KOLAR inflacija je odgovornost Vlade, ne može se prebaciti na trgovce
Sindikati upozorili na probleme u obrazovanju povodom Međunarodnog dana obrazovanja
HAKOM-ova brošura Ključevi sigurnog interneta za 50.000 učenika
Nova TV priprema ponudu za dodjelu nove koncesije
Sabor u petak glasa o vraćanju Josipa Dabre u saborske klupe
Uručeni Sporazumi o preventivnim pregledima za hrvatske branitelje za 2025.
SLJEPĆEVIĆ Naš film govori i o situaciji u kojoj smo danas

  Malo soli

Dok razmislim bit će kasno

  Željko Bošnjak/Malo soli           17.04.2011.
Dok razmislim bit će kasno

Tinejdžeri su kao mladi majmuni, pa smo se i mi toga dana trebali cerekati na račun profesora, jer bio je školski dan i nitko nije nedostajao osim jedne djevojke. Ali zbog vrlo ozbiljnog ukora, tu na nastavi na gradskome groblju, svi smo šutjeli. Nosio sam Vericu, odnosno lijes s njezinim truplom koje je na ljetnoj vrućini smrdjelo, dok su svi ostali učenici na sprovodu izbjegavali podići pogled. Dva dana prije zabavljala se na tulumu, a onda je skočila sa desetog kata. I danas se pitam što su svi drugi radili dok je jedna osjetljiva osoba iz njihova društva odlučila ugasiti svoj život.

Policiji i vatrogascima poznate su takve situacije i zato postavljaju sigurnosnu zonu oko mjesta događanja. Veći je rizik da će osoba počiniti samoubojstvo ako se okupi kritična masa prolaznika i ako se stvore tri kritična čimbenika - anonimnost,uzbuđenje i veličina skupine. Odnosno, ako izgubite osjećaj svog identiteta i individualno razmišljanje, situacija u okruženju ovlada vama i vi ćete vikati "Skoči, skoči!" zajedno s ostalima, kao da je to vaša vlastita odluka. Nakon što nesretna osoba skoči u smrt, ljudi iz mase obično se razilaze u raznim pravcima, šutke i pognutih glava, samo da ih netko nešto ne upita, jer odgovor nitko ne zna.

Tijekom blagdana s maskama znanstvenici su ponudili djeci slatkiše u zdjeli. Neka od njih su najprije morala reći svoje ime, a neki maskirani "Spajdermeni" i "vampiri" mogli su samo strpati u džep bombone i otići. Oni koji su rekli kako se zovu uzeli su po jedan slatkiš. Statistika je pokazala da su ostala bezimena maskirana djeca u grupi maškara zgrabila više bombona. Jedan drugi, teži, eksperiment je uključivao ispitivanje zatvorenika mučenjem, a ispitivanje su provodile žene. Dogodila se ista stvar. Dragovoljne sudionice koje su nosile uniforme i stavile maske na glavu pojačavale su strujne udare na nepoznate zatvorenike, dok su one druge otkrivena lica odlučile primijeniti neke humanije metode. To je mehanizam koji bismo najjednostavnije nazvali zanemarivanje i gubitak osobnosti. To je onaj osjećaj kada nosite navijački dres i utopite se u rulju na tribini, kada navučete kukuljicu Ku Klux Klana, kada se ponosite uniformom svoje vojske (ali se pitate zašto palite tuđu kuću) i kada osjetite snažni poriv da ciglom razbijete izlog iako ste sudionik mirnog prosvjeda.

U sjećanju nikako ne mogu spojiti djevojački osmjeh koji pamtim s nepodnošljivom ljetnom vrućinom i smradom iz mrtvačkog kovčega. Što se dogodilo? Tada kad smo trebali u zemlju položiti beživotno tijelo naše Verice svi koji smo bili tu postali smo svjesni sebe, života, svjesni svojih ocjena, roditelja i prijatelja, i svatko od nas je gušio odlučni glas u sebi da ne poviče "Verice, stani! Vrati se, idemo doma, idemo u školu!" Ali gdje je naša odlučnost bila te kobne večeri? Izgubili smo se u masi dok se jedna djevojka sve više približavala balkonu na desetom katu. Možda je nekome rekla da će se ubiti? Možda je netko iz skupine tinejdžera navijao da se to dogodi, kako bi ispao frajer, ne vjerujući u tu glupost, ali se razum isključio, jer odmah potom svi su vikali "Skoči, skoči!". Stvarno, pitam se, kako nitko u toj masi nije bio dovoljno svjestan i odlučan suprotstaviti se ludilu?

Svaki put kada se nađemo u skupini ljudi u riziku smo od zanemarivanja vlastite osobnosti zato što je uvijek tu negdje ono nesveto trojstvo - anonimnost, uzbuđenje i veličina skupine. To je naša biologija. Pa i ukupna masa naših "glupih" žlijezda u tijelu, zajedno s adrenalinskima, veća je od mase "pametnog" čeonog režnja mozga kojim se ponosimo kao razumna bića. To ne mora značiti da će grupa kojoj pripadamo nužno iz nas izvući ono najgore, kao što je pripadnost crkvi, ali isto tako ne znači ni da jednoglasnim pjevanjem pokazujemo sebe u najboljem svjetlu, kao što ni stajanjem na parkiralištu nećemo postati auto. No, u opasnosti smo da u skupini postanemo bezimeni, lice sakrijemo iza neke maske, uniforme, iza odijela s kravatom i pustimo da drugi odlučuju umjesto nas. Bilo da u bijesnim navijačkim hordama trgamo sjedala na stadionu ili u dugom redu na izborima žučno komentiramo politiku čekajući ubaciti glasački listić, u istome smo kritičnom položaju kao i da ponosno pred Hitlerom pjevamo "Deutschland über Alles" ili uzbuđeni Svetim Duhom u crkvi plačemo na pjesmu "Bliže, sve bliže, o Bože moj" - ako zanemarimo razum i humanost. Naše pjesme tada nekim osjetljivim pojedincima na rubu ili izvan skupine mogu zvučati isto tako zlokobno kao i uzvikivanje "Skoči, skoči!", te zatomivši sebe i svoje razmišljanje, uvijek ubijamo još nekog.

Jel' biste vi osobno nekoga uvjeravali da ne vrijedi živjeti i jel' biste bacili kamen razbiti izlog neke trgovine? Koliko vas ja poznajem, ne biste, a ne bi ni moji prijatelji sa desetog kata. Ali jedna se Verica ipak ubila sa 17 godina. Zapravo, postala je smrskana žrtva onih koji su ušutkali svoj razum u uzbuđenoj masi. Tulum je prestao, Verice više nema i sprovod se odavno razišao. Ostali smo opet mi, s vlastitim svakodnevnim izborima. No, život će nas, sigurno, opet dovesti u situaciju biti dio mase. Život nas čak može dovesti i u situaciju biti na rubu da skočimo. O ishodu će odlučiti onaj tko bude imao čime odlučivati.

Komentari




Još iz kategorije Malo soli