Premda među najzanimljivijim građevinama u Zdencima, osobito značajan za sagledavanje nekadašnjeg načina življenja, stari mlin na Zdenačkoj rijeci godinama je bio samo zgrada koja ničemu nije služila, osim da vrijeme ostavlja na njoj svoje tragove.
Zdenci su mjesto jedinstvena izgleda, jer rijeka teče sredinom najstarije i najšire ulice u mjestu. Osim mjesne crkve sv. Mihaela i staroga kalvinskog zvonika, stari mlin jedina je građevina uz rijeku između dva reda kuća u toj ulici. Mještani tu vodenicu i danas nazivaju Verešovom po Stjepanu Verešu, najstarijem vlasniku kojega pamte. Nije poznato kad je vodenica podignuta, ali najstariji žitelji Zdenaca kažu da je mlin radio otkad pamte, a mljelo se sve do prije 30-ak godina. Mlin je od Stjepana naslijedio njegov zet Ivan Nemet, koji je imao dvije kćerke, Ružicu i Lenku. Poslije njegove smrti 1984. vlasnica mlina postala je kćerka Ružica Svoboda, danas 83-godišnja starica. Kad smo prije tri godine razgovarali, rekla nam je da će se mlin srušiti, jer bi u njegovu obnovu trebalo mnogo uložiti, a njezina obitelj nije imala mogućnosti za to. Bila je spremna prodati zgradu, ali do tada nitko nije pokazao zanimanje za taj objekt.
Zdenački mlin bio je za stare Jugoslavije, kako nam je rekla Ružica Svoboda, pod vojnom zaštitom i zato ga nije bilo moguće ranije prodati. U slučaju neke velike nesreće u državi, rečeno je tada vlasnicima, u mlinu se može mljeti. Mlinsko kamenje je još u zgradi. Nekad je tu bilo i veliko nadljevno kolo, a kasnije je Vereš kupio turbinu. U donjem dijelu zgrade bio je i stroj koji je pokretao mlin za tzv. bijelu meljavu. Sad od toga nema ništa.
- Prije II. svjetskog rata mlin je radio dan i noć. Sjećam se da sam išla u građansku školu u Đurđenovac kad su šest nedjelja monteri u mlinu postavljali motor za bijelu meljavu.
Obitelj Vereš u to je vrijeme bila je među najbogatijima u selu. Imali su 25 jutara zemlje i dvije vršaće garniture pa su mnogo radili.
- Kad je još cijelo selo spavalo, moj djed je zimi u pola četiri bio budan i već je mlin radio. U pola šest već su dolazili mještani i vikali "Majstore, je li gotov šrot ili kukuruzno brašno za žgance?"
Sjeća se dobro baka Ružica i vremena kad je njezina obitelj u II. svjetskom ratu bila istjerana iz sela.
- Ostali smo samo u onome što je bilo na nama. Istjerali su nas partizani, i to Zdenčani. Pod šupom smo imali veliki bunker gdje je moja mama spremila štafir za mene i moju sestru. Mnogo je vezla. Sve su nam iz kuće odnijeli, nije ostalo ni što bi u napršnjak stalo. Iz mlina su odnijeli remenje i razmontirali ga tako da više nije bilo bijele meljave. Odnijeli su čak i tuđu meljavu. Tako su nas uništili da se nikad nismo oporavili. To je bilo strašno. A zašto? Rekli su zato što smo Mađari i kulaci pa nek idemo u Mađarsku.
Otac Ružičin imao je mnoge potvrde za sve što je dao partizanima, a davao je i ustašama u Đurđenovac. Vidio je što se događa i rekao da će im rat odnijeti sve što zarade u mlinu i što im zemlja donese.
- Ustaše su dolazili iz Đurđenovca po danu, a partizani po noći. Moji roditelji su imali samo nas dvije kćeri pa nismo pripadali niti jednoj vojsci. Stjerali su nas između dvije fronte s nekoliko ustaških obitelji. Otac nije htio ići u Mađarsku jer se tu rodio, živio i radio pa je otišao u partizansku komandu. Tamo je zapovjedniku partizanske divizije pokazao sve potvrde o davanjima partizanima pa nas nisu protjerali u Mađarsku, ali su nas odveli u Čađavicu u školu. Bilo nas je oko 25, ali osim nas, sve su drugo bile ustaške obitelji. Tamo smo noćili, a onda je čađavački bilježnik poslušao molbu moje majke i sestru i mene saonicama odvezao u Sladojevce našem kumu Beli Totu, koji je mnogo radio i bio vrlo bogat. Imao je paromlin, pilanu, kupalište i nekoliko jutara vinograda.
Ružica je tada imala 16 godina, a njena sestra Lenka 13. Nakon dvije nedjelje nekako su i njihovi roditelji došli u Sladojevce, a poslije šest tjedana vratili su se u Zdence i našli potpuno praznu kuću i razmontirani mlin.
- Poslije smo samo životarili. Kuma Katica, Belina supruga, rekla nam je da je on umro od jada što mu je sve oduzeto, premda je cijelog rata pomagao partizane.
Prema riječima načelnika općine Zdenci Mate Barukčića, općinsko je čelništvo uočilo problem starog mlina i namjeravalo ga riješiti u sklopu radova na uređenju rijeke, ali Općina nije dovoljno bogata da bi obnovila i trajno preuzela brigu o održavanju toga jedinstvenog objekta. Mlin je u međuvremenu kupio Josip Varga iz Zagreba, s namjerom da obnovi to staro zdanje prema uputama požeškoga Konzervatorskog odjela Ministarstva kulture.
- Ja sam rođen u Zdencima, a moj sin je tamo posjećivao djeda i baku dok su bili živi, rekao nam je sadašnji vlasnik mlina. - Bilo nam je žao što mlin propada pa samo ga kupili više iz emotivnih nego profitabilnih razloga. Namjeravamo prvo urediti krov, ali se stvar zakomplicirala jer je nekad davno neovlašteno dograđen jedan dio, koji se ne uklapa u staro zdanje pa ga sada moramo srušiti.
Od Ministarstva turizma Varga je dobio bespovratnih 60.000 kuna, ali to je tek mali dio sredstava potrebnih za revitalizaciju objekta, jer samo obnova krova stoji 86.000 kuna.
- Mi ćemo svakako dati svoj doprinos uređenju toga dijela Zdenaca, a kad vodenica bude rekonstruirana i obnovljena u izvornom obliku, namjeravamo je osvijetliti kako bismo istaknuli njezino značenje za mjesto, kaže načelnik općine Mato Barukčić.
Zdenački je mlin za sada još uvijek u zatečenom stanju, ali uskoro bi mali Zdenčani u svome mjestu mogli vidjeti kako se nekad u vodenici mljelo, a mjesto bi moglo dobiti reprezentativni turistički objekt.
