Dora Golub: Antički underground ni u jednom trenutku ne odmiče od svoje mitološke pozadine, potpuno je jasno na koje strukture suvremenog društva povremeno aludira

Povodom premijere nove predstave Antički underground: Laž, istina i mit koja će se održati u Kazalištu Virovitica ovoga petka s početkom u 19:30 sati, razgovarali smo s redateljicom Dorom Golub. Predstava je dvostruko značajna jer je riječ o redateljskom debiju mlade dramaturginje, a njezin značaj leži i u činjenici da je ovo druga premijera virovitičkoga kazališta (nakon Basni) koja je pripremana tijekom pandemije koronavirusa. Budući da je broj sjedala za predstavu ograničen, premijera će doživjeti i svoju reprizu dan kasnije, u subotu, 28. studenoga. Valja napomenuti da će se događaj održati uz strogo poštivanje epidemioloških preporuka, a ukoliko je želite pogledati, na vrijeme rezervirajte svoje ulaznice.

U petak se očekuje premijera nove predstave virovitičkoga kazališta, „Antički underground: Laž, istina i mit“. Preuzeli ste redateljsku palicu i poprilično hrabro prionuli na posao u uvjetima „novog normalnog“. Kako je bilo stvarati predstavu tijekom ovoga (za kulturu izuzetno) kriznoga razdoblja?
- U kriznom razdoblju poput ovoga, za samostalnu umjetnicu – dramaturginju svaki je novi projekt dragocjen. Premda sasvim sigurno sve kazališne institucije u Hrvatskoj trenutno osjećaju pritisak zbog nastale situacije, meni je osobno bilo mnogo teže izdržati dugu fazu bez ikakvih proba koja mi se dogodila nakon što je pandemija nastupila, a nekolicina unaprijed dogovorenih kazališnih projekata u regiji na kojima sam trebala sudjelovati otkazana, odnosno, u nekim slučajevima i potpuno obustavljena. Preuzeti redateljsku palicu pritom nije bilo nimalo lako jer se za mene radi o novoj kreativnoj poziciji i svojevrsnom izlasku iz zone komfora, no uslijed ovako teškog perioda za kulturu i radnike u kulturi počela sam se suočavati s novim vrstama odgovornosti na koje dosad možda i nisam bila navikla.

Pjevačica i prevoditeljica Mirela Priselac Remi prije nekoliko je dana na Međunarodnoj autorskoj kreativnoj konferenciji u Zagrebu (MAKK) tijekom panel-diskusije „Jesmo li preživjeli 2020. i kako ćemo 2021.?“ podsjetila javnost na tešku situaciju u kojoj se nalaze ljudi koji se kulturom bave i koji kulturu žive. Kojim trima riječima Vi možete opisati život (slobodnog) umjetnika u 2020. godini?
- Imam nekoliko varijanti. Imaš neki angažman. Onda pukne korona. Otpadne ti angažman. Netflix i nerviranje. Ministarstvo nešto uplati. Nije totalna glad. Život sa starcima. Nedostaju ti probe. Ministarstvo opet uplati. Još malo čekaš. Sjedne novi angažman. Kratki trenutci euforije. Sati binđanja Euphorije. Loše životne odluke. Još malo čekaš. Onda konačno radiš. Probe ti završe. I što sad?

I onda, usred svjetske zdravstveno-gospodarske krize koja nalikuje marionetskoj igri grčkih bogova, Vi pružite ruku fantastici i zaronite u mitove. Zašto baš Gustav Schwab?
- Najbanalnije rečeno: zato što je Tomislav Pintarić, ravnatelj Kazališta Virovitica, smatrao da bi adaptacija Schwabovih Najljepših priča klasične starine bila izvrstan izbor lektirnog naslova za mlade prilagođenog kazališnom mediju. Ponudio mi je posao dramatizacije i režije i ja sam ga ubrzo prihvatila, suočivši se sa, zapravo, dosta zamršenim dramaturškim zahvatom prilagodbe ove književne forme koja svoje obrasce uglavnom gradi na tzv. herojskim putovanjima te kolektivnim prizorima, dok su neki drugi mitovi puno sažetiji i doslovce utemeljeni tek na jednoj snažnoj metafori. Mit je epska forma mnogo više nego dramska, a mi smo u svojoj predstavi pokušali pomiriti ta dva principa, uokvirivši stare priče suvremenim komentarom na ključna zbivanja u njima. Drugim riječima, Antički underground ima kritički odnos prema Schwabovom kanonu, naravno, sve to uz zdravu dozu zafrkancije.

Tko je sve (izravno i neizravno) dao svoj doprinos predstavi?
- Glumci predstave – Goran Koši, Sara Lustig i Goran Vučko – njezini su koautori i neopisivo vrijedni sugovornici, čije su ideje i glumačko – lutkarska zaigranost pogonsko gorivo čitave inscenacije. Jednako vrijedi za sve članove autorskog tima: mlada kostimografkinja, scenografkinja i u slobodno vrijeme studentica lutkarske režije Tončica Knez dala je ključan doprinos vizualnom aspektu predstave, kao i isto tako mladi i perspektivni oblikovatelj svjetla Domagoj Garaj, dok su Mario Petrinjak i Vedran Gorjup debitirali u kazališnoj predstavi kao autori glazbe i dizajna zvuka, što mi je osobito drago. Majstor tona Mario Nađ bio nam je od nezamjenjive pomoći na probama, a isto vrijedi i za sve dečke iz tehnike (od kojih neki igraju važnu ulogu iza kulisa tijekom trajanja predstave) i za jedinu damu među njima, našu garderobijerku Vandu Grbu.

Prošle godine ostvarili ste dramaturški uspjeh kada ste (zajedno s redateljicom Leom Anastazijom Fleger) na virovitičke kazališne daske postavili predstavu Seksi rublje. Svoj doprinos dali ste, između ostaloga, i osječkim predstavama „Trojica u Trnju“ te „Škola za žene“. U odnosu na navedene projekte, kakve nam novosti donosite s novim kazališnim komadom?
- Za mene je kao dramaturga najveća novost upravo kreativni put koji sam prošla u procesu: od prvotnog dramaturškog rada na adaptaciji kakva u velikoj mjeri nosi karakteristike autorskog teksta do otkrića potpuno nove vrste autorstva u suradnji s glumcima. Što se proteklih projekata tiče, Trojica u Trnju na prvi pogled možda dijele najviše zajedničkog s aktualnom predstavom ne samo zbog bliske dobi ciljane publike, već i načina korištenja tehnike u predstavi koji neminovno otvara određeni prostor rizika, mogućnost za tzv. misperformance. S druge strane, Škola za žene prijelomni je projekt za sve nas koji smo u njemu sudjelovali. Unatoč tome što nam se tijekom procesa dogodilo najgore što se u jednom kazališnom procesu uopće može dogoditi, a to je nagla, tragična i neprežaljena pogibija glavnog glumca, Aleksandra Bogdanovića, nastavili smo dalje s mladim glumcem Ivanom Ćaćićem koji je uskočio u njegovu ulogu i pokazao ogromnu ljudsku i glumačku hrabrost i odgovornost. Rezultat tog bolnog i transformativnog iskustva predstava je koju bez trunka taštine ili lažne skromnosti mogu okarakterizirati kao nevjerojatno moćnu i stoga duboko žalim što naša Škola za žene vjerojatno nikad neće zaigrati u drugim gradovima, kamoli u Zagrebu. Jedno je ipak sigurno: nakon takvog procesa, drugačije doživljavaš rad u kazalištu, i svoj i tuđi.

Koliko se današnji čovjek može prepoznati u antičkom čovjeku?
- Antički čovjek bio je u sukobu s olimpskim bogovima; kao što smo naučili od grčkih tragedija, njihovi interesi i igrice određivali su njegovu sudbinu. Ta su hirovita božanstva u našoj interpretaciji personifikacija pokvarene i korumpirane vlasti, pa iako se Antički underground ni u jednom trenutku ne odmiče od svoje mitološke pozadine, potpuno je jasno na koje strukture suvremenog društva povremeno aludira. Poseban smo naglasak stavili na žensku perspektivu: na primjer, na počesto zanemaren motiv Posejdonovog silovanja Meduze koju u općoj kulturi uglavnom poznajemo kao grozno čudovište i Versaceov simbol. Ne zaboravimo da su mitovi, koliko god bili građa školske lektire, mnogo okrutniji od mnogih holivudskih blockbustera koje mladi gledaju u kinima i na streaming platformama. U svakom slučaju, naša se predstava temelji na antagonizmu između bogova i onih koji se usuđuju usprotiviti njihovoj vlasti ili je, s druge strane, ignorirati. Primjerice, Hada, boga podzemlja ili, u amerikaniziranoj varijanti, undergrounda, pretvorili smo u buntovan lik darkera na tragu Gaimanovog Sandmana koji u svojoj rupi u zemlji sluša trip hop dok se olimpski bogovi bave priređivanjem turbo folk terevenki.

Vaša majka Vlasta Golub autorica je dvaju zanimljivih romana za djecu i mlade, a uskoro će objaviti i svoj treći roman. S obzirom na to da Vam dječje predstave nisu nepoznanica („Trojica u Trnju“), jeste li razmišljali o postavljanju nekog od majčinih romana na scenu?
- Nažalost, kao dramaturginja nikad dosad nisam imala toliko kreativne kontrole da bih sama ponudila (bilo koji) tekst nekom dječjem kazalištu. Inače, vjerujem da bi Vlasta sama najbolje napravila posao dramaturške obrade vlastitih romana, pod pretpostavkom da bi neka kazališna institucija odlučila njezine vrlo uspješne i nagrađene knjige postaviti na svoju pozornicu. Ovo je, zapravo, dobro pitanje za virovitičko kazalište.

Budući da su pisane riječi već dugi niz godina Vaš životni poziv, jeste li možda razmišljali o svom književnom prvijencu?
- Počela sam ovaj intervju govoreći o izlasku iz zone komfora u kreativnom smislu pa bih u tom afirmativnom tonu vjerojatno trebala odgovoriti i na ovakvo posljednje pitanje. Šalu na stranu, sve više osjećam da se o književnom prvijencu ne razmišlja, nego se on jednostavno dogodi onda kad imaš dovoljno dobar razlog. Znam da ću u vrlo bliskoj, dapače, neposrednoj budućnosti prionuti na daljnje pisanje drama, od kojih su neke već i započete ili konceptualno zadate. To vam definitivno mogu najaviti i, premda nažalost ne mogu jamčiti njihov proboj na hrvatske pozornice, svakako ću se potruditi da budu dostupne čitateljskoj publici.