj po glavi.
Naravno da se uvijek nađe neki štreber koji vodi evidenciju i važno diže ruku kako bi se umilo učitelju. Dilemu koja je školska godina smo veoma brzo razriješili, a zatim kreće onaj dio koji mi je najteži. Vražje domaće zadače.
Pogledam ekipu oko sebe: svi su nešto sretni, osmijesi im ne silaze s usana. Samo ja kao tužni i pokisli Floki.
- Ma, baš me briga, dobit ću minus u imenik, tko ga fućka! mislim si. Ali opet, prvi sat i da razočaram učitelja Roberta? Možda ipak nema smisla. Ne mogu mu ni podvaliti neku staru zadaću, taj pamti sve. Redom proziva učenike, uskoro će red i na mene. Što ću?! Ok, mogu dignuti dva prsta i zamoliti da me pusti na toalet, ali ne mogu tamo vječno ostati. Možda da se pravim da sam se onesvijestila? Ma, zvat će hitnu i istina će izaći na vidjelo. Da sam bar bliže prozoru! Suknula bih kroz njega naglavce, tako mi svega.
- A sada Sanja Lukica! proziva me.
U trenu mi sine spasonosna ideja. Sjetim se Audicije i Mileta s kombajnom.
- Učitelju, hoćete li monolog ili recitaciju? važno ga upitam.
Učitelj me pogleda onim svojim prodornim plavim očima:
- Znaš Lukice, možeš ti i bolje. Sjedni jedan. A sad razrede slijedi jedna menopauza!
