Banner
Na Bujštini obilježena 77. godišnjica bitke kod Kućibrega
Hrvatski inovatori osvojili zlatne, srebrne i brončane medalje u Njemačkoj
DP: Covid potvrde za ulazak u Sabor zadiru u ljudske i političke slobode
Arhiv HRT-a do 1990: Kulturno dobro vrijedno milijarde kuna izlazi iz bunkera
Umrla Jelena Brajša, dugogodišnja ravnateljica Caritasa
Božo Petrov pozitivan na koronavirus
Večernji list: Probijen zadnji tunel na pristupnim cestama Pelješkom mostu

  Zdravstvo

Doktor Stevanović

  Sinan Gudžević/Novosti           02.11.2021.         4506 pogleda
Doktor Stevanović

Grčku izreku upoznaj samoga sebe rimski pjesnik Juvenal navodi na grčkom u jednom latinskom heksametru svoje 11. satire, i kaže kako je izreka sišla s neba: E caelo descendit γνῶθι σεαυτόν. Sila tumača se bavila tim zahtjevom, ima ih koji je smatraju najdubljom porukom grčke misli. Gnothi seauton je prešlo u latinski i održalo se u njemu bez prevođenja, tek ponegdje glasi nosce te ipsum ili temet nosce! Na grčkom se održalo i u katoličkoj liturgiji sve do prije pedesetak godina. Za mene se, od svih izreka Sedmorice mudraca, ova najmanje prima - piše Sinan Gudžević u svojoj stalnoj kolumni Maksimir i Mirogoj, u tjedniku Novosti.

Pokušavao sam je pojmiti, shvatiti, razumjeti, ali mi je, sve u svemu, ili išla na živce ili bi me došla i skupo.Jedini koji je, evo da kažem, stao na moju stranu jest Goethe. On kaže nekako ovako:

Upoznaj sebe! Šta to znači?
I budi i ne budi čak!
Ta riječ mudrih zrači,
No kratkost joj potire zrak.

Erkenne dich! – Was soll das heißen?
Es heißt: Sei nur! und sei auch nicht!
Es ist eben ein Spruch der lieben Weisen,
Der sich in der Kürze widerspricht.

Pa opet, jedna provjera je imala učinka. Njoj sam se podvrgnuo po savjetu čovjeka sa slike uz ovaj tekst. On me toj provjeri nije podvrgnuo e da bi provjeravao grčku izreku, već radi mojega liječenja. Čovjek se zove Siniša Stevanović, po zanimanju je otorinolaringolog i fonijatar, a po zvanju je primarius u svom medicinskom umijeću. Do njega sam došao nakon što sam se nekoliko puta iznenada gušio hranom. Jedem polako, nimalo halapljivo, ali barem četiri puta jedne godine zastane mi zalogaj tu negdje oko raskršća grkljana i dušnika, i uvede me u onu nelagodu koja se graniči s panikom od straha da se neću vratiti u disanje.

Kad sam došao u veliku čekaonicu bolnice u Vinogradskoj, u hodnik sa više ordinacija, brzo sam uvidio da mnogo ljudi čeka da ih primi doktor Stevanović. I tako, pojavi se on, prozove me, uđem, sjednem. On, kao da ima sve vrijeme ovoga svijeta za mene, pita me kako sam, opušteno kao što me pitaju rođaci kad dođem iz Zagreba. Vidim odmah da to nije neki dižoglavi niti dižonosi doktor, takvih sam se nagledao, a bogme i naslušao. Stevanović u razgovor ne umeće ni imunitet, ni stres, ni psihosomatsko, ama nikako. E ovaj ima da mi bude doktor, jedino neće biti ako ne bude htio.

Kažem mu šta me dovodi njemu. On mi najprije pregleda uši pa kaže kako je osnivač zagrebačke otorinolaringologije Ante Šercer rekao da je lakat najtanji predmet kojim se uho smije čačkati. Prije no što će pregledati usta kaže mi kako moji očni kapci imaju previše kože, i kako će s godinama oni još atrofirati i spuštati se. Tu mu se ja ispovjedim kako mi se u mladosti, kad bih spavao u hladnoj sobi, znalo na trepavicama uhvatiti inje. On kaže da je kod mene "redukcija" očnih kapaka medicinski indicirana i neophodna, nikakav estetski zahvat, i još kaže da, ako se odlučim za to, on bi mi to mogao načiniti u klinici gdje radi, jer je u okviru svoga usavršavanja naučio i umijeće blefaroplastike. Donesem uputnicu od svoje doktorice, i to je sve. Tu me je posve kupio.

Potom otvorim usta. Odmah kaže da nisam pušač. I nisam, nisam nikad pušio. (A ne znam da li je ikad ranije ikoji doktor koji mi je gledao u ždrijelo to vidio. Obično je bilo, e vidite, prva stvar je da se morate lišiti cigareta). Nakon što sam prošao fonetske vježbe a, e, i, bio je zadovoljan mojim ždrijelom. Potom uđe endoskopom u jednu nosnicu, vidim da nije zadovoljan. U drugu ne mogne ni provući instrument. Kaže da imam veliku devijaciju nosne pregrade, da mi je sluznica nosa sva naborana, da svakako imam neki polip, koji treba malo pratiti. Pa mi odredi da mjesec dana ubrizgavam u nos sprej tafen. I opet se sjeti Šercera: čovjek koji diše na usta sličan je čovjeku koji jede nosem.

Sve s tafenom sam činio podrobno i dosljedno, i nakon mjesec dana dođem na kontrolu. Doktor Stevanović ljubazan, nasmijan, pita kako sam, ima li promjena. Kažem ne znam, gušio se nisam, a to ionako nije svakomjesečna nevolja. On uzme ono što doktori zovu zrcalo, pa njime krene da pregleda glasnice, ždrijelo. Usput mi ispriča kako je tu spravicu izumio pjevač, učitelj pjevanja i kompozitor Manuel Garcia iz radoznalosti da bi sam sebi mogao pregledati glasnice. I onda se maši druge sprave, koja se zove laringealni endoskop.

Još sam barem pet puta išao na kontrolu. Za jednog od pregleda ustanovio je nedvosmisleno da se polip povećava, i da se ne vidi svana, jer raste prema ždrijelu. To je vjerovatno razlog moga gušenja. I pita me, bih li se ja podvrgnuo operaciji. Bih, kazao sam mu skoro slavodobitno, a bio bih prihvatio i odmah, za prvog pregleda.

I tako, 11. maja prije tri godine, doktor Stevanović mi je odstranio polipoznu masu iz nosa, korigirao mi nosnu pregradu, onu koja nije dopuštala da instrument prođe kroz nosni kanal. Sutradan je, dok sam još bio u bolnici, morao otputovati u London na neki skup. I tako, koristeći blagodati tehnološkog napretka, zovne me iz Londona doktor Stevanović, treći dan nakon operacije.

- Kako ste?
- Dobro sam, posve dobro.
- Boli li išta?
- Ama ništa, doktore.
- A kako dišete?
- Sasvim dobro.
- Kako, sasvim dobro?
- Tako, doktore, dišem kako sam i disao.
- Pa kako, znate li koliko imate tampona u nosu, posve je nos ispunjen.
- E pa znam, doktore, ali ja dišem kako sam disao.

Da se sad vratim na izreku, koja je bila uklesana i na stupu u predvorju Apolonova hrama u Delfima. Zahvaljujući uklanjanju polipa iz moga nosa, spoznao sam sebe. Doduše ne cijeloga sebe, kako bi pesimistični grčki duh valjda htio da bude izvršen njegov zahtjev, nego dio sebe. I Goethe kaže da je kratkoća života ono što čovjeku ne dopušta da sebe spozna. Zahvaljujući medicinskim krpama u nosu, maja 2018, tek sa punih 65 godina spoznao sam da sam do tada disao na usta, i samo na usta. Kad mi je, peti dan po operaciji, doktor Stevanović izvadio sve krpe iz nosa, i kad mi je rekao da zatvorim usta i da dišem na nos, moja spoznaja samog sebe se ostvarila na način kakav nisam poznavao. Disao sam samo na nos. Dakle, za svu onu silu igranja nogometa, i malog i velikog, u svim pješačenjima nizbrdo i uzbrdo moja su pluća opskrbljivana samo ili uglavnom iz usta. Sjetio sam se tada jednog ranijeg razgovora sa jednim čovjekom koji sam snimao radi ove rubrike: kad sam ga preslušavao, spoznao sam da je moje disanje mnogo jače nego moga sugovornika. Usta i nos.

Ima još. Mjesec ili dva nakon što je ovo virusno epidemijsko zlo ušlo u ljude, kad su se uspostavile riječi kao "izolacija", "socijalna distanca" i tako dalje, razbolio se moj sin. Kako on stanuje odvojeno od roditelja, mi roditelji nismo odmah ni saznali da se razbolio, jer je on roditelje htio zaštititi brige. No su roditelji, kakvi roditelji već jesu, saznali kako stvari stoje. Corona, covid, mislili smo usplahireni. Bolesnika je boljelo grlo, imao je temperaturu. Kako nije bilo uputno da se ide njemu, zovnuo sam doktora Stevanovića, i rekao mu ono što sam čuo. Doktor kaže, slušaj (u međuvremenu smo prešli na ti), neka ne ide svom doktoru, neka ne ide nikamo, nego neka uzme mobilni telefon, neka jako zine i neka načini dva-tri selfija svoga ždrijela, pa neka mi slike pošalje

. Rečeno – učinjeno! Doktor Stevanović čim je vidio slike, zove me i kaže: ne brini, nije corona, nije nikako, on ima gnojnu upalu grla, vide se gnojni čepovi, kod covida nisu takvi. Neka uzme antibiotik taj i taj, to će proći. I prošlo je. I moj sin je, moglo bi se reći, tada, isto kao i ja, malo spoznao sebe, s pomoću telematske otorinolaringologije, bez invazivnog zahvata. (I on je imao operaciju nosne pregrade, nju je  ranije načinio drugi doktor, nije Stevanović. Tako je na nos prodisao u dobi barem četrdeset godina prije one u kojoj mu je prodisao otac.)

Sve u svemu, ako je Juvenalu riječ upoznaj samoga sebe došla s neba, meni je došla s nepca, koje je deminutiv od nebo.

*Sinan Gudžević je filolog je po struci, pjesnik i prevoditelj.  Pročitajte još tekstova ovog autora

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Zdravstvo