Primorac: U 2023. zaplijenjeno 70 tona duhana i 1100 kilograma droge
Uskoro bi moglo početi punjenje dijela Trakošćanskog jezera
Počeli radovi na gradnji vukovarske obilaznice
Šesnaest hrvatskih LGBTIQ+ organizacija ogradilo se od objave Zagreb Pridea
Bjelovarsko kazalište dobiva profesionalnu predstavu Čaruga
U veljači izdano 3,8 posto manje građevinskih dozvola nego lani
Dječja bolnica u Klaićevoj dobila novi MR uređaj, vrijedan gotovo dva milijuna eura

  Kazalište

Dora Golub: Možda ne mogu rješavati društvene probleme, ali mogu povremeno nekome ponuditi ruku kad ga šutnu na pod

  Igor Tretinjak/Kritikaz           27.03.2023.         2449 pogleda
Dora Golub: Možda ne mogu rješavati društvene probleme, ali mogu povremeno nekome ponuditi ruku kad ga šutnu na pod

Na portalu "Od malih nog(u)", regionalnoj platformi za razvoj i afirmaciju teatra za d(j)ecu i mlade koja okuplja "organizacije i umjetnike koji svojim edukativnim, umjetničkim i teorijskim radom žele promijeniti stanje u sektoru" objavljen je intervju s Dorom Golub povodom njezine drame Putovanje u zemlju srama.  Drama je jedna od finalistica regionalnog natječaja za tekstove namijenjene izvođenju u kazalištu za djecu i mlade. Od sedamdeset pristiglih tekstova iz cijele regije među sedam onih u užem izboru i uz preporuku žirija za njihovo izvođenje su radovi Dore Golub i Sare Lustig iz Kazališta Virovitica o čemu smo pisali ovdje.

- Putovanje u zemlju srama dramski je tekst namijenjen prvenstveno mladoj publici. Smješten je u fiktivnu srednju školu, obiluje referencama na popularnu američku kulturu i njezine stereotipe, a glavna mu je tematska preokupacija, kao i u većini slučajeva kad se prihvatim pisanja teksta za mlade, bullying. Ovdje je to vršnjačko nasilje u velikoj mjeri povezano s fenomenima tzv. slut-shaminga i virgin-shaminga. Osim toga, likovi u drami nose se s problemima seksualne represije, suočavanja s vlastitim identitetom, pa i (auto)homofobijom. Ujedno, za mene je Putovanje u zemlju srama uvelike komad i o demonizaciji i projekciji – jednostavnije rečeno, zanimalo me zašto ljudi ponekad imaju potrebu demonizirati druge koji su im posebno privlačni i/li odbojni, i kakav utjecaj navedeni proces ima na psihu tih pojedinaca - kazala je Dora u uvodu intervjua kojega je vodio kazališni kritičar i teatrolog Igor Tretinjak.

U pripremi za intervju ponovo sam pročitao  dramu i, iako sam znao što će se dogoditi, čitao sam je u silnoj napetosti, gotovo furiozno. Kako si postigla tu dinamiku, taj odličan ritam? Svjesno ili te ideja sama ponijela?
-
Drago mi je da to kažeš jer s jedne strane, svoje tekstove doista pišem pomalo furiozno, u vrlo specifičnom psihofizičkom stanju, a s druge, osjećaj za ritam mi je presudan element u svakoj umjetničkoj formi koje se prihvatim, tako da mi se jako sviđa kako si opisao svoj proces recepcije. Pravi odgovor na tvoje pitanje nalazi se, pak, negdje u sredini: kad počnem pisati dramski tekst, u konceptualnom smislu mi je savršeno jasno što trebam napraviti, imam razrađenu strukturu i svijest o tome kakvu dramaturšku rešetku želim posložiti. Međutim, tijekom pisanja, ako sve ide po planu i podsvijest mi se otključa – što mi je zapravo najteže i najmučnije postići – oslobodi se neki ludi kreativni flow i tada samo trebam surfati na tom valu do kraja drame. Premda je istina da sam se i sama iznenadila kad sam prvi put čula vlastite replike izgovarane u radio drami. Dotad nisam imala jasan pojam o tome koliko zaista furiozno zvuče kad ih glumci izvode i samim time slijede taj moj unutarnji ritam.

Jako mi se zanimljivim čini ovaj tvoj stvaralački proces! Morat ćemo napraviti jedan razgovor samo o tome. Prije toga, vratimo se malko samom tekstu. Kao što si rekla, prvenstveno se obraća tinejdžerima, a mogu ti reći da si već na papiru uspjela prodrijeti u njihove svjetove (barem mi se čini). Kako već neko vrijeme nisam tinejdžer, učim se „tinejdžerstvu“ kroz teen filmove i serije (čiji sam totalni fan). Tvoja me drama na više mjesta podsjetila na te filmove – što motivom, rješenjem, društvenim medijima kao okidačima… jesi li svjesno dijalogizirala s tim svijetom ili si i ti, možda, fan pa se svijet sam upisao u dramu?
-
Sam naslov drame referenca je na popularnu američku tinejdžersku seriju Euphoria, a i jedan od likova eksplicitno se poziva na njezinog tvorca, Sama Levinsona. Ja sam fan sličnih sadržaja kao i ti, pogotovo kad je Euphoria u pitanju. Tijekom ne znam kojeg po redu gledanja serije urezao mi se u glavu komentar glavnog negativca serije, Natea Jacobsa, koji svojeg školskog prijatelja poziva na „malo putovanje u zemlju srama“. To putovanje u zemlju srama konkretno se odnosi na kolektivno gledanje snimke seksa njihove školske kolegice, a onda i popratno ismijavanje i posramljivanje. Otud poveznica s mojom dramom. Ujedno, upravo je Euphoria zanimljiv kulturalni fenomen jer, prema nekim autorima, odlično izražava nostalgiju nas milenijalaca spram razdoblja tinejdžerstva, iliti pokazuje kako bi to izgledalo da se naša generacija sada, sa svojim aktualnim problemima, vrati u mitski prostor srednje škole. Nazivam ga mitskim zato što se zaista radi o interesantnom liminalnom prostoru u kojem obitavaju prepoznatljivi tipovi karaktera. To podjednako vrijedi za američku popularnu fikciju i naše osobno sjećanje, koje s protokom vremena također postaje fikcionalizirano. Pa iako je pisanje ovog teksta, baš poput Euphorije, neka vrsta otvaranja zajedničkog prostora između mojeg tinejdžerstva i onog sadašnjih generacija – koje mi, logično, neprestano izmiče jer ja ipak ne živim njihovo iskustvo sada – užasno su mi zanimljive preokupacije mladih. Pratim različite trendove u estetikama na platformama poput Pinteresta i Instagrama; način na koji tinejdžeri konstruiraju i dekonstruiraju svoje identitete na Internetu fascinantan mi je i inspirativan.

E sad ono teško pitanje – kako kazališno pristupiti tim današnjim tinejdžerima, a da ih ne potjeramo, već privučemo. Imaš li odgovor? Moj teoretski (mi teoretičari nemamo drugih) kreće se upravo u ovom tvom prostoru – dijalogu s filmskim i televizijskim svjetovima koji su, čini mi se, našli ključ komunikacije.
-
Da, možda nije najsretnije reći da treba govoriti jezikom određene dobne skupine, no svakako mislim da treba biti iskren i obratiti se tinejdžerskoj publici direktno. Nemoguće mi je napisati dramski tekst o tinejdžerima a da ne zamišljam da sam jedna od njih: ako su oni moja publika, njihovi interesi i problemi moraju, barem privremeno, postati moji interesi i problemi. Pritom su proizvodi popularne kulture, kao i rukavci različitih supkultura, od neizmjerne važnosti za formiranje identiteta mladih ljudi i ignorirati tako značajan utjecaj na razvoj njihovih kulturnih preferenci bilo bi mi neshvatljivo. Ponekad to ljudi odgovorni za edukaciju mladih ne žele razumjeti; ne vide u proizvodima masovne kulture koje mlađe generacije preferiraju poveznice s tzv. visokom kulturom. Ako mene pitaš, bez dvojbe, jedna od najgorih stvari koje pedagog može učiniti je ignorirati interese mladih i autoritativnim ih stavom odgurnuti od sadržaja za koje bi ih, pretpostavljeno, trebao zainteresirati. No to i nije tako iznenađujući refleks – znamo da razvijena kultura mlađih generacija, nastala kontra ili mimo institucionalnog obrazovanja, uvijek u sebi nosi potrebnu klicu pobune protiv ustajalih ili čak represivnih kulturnih obrazaca i sadržaja.

Neću otkrivati kraj pa pokušaj i ti ostati u prostoru apstrakcije, ali ipak mi odgovori – jesi li imala ideju za nekim drugim krajem ili je jednostavno ovaj drastičan i dramatičan kraj jedini mogući? 
-
Zapravo, završetak Putovanja u zemlju srama nastao je prije svega ostalog. Ideje za tekstove najčešće mi dolaze u slikama koje tek kasnije povezujem narativnim linijama. Sliku s kraja ove drame imala sam u glavi čim sam počela raditi na tekstu – ona je praktički vodila sve drugo. Stoga, da, taj je završetak sasvim sigurno jedini mogući, tim više što je ambivalentan, krajnje nedoslovan i za mene sažima ideju čitavog teksta. I inače su mi slike važnije od priče u kazalištu, pa ne čudi što je i Putovanje u zemlju srama nastalo na taj način.

Kad smo kod slika, tvoj tekst, što se meni čini izuzetno važnim, pruža veliku mogućnost vizualne i scenske igre. Igraš se prostorom stvarnosti i mašte, preplićeš ih, utapaš jedno u drugo. Na izvedbenom planu mi je jasno zašto si razigrala dramu na taj način, no upisuje li to poništavanje granice između stvarnosti i mašte tvoj stav o današnjoj mladosti?
-
Da, mene u umjetnosti apsolutno zanima tematizacija društvenih problema koji su vrlo stvarni, no forma i pristup obradi te tematike obično nemaju nikakve veze sa stvarnošću. Volim ubacivati oniričke komponente u naizgled vrlo plastične i realistične situacije koje pišem, a najdraže didaskalije su mi pomalo neizvedive, odnosno prepune fizičkih radnji koje je na sceni nemoguće ili pak zabranjeno izvesti baš sasvim doslovno. Takve probleme s izvedivošću zabavnije mi je ostaviti redatelju jednom kad i ako se tekstovi postave na pozornicu. A što se tiče korelacije između današnje mladosti i tog tipa poetike, moram priznati da nisam posebno razmišljala o tome. Možda mi je zamućena doživljajna percepcija bila interesantna zbog osjećaja nostalgije. Mislim na nostalgiju koja nas puca kad se prisjećamo vlastite rane mladosti, ali i koju proživljavamo dok smo još tinejdžeri. U toj dobi neprestano iščekuješ da ti se dogodi nešto uzbudljivo, čekaš da život počne, imaš gladnu žudnju za nečim nedefiniranim. Mislim da ta tendencija nema veze s pripadnošću određenoj generaciji.

Jedan od ključnih okidača u drami je Facebook grupa (ili koja već; ja sam star. Meni su svi društveni mediji Facebook) koja oblikuje i razbija likove više nego što sami sebe oblikuju. Kolika je po tebi moć i opasnost društvenih medija po naše tinejdžere, one koji se tako osjećaju i one koji će to tek postati?
-
Bez brige, stara sam i ja. Primjerice, fenomen TikToka unatoč uživljavanju u teen kulturu još uvijek nisam uspjela shvatiti. Da, zbilja se radi o aluziji na Facebook grupu, točnije, takve posramljivačke grupe o djevojčicama nastajale su i u stvarnosti, čak su dospjele i u medije prije nekoliko godina. U vremenu u kojem sam ja odrastala, cyberbullying je bio u povojima, ali itekako mi je jasno koliko se razvio od razdoblja nultih do sadašnjeg trenutka. Vrlo konkretno, Putovanje u zemlju srama nastalo je na temelju mojeg starog tinejdžerskog straha od mogućnosti da kao djevojka budeš javno ismijavana, maltretirana ili stigmatizirana zbog nedovoljne, neprimjerene ili pretjerane seksualne aktivnosti – tko može jasno odrediti mjerila tih patrijarhalnih kriterija, gdje počinje previše, a gdje premalo, naravno, nitko ne zna, a u idealnom svijetu nikoga to ni ne bi trebalo zanimati. Međutim, opasnost od izloženosti ovom tipu bullyinga vrlo je stvarna i ne jenjava, dok društvene mreže otvaraju neslućene mogućnosti za širenje prostora potencijalnog zlostavljanja. Kakve mračne posljedice to zlostavljanje može imati po mentalno zdravlje pojedinaca, nagovještavam i u svojem tekstu.

Kad smo već u prostoru virtualija, nedavno je zaigrala predstava Digitalno sama u kojoj se u ulozi dramaturginje baviš samoćom u kontekstu (i) društvenih mreža. Kako je autorski tim u njoj sagledao prethodno pitanje?
-
Digitalno sama nastala je u produkciji Empiria teatra, prema istoimenom tekstu moje prijateljice i kolegice Dine Vukelić. Kako i sam kažeš, drama je tematski preokupirana usamljenošću modernog subjekta u kontekstu društvenih mreža i uopće fiktivnog života online, s posebnim naglaskom na izolaciju u vremenu pandemije. Konceptualno gledano, redateljica Iva Srnec Hamer i ja protagonisticu smo smjestile u prostor koji je ujedno i djevojačka soba, i kazališna kutija, i televizijski i/li kompjuterski ekran, i unutarnji svijet junakinje, te su događanja u njemu često ispresijecana njezinim intruzivnim mislima i tzv. glitchevima. Osim toga, na tragu svega o čemu razgovaramo, spomenut ću i da prve reakcije publike pokazuju kako predstava zaista zahvaća probleme širokog generacijskog raspona. Iako je protagonistica ove monodrame – u kojoj, da ne zaboravimo i taj detalj, glumica Petra Svrtan apsolutno rastura – rođena početkom devedesetih, u njoj su se prepoznali i stariji i mlađi od te generacijske odrednice.

Gdje ti, kao mlada autorica, vidiš spas za našu mladost i kazalište za mlade?
-
Vidim ga, između ostalog, upravo u novoosnovanoj umjetničkoj organizaciji Empiria teatar čija sam članica, a koja djeluje na nezavisnoj sceni od 2021. i tek se sprema na svoj pravi uzlet. Djelujemo na nezavisnoj sceni i primarno smo orijentirane upravo na mladu publiku, kao i tzv. društveno angažirani teatar, pa u skladu s tim i planiramo buduće projekte. Mislim da se tu ne radi samo o propitivanju što mi možemo učiniti za kazalište za mlade, nego i što ono može učiniti za nas, odnosno koliko je u umjetničkom smislu moguće istraživati nove (hibridne) forme, poetike, estetike unutar tih okvira. Upravo teatar namijenjen mladima nosi u sebi potencijal otvaranja prostora za razvoj suvremenog scenskog pisma, dakle, ne mislim pritom samo na proizvodnju dramskih tekstova, nego i istraživanje kazališnog jezika u širem smislu, poglavito od strane mladih autora.

Na kraju, možeš li izdvojiti kraći dio drame koji po tebi ima posebnu težinu ili važnost? 

„Samo se odrasli ljudi s grižnjom savjesti mogu baviti bullyingom kao problemom i praviti se da ga mogu riješiti.“ Namjerno izdvajam ovoliko ciničan citat. Mladi ljudi nisu ni nevini ni naivni; oni vrlo dobro poznaju obrasce u kojima se odražava upotreba sile većine nad manjinom, kao i inercija struktura zaduženih za obranu od maltretiranja. Tu se vraćamo na problem koji smo i ranije dotakli u intervjuu. Mislim da je s dobnim skupinama o kojima razgovaramo važno komunicirati direktno i ravnopravno, bez patronizirajućeg stava. Ili, da nabacim punkersku metaforu: možda u vlastitom umjetničkom radu ne mogu rješavati društvene probleme, ali barem mogu s vremena na vrijeme nekome ponuditi ruku da ustane kad ga šutnu na pod.

 

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Kazalište