Slavko Kulić s Ekonomskog instituta Zagreb specifičan je tip znanstvenika. Majstor je u prezentacijskim vještinama i publika ga vrlo rado prihvaća. Međutim, moglo bi se reći da je on, iako mu to nije osnovna naobrazba, ekonomist impresionist. Teško je u njegovim radovima pronaći na koju se literaturu i istraživanja poziva. Ali zato je u svojim impresijama katkad bolno točan.
Tako je na preksinoćnjem okruglom stolu Drvnog klastera o izvoznoj konkurentnosti drvne industrije izrekao strašnu i, pokazat će se, vrlo bolnu istinu: ‘Svijet će nas prije ili poslije dovesti na razinu potrošnje koja odgovara našoj proizvodnji i izvozu.' To je bit sadašnje faze hrvatske stvarnosti. Sve što se događa, pad BDP-a, povećanje broja nezaposlenih, smanjenje plaća preostalih zaposlenih u realnom sektoru, manjak novca za investicije..., sve je to djelovanje nevidljive ruke koja poravnava neravnotežu između visoke nacionalne potrošnje i dva desetljeća zapostavljane proizvodnje i izvoza.
Potresi upozoravaju Prepusti li se nevidljivoj ruci da izvede to uravnoteženje, posljedice će biti dramatičnije nego što bi mogle biti. Da se ne dogodi najbolniji oblik uravnoteženja, 2011. morala bi biti godina raspleta. S mnogo razloga upravo smo tako naslovili svoj ovotjedni specijal ‘Poslovna 2011.' Bez kontroliranog raspleta, bio on u obliku prijevremenih izbora ili, što graniči sa znanstvenom fantastikom, usvajanje novog ekonomskog modela koje bi provela vlada Jadranke Kosor, nacionalna će se ekonomija vjerojatno nekontrolirano urušiti. Kao što razornom potresu često prethode manji upozoravajući (koji se obično zanemare), tako i novom ekonomskom potresu koji prijeti Hrvatskoj, usprkos zavaravanju da se izlazi iz recesije, prethode specifična upozorenja. Prije nekoliko dana u redakciju se došao oprostiti poduzetnik čije smo napore da sagradi tvornicu koja bi proizvodila za izvoz pratili više godina. Ne samo da strani investitori neće u ovako nekonkurentnu i neodlučnu Hrvatsku nego i domaći poduzetnici odlaze van. Najstrašnije je što je poduzetnik koji će tvornicu graditi vani - lokaciju našao u Njemačkoj. Pomogla mu tamošnja agencija za promicanje ulaganja. U Hrvatskoj je takva ukinuta.
Na pitanje zar mu ipak radna snaga nije mnogo skuplja u Njemačkoj nego u Hrvatskoj razočarani poduzetnik potvrđuje da jest, ali i kaže da mu je, kad zbroji sve druge troškove, legalne i one ispod žita, Njemačka jeftinija. Još dramatičnija priča mogla se čuti na početku spomenuta okrugla stola drvara. Trgovac namještajem iz EU obrati se Exportdrvu da ga spoji s hrvatskim proizvođačem namještaja. Kad narudžba stigne do proizvođača koji je 2008. udvostručio kapacitet koji mu stoji neiskorišten - vlasnik i direktor tvrtke čini nevjerojatnu stvar - odbija narudžbu!
Kako udvostručiti izvoz? Obrazloženje je jednostavno. Cijene namještaja u Europi formirane su na temelju ponuda izvoznika iz Rumunjske i Poljske, kojima je pomoglo slabljenje njihovih valuta prema euru. Domaći proizvođač namještaja nema taj doping. A s druge strane mora ugraditi u međuvremenu podignute cijene domaćih ‘inputa'. Počevši od potiho poskupjele struje i javno poskupjelog plina. Kalkulacija poduzetniku pokazuje grubu stvarnost - ne može se uklopiti u zadanu cijenu. Prihvati li zapošljavanje kapaciteta - napravit će veći gubitak nego da mu strojevi stoje, a rata kredita za njihovu nabavu raste.
Ako neki od salonskih ekonomista, koji uz načelo ‘ništa nije nemoguće ako to drugi treba napraviti', u takvim situacijama propisuju bolju organizaciju u našim tvrtkama, veću produktivnost i slične mudre recepte, treba im reći da su u tim elementima domaći igraći ravnopravni Poljacima ili Rumunjima. Konkurentnost uglavnom nedostaje izvan tvrtki!Posljedica u spomenutom primjeru još je nekoliko desetaka radnika na burzi sljedeće godine. A hrvatski trupci koji su trebali završiti u hrvatskoj tvornici s višim stupnjem prerade - izvest će se u Italiju. Ili će ih neki strani energetičar samljeti i pretvoriti u brikete.Može netko reći da je to iznimka jer, evo, izvoz drvara raste. Da, ali još je daleko od onog iz 2008., a zarada je moguća samo na trupcima i daskama. Budućnost je prilično jasna: ili će Vlada stvoriti uvjete da trupci završe u domaćem namještaju i zarade devize ili će za nekoliko godina vanjski dug zemlje biti plaćen predajom šuma strancima.
