Počinje prikupljanje potpisa liječnika za povlačenje suglasnosti za prekovremeni rad
DHMZ: Djelomice sunčano uz porast naoblake
HAK: Na mostovima i nadvožnjacima moguća poledica
Ribić: Ne očekujem da će Vlada posegnuti za zabranom štrajka
Peović: Hrvatskoj su potrebne korjenite promjene
Sladoljev (Most): Zakon o navijačima je licemjeran i kontradiktoran
Ministarstvo pravosuđa kreće s energetskom obnovom zgrade Općinskog suda u Virovitici

  biLJana

Doktorice, molim vas, smjestite me u bolnicu

  Biljana Kovačević           28.01.2019.         4133 pogleda
Doktorice, molim vas, smjestite me u bolnicu

Nikada ne bih mogla biti medicinska sestra. Ja sam osoba koja jako voli ljude. I uvijek u njima traži ono najbolje. No, kroz život mi se stalno nameće da je moje zanimanje trebalo biti neko od zanimanja koje ima veze s radom s ljudima. Nije neka narcisoidnost, no u meni postoji nešto što ljudi osjećaju, što ih privlači meni. Možda čak u nekoj slutnji osjećam da bi to mogao biti izrazito jak majčinski osjećaj, i to onaj na najvišoj razini, nešto kao majka svih ljudi. Naravno u onom duhovnom smislu.

Nekada sam željela biti teta u vrtiću. Kasnije sam mislila da bih se mogla brinuti o starijim osobama, no život me skršio i nestalo je snage u meni za bilo kakvu djelatnost. Postajući i sama jedan od pacijenata promatram medicinske sestre i tehničare, liječnike i njihova ponašanja. Shvatila sam da bez obzira na zanimanje kojim se baviš, u svemu je presudan karakter. Unatoč problemima, moram priznati da virovitička bolnica ima odličan kadar. Neki se možda neće složiti sa mnom, no, ljudi koji su usprkos svim problemima ostali na svojim radnim mjestima pokušavajući dati najbolje od sebe, za mene su istinski heroji.

U svojoj razmaženosti očekujemo od njih čuda. Kada se pojavimo na vratima ordinacije ili bolnice mislimo da su oni dužni ostaviti sve svoje dosadašnje obaveze i posvetiti se samo nama. Nestrpljivi smo pričekati istovremeno očekujući nadnaravnu strpljivost od njih.

Oduvijek sam bila neka vrsta „čistunice“, u smislu da sam bila gadljiva i orijentirana na čistoću oko sebe. Neke stvari su me jako smetale, dok druge manje. Danima i noćima sam slušala kako dolaze pacijenti u raznim stanjima na odjel. Neki toliko prljavi i smrdljivi da ostavljaju trag iza sebe kroz cijeli hodnik. Na odjelu na kojem sam bila kupaona i cijeli odjel su vrlo čisti. No, sestre se doslovno fizički moraju boriti s nekim pacijentima da ih dovedu pod tuš. Mijenjaju pelene, čiste bljuvotine, gledaju krv svaki dan i trpe uvrede. Ne, ne bih mogla to sada raditi. Znam da je sve stvar i navike, pa ipak. Slušati zapomaganja, psovke, smirivati otimanja, opetovano zvanje nedokazanih koji ne doživljavaju nijedno objašnjenje na njihovo stanje. Besmislena pitanja liječnicima u viziti, ponavljanje već rečenog, preuveličavanje stanja i pokušaj iznuđivanja povlaštenog položaja za sebe, sve je to što ovi ljudi moraju otrpjeti.

Bila sam miran pacijent. Sestra je rekla da ni ne zna za mene. U slobodno vrijeme sam vodila zabilješke. Radovala se jutarnjem buđenju dana, razdvajanju noći i prvom upućenom „dobro jutro spavalice“ „ajmo, buđenje“… ja sam naravno prije toga već obavila higijenu, namjestila krevet i čekala sestru koja mjeri tlak. U susjednoj muškoj sobi, već se bila razvila vesela priča. „Ljudikanje“ kako je rekla jedna divna gospođa koju sam upoznala i koja je dijelila sobu sa mnom. Ja bih rekla „divankanje“ i samo bismo se nasmijale. Često smo se samo očima sporazumijevale. Razumjele smo se. Prokomentirale smo novopridošle kratko, bez osuđivanja i pratile razvoj događaja.

Bilo je neprospavanih noći. Ni jedne od njih, ni jednog dana nisam čula da se ikoja sestra izderala na pacijenta. Kad kažem sestra, mislim zapravo na cijelo osoblje. Mogla bih ja tu nabrajati i negativne stvari, ali one se nikako ne odnose na te hrabre ljude. Grijanje nije radilo dva dana, ali nije bilo prehladno. To je već pitanje održavanja i investicija u postojeće o kojem brine ministarstvo, odnosno ne brine, ne odvajajući sredstva za bolnice. Nema toaletnih papira. Čaj i mlijeko se dijele na šalicu. Nema repeta kao nekada kada si mogao popiti koliko ti drago. Da li je baš tolika kriza da se na hrani mora štedjeti? Kada sam se pohvalila svojoj liječnici da sam smršavila jednu kilu u šest dana, ona mi reče: „Toliko vam se sviđa naša hrana…“ , i stala se smijati. Da, istina. No, ovaj put ipak nisam imala teka zbog gripe, ili možda lijeka koji mi je uveden, smanjen mi je apetit.

Nedostaje liječnika, pa neki dolaze iz drugih gradova i volontiraju ili kako već. To mi je najtužnije. Posla ima. Zašto se ne cijeni nečiji trud i rad uložen u vlastito obrazovanje? Drago mi je vidjeti da se naša bolnica širi. Pomalo se ulaže i u opremu, no to su više pojedinačni slučajevi nego kontinuirana skrb.

Zahvaljujem se svima koji ostaju, koji rade svoj posao požrtvovno kao da su najbolje plaćeni na svijetu. Zahvaljujem im što ni u jednom trenutku nisam osjetila potrebu za podmićivanjem ili mitom. Svoju zahvalnost ću im izraziti na svoj način. Ljudski, od srca. Zato i pišem ovaj tekst. Iz duše. Za koju se oni i osim tijela brinu.

Jedna prealkoholizirana žena stalno je plakala i tražila se kući. „Hoću kući, sestrooo hoću kući... pustite me kuućiiiiii.“ A došla je sa 4,4 promila alkohola u krvi i ne samo s njim. Ja sam rekla svojoj doktorici, umorna sam jako, molim vas stavite me malo u bolnicu da se odmorim. Ii poslala me. I odmorila sam se.
Unatoč onima koji su se noću budili, jaukali, gnjavili ili razbijali stakla…

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije biLJana



Virovitica.net koristi kolačiće kako bi Vama omogućili najbolje korisničko iskustvo, za analizu prometa i korištenje društvenih mreža. Za više informacija o korištenju kolačića na portalu Virovitica.net kliknite ovdje.