Toliko smo toga već čuli od najmlađeg hrvatskog ministra i nekada najmlađeg gradonačelnika u Hrvatskoj, Ivice Kirina, da nas novi biseri iz radionice majstora crnog pojasa, četvrtog dana, kojega je potpredsjednik Vlade Republike Hrvatske Damir Polančec proglasio svecem zaštitnikom Virovitice, ne mogu iznenaditi, a bogme, sve manje i nasmijati. Imao sam prigode pratiti Kironovu karijeru od činovnika u županijskom uredu za graditeljstvo, prostorno planiranje i slične poslove, aktivnog člana lokalnog karate kluba i mladog HDZ-ovog jurišnika do naglog uspona, prvo u stranačkoj, a onda i u svedruštvonoj hijerarhiji. Dočekao sam sa simpatijama mladog gradonačelnika koji je sportskim adrenalinom pristupio novom poslu razbivši predrasude o dotadašnjim čelnim ljudima kao dosadnim i uštogljenim likovima koji govore birokratskim frazama i zaziru od puka. Bio je sveprisutan, svakom loncu poklopac, pravi «mali Bandić» kojeg vole objektivi i mikrofoni, uvijek dostupan svima pa i novinarima.
Stand up u ministarskoj fotelji
Uveseljavao nas je svojim lapsusima i gafovima koji su zbog mjesnog karaktera dopirali tek do tabli s imenom grada i ponekad završili u nekakvom Greatest shitu. Kada ga je Sanader zamijetio i inaugurirao u ministra vjerovao sam da će uspjeti kontrolirati svoje hormone, ali sam se grdno prevario pa me sve više podsjeća na stand up komičara nago na najvišeg državnog službenika.
Dok se neke, sasvim bezazlene izjave mogu prepričavati kao anegdote ili postati predmet sprdnje na sve popularnijem You Tube ima i onih koje mogu izazvati međunarodni skandal poput slučaja na bečkom aerodromu kada je mahao diplomatskom putovnicom tražeći povlašteni status ili ovih najnovijih kojima najavljuje kazneni progon za novinare koji svojim pisanjem nanose štetu policiji. «Gospodo, do sada nismo odgovarali. Šutjeli smo, a odsad ne samo da ćemo vratiti istom mjerom, nego – dvostruko», zaprijetio je Kirin.
Dobro, rekoh, ima novinara koji ne poštuju pravila zanata i ne provjeravaju podatke kod još najmanje jednog izvora pa donose paušalne zaključke. Ima kolega koji su, kako ih Kirin naziva, «politički opterećeni» pa znaju šiljiti po rubovima novinarske profesije i možda zaslužuju demantij, prijavu Sudu časti Hrvatskom novinarskom društvu ili čak tužbu nadležnim sudovima, ali ih se nema pravo prozivati zbog prošlosti i ljubavi prema Hrvatskoj. Ne samo da ih proziva – Kirin ide još dalje pa i prijeti «da neće dopustiti da to rade novinari sumnjive prošlosti» i zaključuje kako njemu osobno i policiji «imputiraju bez argumenata zato što ne vole i nikada nisu voljeli Hrvatsku».
Sada se tek vidi da prošlogodišnja izjava o zabrani anonimnih dojava novinarima na lokalnom radiju koja je žestoku odjeknula u javnosti i nije tako krivo shvaćena kako se poslije Kirin branio pred javnošću i svojim šefom, mentorom i idolom, premijerom Sanaderom.
Povod takvoj reakciji bila je anonimka koja virovitičku policiju optužuje da je pokušala zataškati tuču na HDZ-ovom derneku u kojoj je glavnu rolu šakama igrao Josip Đakić. Pretučeni i preplašeni čovjek kasnije je povukao svoj iskaz tvrdeći da je pao niz stepenice iako su liječnički nalazi pokazivali suprotno pa do podizanja tužbe nikada nije došlo. Zanimljivo, i drugi rat protiv medija u svojoj karijeri, Kirin vodi zbog svog stranačkog prijatelja Đakića i to opet zbog navodnog zataškavanja, samo što sada nije trebalo vaditi saborskog zastupnika, predsjednika Županijske organizacije HDZ-a i predsjednika HVIDRA-e već njegovog sina koji je, službeno, do danas sudjelovao u 12 narušavanja javnog reda i mira i zaradio šest kazni.
Ljubav prema domovini nije utakmica
Ministar mora objasniti javnosti na što je mislio kada je rekao da više neće dozvoliti novinarima sumnjive prošlosti da pišu o organima reda. Tko si ti ljudi, kakva im je prošlost, što su radili? Narkomani, dileri, prostitutke, ratni zločinci, propali gospodarstvenici, komunjare ili tek stoka sitnog zuba i žuti, crveni i zeleni vragovi? I odakle član Vlade zadužen za unutarnje poslove to zna?
S druge strane, odakle čelnom čovjeku policijskog resora informacije o količini ljubavi prema domovini? Ranih devedesetih ljudi su ljubav prema Hrvatskoj iskazivali parolama, pa onda pjesmama, a nešto kasnije i oružjem. Bilo je razumljivo što su se probuđeni Hrvati onda natjecali tko će mahati većom zastavom ili tko će duže držati desnicu na srcu, ali danas ne vidim razlog da ministar policije mjeri nečiju domoljubnost jer ljubav prema Hrvatskoj ne može biti utakmica u kojoj će pobijediti bolji, jači ili brži. Ljubav prema domovini je relativan pojam i za mene je to upravo ono što Kirinu nije: biti korektiv vlasti, upozoravati na propuste i zlouporabe, biti na strani slabijeg ili samo obznaniti javnosti da se negdje, u nekom kutku Hrvatske, saborski zastupnik potukao nakon čega se žrtva skotrljala niz stepenice.
I uvijek bih pristao na Kirinov domouljubograf kada bi ga, ne daj Bože, negdje u mraku vlažnog policijskog podruma instalirao.
Ni crni ni bijelo, Glas Slavonije, 11. siječnja 2007.
