Viktor Ivančić, Predrag Lucić i Boris Dežulović, a ne Jurica Pavičić , Ante Tomić i Zlatko Gall, trebali su u Splitu dobiti povelju za promicanje antifašističkih vrijednosti. Od toga nepreciznog odabira čudnija je samo šutnja kojom se on prihvaća kao samorazumljiv. U nedjelju, 26. listopada, u splitskome HNK obilježena je 70. obljetnica oslobođenja Splita. Predsjednik Saveza antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske Franjo Habulin uručio je povelje Pavičiću, Tomiću i Gallu, jer su »pisanom riječju doprinijeli promicanju antifašističkih vrijednosti«.
Odabir začuđujuće neprecizan: ako itko u Splitu treba dobiti takvo priznanje, onda su to, prije svih, utemeljitelji Feral Tribunea, Ivančić, Lucić i Dežulović.
Ne tvrdimo da nagrađena trojica ne promiču antifašističke vrijednosti. Štoviše, u prvim su redovima najboljih i najciviliziranijih današnjega hrvatskog novinarstva. Uz druge, od kojih su mnogi u Splitu, radovi te trojice važna su svjedočanstva slobodarstva i tolerancije te umjetničke i publicističke umješnosti.
A opet, antifašističku povelju trebali su, prije njih, dobiti utemeljitelji Ferala. Jer, novinarski put Ivančića, Lucića i Dežulovića autentično je i beskompromisno antifašistički, ozbiljnim egzistencijalnim rizicima usprkos.
Njihov odlazak iz Slobodne Dalmacije u ožujku 1993. godine, nakon što je HDZ, s Dragom Krpinom kao udarnom pesnicom nasilno preuzeo dnevnik, jedinstven je slobodarski čin u hrvatskome novinarstvu, po čistoći motiva i ignoriranju opasnosti sukladan postupcima splitske mladosti iz 1941. godine koja se, zajamčenom neuspjehu i patnji usprkos, suprotstavila svemoćnome i nasilnom neprijatelju.
Osnivanje Ferala u lipnju 1993. – nepopustljivo rugalačkog, ali nadasve humanog i slobodarskog – građanska štampa i konvencionalna pamet i tada i danas proglašavaju ludošću: jedan od trojice u nedjelju odlikovanih, Feral je tada nazvao »zastarjelom ljevičarskom tiskovinom«, dok je drugi Viktora Ivančića, ključnog čovjeka novina, pola godine kasnije u polemici javno nazvao »dezerterom«, jer se ovaj usprotivio protuzakonitoj mobilizaciji, za koju postoje snažne indicije da je organizirana s nakanom za Ivančićevom likvidacijom.
Takvoj atmosferi usprkos, Feral Tribune, pod vodstvom Ivančića, Lucića i Dežulovića, prvi je i sam objavio sve najveće zločine vlasti, prerastavši tako u ključno mjesto otpora nasilju, referentnu točku antifašizma ove zemlje.
K asnije, s godinama, i Gall, i Tomić, i Pavičić, ili će raditi u Feralu, ili će, baš poput feralovaca, biti proglašeni nacionalnim izdajnicima. No u crnoj noći nacionalizma, u kojoj – kako vidimo – i heroji Vukovara bivaju proglašeni »četnicima«, lako je zaboraviti tko je sačuvao prostor antifašizmu kada je to moglo biti opasno po život.
Zaborav bivšega SUBNOR-a pritom možemo i razumjeti – svete li se oni to feralovcima zbog ruganja iz osamdesetih? Ali, Pavičić, Gall i Tomić mogli su promisliti pa reći: »Hvala, ljudi, ali imate u Splitu i većih partizana od nas.« Ovako, dogodilo se baš kako običava varirati ekskomunicirani Viktor Ivančić: partizanske tekovine njegujemo, dakako, ali – u domobranskom duhu.
