Na Rokovu sam bio tri puta. Prvi put davno, dok sam još bio samac i dok su središtem grada vladale seoske šatre, lokalni bendovi, životinje nabijene na kolac, stada janjadi i torovi prasadi dovučenih iz okolnih sela. Pilo se jednako loše vino, ali se jelo bolje meso nego danas, iz sela nekoliko kilometara od grada, a ne ono kupljeno recimo na akciji i zatrpano začinima kako se ne bi osjetilo što jedeš. Ljudi su se znojili pod šatorima i sve je barem bilo ono što jest, veliki seoski kirvaj usred grada. Nitko nije izmišljao grofove, grofice, palače, balove i rođendane. Drugi put sam bio prije tri godine, jedan dan s djecom, a treći ove godine, dva dana. Svaki put pri posjetu majci, ne zbog Rokova.
Ovogodišnje Rokovo završilo je jučer. U središtu grada većinom loša i skupa hrana s akcija u trgovačkim centrima. Kupio sam, probao, no ne i pojeo ćevape. Bilo me je strah današnjeg jutra. Pojeo sam i langošicu za tri eura, nije bila loša, no ni velika i 450 puta skuplja nego u pekari u središtu grada. Nešto bolje sam pojeo u parku u sklopu VirovEATica Food Festa. No cijene su bile zagrebačke festivalske na festivalu koji ne postoji. U parku ima nešto obrtnika, no prodaju sve isto što i na kičastim štandovima u jadranskim gradovima, malo toga autentičnog. A za to autentično zaslužne su gradske udruge i Likovni klub Nikole Tricka. Ostalo, kineske igračke, hrđavi štandovi iz pretpotopnog razdoblja koji vjerojatno putuju od sela do sela, kirvaja do kirvaja. Baloni, obični, napuhani helijem od 12 aura. Nisu svi imali ni jednake uvjete, priča se po gradu. Vele, za neke je bilo mjesta, za druge nije. Primijetio sam i da se računi kod nekih očito ne moraju izdavati. Ipak, većinom sam uredno dobio račun. Ne znam što bi na to sve rekao Sveti Roko koji je nakon smrti roditelja navodno razdijelio nasljedstvo siromašnima, odrekao se položaja i krenuo kao siromašni hodočasnik prema Rimu.
U tom kupusu svega i svačega bez jasne priče i identiteta, sve što se uspjelo ugurati u nekoliko dana uguralo se i proglasilo najvećim, najboljim i nikada viđenim. Gradski čelnici, nasmijani, samozadovoljni šeću vlastitom predstavom uvjereni da su upravo izmislili tradiciju. Pokondirene tikve oblače kostime, fotografiraju se pred dvorcem, klanjaju izmišljenoj povijesti i glume nešto što Virovitica nikada nije bila. Tu nikako ne mislim na glumca Gorana Košija. Čovjek je plaćen da odigra grofa, odjene kostim, odradi program i ode kući. To je njegov posao i dobro ga radi. Problem su oni koji su cijelu priču smislili, oni koji u njoj dobrovoljno sudjeluju i oni koji je iz godine u godinu pretvaraju u službenu gradsku povijest.
Vatromet je glavni i u lokalnom glasilu opjevani potpis takve vlasti i takve manifestacije. U vrijeme toplinskog vala doista je neprikladan. Jedna iskra i ode sve. No moram jasno reći da je u Virovitici opasnost nešto manja jer su posjekli toliko drveća i grad izbetonirali da uskoro neće imati što gorjeti. Posebno su uspjeli napraviti dvije strahote. Jednu pred Galerijom, pred Osmicom, i pred robnom kućom. Temperatura koju sam prije nekoliko dana izmjerio običnim digitalnim kuhinjskim termometrom sa sondom, na dvadesetak centimetara od tla ispred Osmice bila je 47 stupnjeva Celzijevih. To je taj novi, zeleni, održivi grad iz njihovih knjižica. Jedno stablo staro osamdeset ili sto godina i jedan posađeni prut u gradskim excel tablicama vrijede u Virovitici jednako. Jedan komad, kad je nezgodno na kilu. Statistika je naravno zazelenjela, no grad nije. Rušilo se u parku, rušilo pred gimnazijom, rušilo kod bolnice, nestajali su drvoredi i stare lipe. Građani su negodovali, prosvjedovali, vezali se uz drvo, pokušavali spasiti što se spasiti može, a gradska je vlast radila po svom. Kirin je ljude koji su upozoravali na devastaciju nazivao pametnjakovićima i slao ih neka se žale Europskoj uniji. Grad nije njegovo dvorište, nije mu ga ćaća ostavio u amanet. Ali očito nakon toliko godina vlasti teško mu se sjetiti gdje završava Virovitica, a počinje Ivica Kirin. Uz obnovu parka, sada već davno, obećano je oko 240 sadnica, od toga 140 stabala i sto sadnica grmlja, te 310 dužnih metara živice. Dvorac je uređen, fontana izgrađena, no obećanih stabala, grmlja i živice nema. Učinjeno je ono što tada nije bilo najavljeno, srušen je drvored zdravih stabala pred gimnazijom i još poneko stablo koje se našlo na putu njihovu napretku.
U Virovitici je napredak, razumje se, najbolje vidi po panjevima. Ali i beton je oduvijek zahvalan, posebno kada treba zamračiti novac. Može ga biti manje, može biti tanji i lošiji, a teško ga je pratiti kroz velik projekt, među stotinama stavki i troškovnika. Uz betonizaciju cijelog poteza od osmice do također „ubijenog hotela Slavonija“, betonizaciju je pratilo i seljenje Tuđmana. Ne nije oživio, ne nije ni kao deda u roza odjelu iz kultnog Dragojevićeva filma „Mrtav ladan“. Radi se o kičastom kipu prvog hrvatskog predsjednika nasađenog zajedno sa stolicom na betonske tribine usred grada, bočno prema cesti. Jer protjeran je s prve lokacije kada su dograđivali još komadić knjižnice pa za Franceka ni bilo mjesta. U svemu ovome ja ne tvrdim da je Kirin tako ukrao novac, tvrdim da su beton i projekti rekonstrukcije za vlast mnogo zahvalniji od stabla. I već sam jednom napisao, mislim negdje prije desetak godina da je Kiro zapravo Potemkin. Sada bih se korigirao i jasnije ga opisao. Kiro nije čak ni pravi Potemkin. Obrazovan jest, inženjer je geodezije, ali Potemkin je, uza sve svoje mane, za razliku od njega, bio sposoban državnik, diplomat, vojni organizator, reformator i graditelj tada snažne ruske Crnomorske flote. Ništa od toga za Kirina se ne može reći. Njemu je od Potemkina ostala samo kulisa, kao dugmići nakon Đenke.
Iza jedne kulise skriveni su bazeni koji se obećavaju od rušenja staroga bazena. Predstavljeno je idejno rješenje, najavljena su tri bazena, a građani su besplatnim autobusima slani u Barcs dok traje navodno prijelazno razdoblje. Prijelazno razdoblje traje već deset godina očito se pretvorilo u trajno stanje iako vlast iz godine u godinu ponavlja kako je sve spremno za izgradnju i samo što nije. Iza druge kulise nalazi se izgrađena mljekara s tek nekoliko zaposlenih. Prema informacijama koje imam, možda je riječ o jednom, možda o troje ljudi. Točan broj nisam uspio potvrditi, ali stotinu zaposlenih, koliko je Kirin najavljivao, ondje sigurno nema. U međuvremenu je u kraju gotovo nestala proizvodnja mlijeka, a to je bio izgovor za gradnju. Mljekara postoji, samo je obećani razvoj ostao iza kulise. Iza treće Kirine kulise je sušionica povrća, predstavljena kao veliki razvojni projekt, a danas kao primjer računa napravljenog bez krčmara. Ima tu još mnogo kulisa. Obećano je i uređenje korita Ođenice od virovitičkih ribnjaka do njezina ušća u Dravu. Nije uređen ni metar. Odvojeno od toga, Kiro je pričao o plovnom kanalu kojim bi teglenice dolazile do luke u Virovitici. Pojašnjavao je da je Virovitica nekada imala staru keltsku luku, a nova bi služila gospodarstvu i turizmu. Kanal naravno nije izgrađen jer je Virovitica desetak metara na višem geografskom položaju od korita Drave, to je čak i za svemoćnog Kiru neizvedivo, Dravu uzbrdo dovesti u grad. No postojala je samo priča koja za Potemkinovo selo ionako najvažniji dio projekta preoblikovanja Virovitice u mandatima najdugovječnijeg gradonačelnika u Hrvatskoj.
Obećavao je Kiro i gospodarsku megazonu. 2015., u razgovoru s Petrom Vlahovom, objašnjavao kako je virovitička nerazvijenost postala strateška razvijenost. Zona je, govorio je tada mlađahni Kiro, s 800 tisuća četvornih metara proširena na 3,5 milijuna, a u trećoj će fazi narasti na šest milijuna četvornih metara i biti najveća ne samo u Hrvatskoj, nego u Europi. Nerazvijenost je, dakle, postala razvijenost. Nije šala, da bar jest, ali on je to doista rekao. U istom televizijskom razgovoru pojavila se i mega turistička zona od 3,5 milijuna četvornih metara, izgrađena oko geotermalnog potencijala i virovitičkih ribnjaka, kojima gradska vlast zadnjih godina tepa da su jezera. Napravljen je i film. U njemu su se redale jahte, mostovi, rive, kupališta i šetnice. Turisti se, valjda, još nisu snašli na putu. Možda čekaju riječni kruzer da uplovi u gradsku luku. Ne zaboravimo da je tada bubnuo i ostao živ da u ladici ima 460 projekata, a broj je, veli, rastao iz dana u dan. Bilo je tu svega što se može izgovoriti pred izbore, brze ceste, geotermalni izvori, gospodarske i turističke megazone, škole, dvorane, radna mjesta. Koncertnu dvoranu i treću osnovnu školu tek sada gradi, nakon približno 21 godine vlasti. Jednom je izjavio da će zbog razvoja grada morati uvoziti radnike. Na kraju su iz Virovitice uglavnom izvezeni ljudi. Virovitičani.
Kada je Kirin 2003. prvi put postao gradonačelnik, Virovitica je prema Popisu iz 2001. imala 22.618 stanovnika. Dvadeset godina poslije ostalo ih je 19.302. Grad je izgubio 3.316 stanovnika, gotovo 15 posto. Broj zaposlenih stanovnika istodobno se smanjio s 8.132 na 7.772. Udio zaposlenih među onima koji su ostali jest porastao, ali Virovitica ima 360 zaposlenih stanovnika manje nego 2001. 858 manje je onih koji rade u prerađivačkoj industriji, pad od gotovo 39 posto, dok je broj zaposlenih stanovnika koji rade u trgovini porastao za 259. To nije industrijski ni razvojni preporod. To je demografska strahota. Manji grad, čak i kada je kategorizacija u pitanju, manje zaposlenih stanovnika i mnogo manje ljudi koji žive u Virovitici.
Nezaposlenost jest snažno pala, ali dvije tisuće ljudi manje na evidenciji Hrvatskog zavoda za zapošljavanje ne znače dvije tisuće novootvorenih radnih mjesta. Neki ljudi su odselili, drugi se umirovili, neki su umrli, prestali se prijavljivati ili su se zaposlili negdje drugdje. Kirinova statistika uspjeha stoji na formuli manjeg broja stanovnika od kojih su mnogi otišli zbog njega i njegovog modela vladanja zajedno s pajdašima iz stranke. Jer logično, kad ljudi odu, prirodno je da ih je manje i na burzi rada.
No kako ne bi ispalo da iza približno 21 godine njegove vlasti neće ostati nikakav mjerljiv rezultat, pobrinuo se otpad. Od 1. siječnja 2026. virovitičko kućanstvo plaća 11,55 eura mjesečnog paušala za otpad, a zagrebačko 5,97 eura, pa je virovitički fiksni dio računa 93,5 posto viši. Moja majka je samac, plaća skoro 20 eura. Virovitica je pritom središte županije s najnižom prosječnom plaćom u Hrvatskoj i gospodarstvom pri začelju, ali smeće plaća gotovo dvostruko skuplje od Zagreba.
Među izgrađenim obećanjima je i kultni Omladinac/Vanadis. Izgrađen kao diskoklub javnim novcem, pod gradskom kapom, jer, objasnio je Kirin, građani za njim čeznu. Nije onako filmski kao tramvaj u kultnom filmu. U tih dvadeset godina čežnje mladi su bježali i zbog nedostatka posla, stanova i budućnosti, posebno bez plave iskaznice. Za njima su otišle i njihove mlade obitelji. Tako je na kraju izgrađeni i pompozno otvoreni Vanadis postao disko za Kiru, partijske drugove i stranačku mladež HDZ-a, eto da siroti nisu na ulici. Red se mora znati, uvijek prije u se, na se i poda se.
Istodobno dok su nicale stotine projekata u Kirinoj glavi, valjda od brige i skiciranja nije skužio da mu je netko u dvije tri godine ukrao iz blagajne više od 17 milijuna kuna. Telegram je pisao kako ni mjesecima nakon otkrića Grad nije znao objasniti gdje je novac završio, a Virovitica se nakon toga dodatno zadužila. Ne tvrdim da je Kirin ukrao novac. Tvrdim ono što je objavljeno, novca nije bilo, odgovora nije bilo, političke odgovornosti nije bilo, a gradonačelnik je ostao i još vlada. U normalnom gradu već bi jedna takva stvar bila dovoljna da cijela vlast ode. U Virovitici dobiješ novu knjižicu u kaslić, novu maketu, novu fontanu, novi kostim i novu fotografiju za lokalno partijsko glasilo.
Zato bi ekonomičnije i autentičnije bilo da Kiro zamjeni Košija i sam preuzme glavnu ulogu. Kiro bi se trebao odjenuti u Potemkina, Sanja u Katarinu Veliku, pa da joj tijekom šetnje gradom objašnjava što je sve izgradio. Pokazivao bi joj mjesto na kojem su trebali biti bazeni, mljekaru u kojoj nema obećanih stotinu radnika, sušionicu koja ne radi, mjesto na kojem nije iskopan kanal, obišli bi nepostojeću luku, najveću gospodarsku i najveću turističku zonu u Europi i još stotine projekata iz Kirinove maštovite glavice. I Sanja bi morala imati mnogo mašte, no to u ovoj predstavi ionako nije nedostatak, nego osnovni uvjet. Najgore od svega ipak nisu ni bazeni kojih nema, ni stotinu radnika u mljekari kojih nema, ni sušionica koja ne radi, ni kanal koji nije stigao ni do prvog papira. Najveća šteta je krivotvorenje povijesti i uništavanje identiteta grada.
Blagdan svetoga Roka nije rođendan Virovitice, koliko god gradska uprava i lokalno partijsko glasilo ponavljali tu laž. Tek je 1994. godine sveti Rok proglašen zaštitnikom grada, a 16. kolovoza Danom grada. Ako se već traži datum koji bi mogao predstavljati rođendan, onda je to 6. travnja, kada je 1234. godine herceg Koloman Virovitici dodijelio povlastice i sloboštine. Drugi datum vrijedan gradskog sjećanja mogao bi biti dan oslobođenja od fašizma. No takva prošlost današnjoj vlasti nije zgodna pa je jednostavnije izmisliti novu. Do devedesetih virovitički crkveni kirvaj bio je na Antunovo, 13. lipnja, na blagdan Svetoga Antuna Padovanskog. Sjećam se licitara, kožara, ljudi koji su prodavali drvene igračke, kuhače, metle, drugih obrtnika. Naravno i štandova s lizalicama, domaćim, i nešto plastičnih igračaka. Znam da se neki danas na vlasti ne sjećaju, tada su se držali daleko od crkve. Rokovo kao ovo što danas gledamo nastalo je tek poslije, no sada se predstavlja kao stoljetna gradska tradicija. Jer nije dovoljno uzeti gradu park, stabla i hlad, radna mjesta, budućnost mladima. Treba mu uzeti i pamćenje. Uzeti sjećanja na izvorni identitet nekada grada s velikim G.
Pejačevići su u Virovitici bili vlasnici vlastelinstva približno devedeset godina, od sredine 18. do prve polovice 19. stoljeća. Novi dvorac koristili su samo oko 37 godina, od njegova dovršetka 1804. do prodaje vlastelinstva 1841. godine. Njihova rezidencija, glavno vlastelinsko središte i grad uz koji su povijesno vezani jesu Našice. Virovitica je njima dala grofovski predikat „Virovitički”, jer su prema tom posjedu dobili naslov, a ne oni Viroviticu Virovitičanima. Oni nisu osnovali grad, nisu u njemu ostali i njihova virovitička epizoda tek je mala povijesna crtica starog hrvatskog grada. Čak među najmanje važnim. U Virovitici jesu ostavili trag, no današnja vlast od tog traga radi dvorsku operetu. Palača Pejačević nije palača, nego nekadašnja grofovska konjušnica. Mislim, s obzirom na to tko je unutra, naziv je bio prikladan, nisu ga trebali mijenjati.
Posljednjeg dana ovogodišnjeg Rokova održan je i plemićki bal, kako bi se građani prisjetili navodne stoljetne povijesti grada, piše lokalni partijski glasnik. Za virovitičke balove Pejačevića nema niti jednog jedinog povijesnog dokaza. Nisu pronađene pozivnice, programa, novinski izvještaji, popis gostiju, korespondencije koja bi ih spominjala. Ništa. Dvorac jest imao salon i reprezentativne prostorije pa su se u njemu mogli održavati prijemi, večere, glazbene večeri ili plesovi. Mogli su, a to nije isto što i dokaz da jesu, a još manje da je današnji plemićki bal obnova utvrđene virovitičke tradicije.
No Virovitica ima svoju priču, snažnu, autentičnu i nacionalno važnu. Bila je rani grad građanskih sloboda, a u Virovitici je izdana Zlatna bula Gradecu. Tu je stvarnu povijest zamijenila kostimiranom pričom o tuđoj plemićkoj obitelji i balu bez povijesnog dokaza. Čak su i nekadašnji gospodarski ribnjaci i vodnotehničke retencije postali Virovitička jezera, jer u Potemkinovu gradu ni stvarna prirodna vrijednost prostora više nije dovoljna ako se ne preimenuje i pretvori u izmišljeno nasljeđe. Obrazac je uvijek isti. Ribnjaci postanu jezera, konjušnica palača, kratka vlastelinska epizoda stoljetni identitet grada, a novouvedeni Dan grada rođendan Virovitice. Bazeni se nacrtaju i predstave kao projekt u realizaciji, sušionica se svečano otvori pa se poslije više ne pita radi li, a plovni kanal postoji samo u Kirinoj glavi. Posadi se prut i njime u gradskoj statistici nadomjesti stoljetno stablo. Ljudi odu, nezaposlenost padne pa se i njihov odlazak može prikazati kao uspjeh. Mjerljiv Kirinov uspjeh i vlasti HDZ-a jest da su uspjeli otjerati vlastite građane, što u druge sredine u domovini, što po Europi i svijetu. I pamtit ćemo ga po tome. Jer to je srž, srce, i naslijeđe Kirinove epohe vladanja. Iza njega neće ostati grad koji se razvija, nego grad u kojem se stvarnost preimenuje dok ne počne nalikovati propagandnoj knjižici koju sami režiraju već 20 godina. Ne moraš ništa izgraditi ako dovoljno puta izgovoriš laž da si izgradio. Ne moraš sačuvati povijest ako možeš platiti kostime. Ne moraš imati rezultate ako imaš lokalno glasilo koje će svaku novu kocku, kolica betona, lopatu asfalta, fotografirati iz dovoljno niskog kuta i predstaviti kao veliki uspjeh.
Zbog svega napisanog Potemkin u ovom tekstu nije tek ukrasna usporedba ni dosjetka za naslov. On je način upravljanja. Ispred kulise stoje grof, grofica, fontana, dvorac i Rokovo. Iza nje su grad bez bazena i obećanih radnih mjesta, mljekara bez obećanih stotinu zaposlenih, sušionica koja ne radi, kanal koji nije stigao ni do papira, najniže plaće u državi, slabo gospodarstvo, skupi otpad, posječena stabla i 3.316 stanovnika manje. Kulisa pritom nije bezazlena. Grad se može oporaviti od lošeg projekta, promašene investicije, preskupog trga, čak i od vlasti. Mnogo se teže oporavlja od gubitka vlastitog identiteta, kolektivnog pamćenja. Kada jednoj generaciji službeno objasniš da je Rokovo rođendan grada, da su Pejačevići njegov temeljni identitet, da su ribnjaci oduvijek bili jezera i da je kostimirani bal obnova stoljetne tradicije, nisi joj ponudio turističku priču. Oduzeo si joj stvarnu. Oduzeo si im naslijeđe koje su generacijama stvarali i iznova poštovali njihovi djedovi, pradjedovi Mikeši. Valjda zato što on nije Mikeš, kao i pola onih koji danas i zadnjih dvadesetak godina vladaju našom Viroviticom. Oduzeo si im kulturni krug kojem su pripadali, navike, tradiciju – oduzeo si im dušu, a zauzvrat im nudiš ukradeno, tuđe.
Virovitica nije bez autentične povijesti zato što je nije imala. Ostala je bez nje zato što se današnjoj vlasti nije dalo ozbiljno baviti njome. Građanske slobode, povelja iz 1234., Antunovo i oslobođenje od fašizma itekako se mogu pretvoriti u zaokruženu gradsku priču, kao što su drugi gradovi svoju povijest pretvorili u Terezijanu ili Renesansni festival. Za to su potrebni znanje, istraživanje i ideja. Ne partijska knjižica, poslušnost i podobnost. Potrebni su misleći, slobodni, sposobni i kreativni ljudi. Ima ih i današnja Virovitica, unatoč protjerivanju tisuća mladih, ali ne pristaju na slobodu koja to nije. Zato je Kiri ostala jedina opcija ukrasti tuđu plemićku obitelj, odjenuti grofa i proglasiti ga identitetom grada.
Sve me ovo što sam do sada napisao podsjeća na izjavu trebinjskog četničkog vojvode Božidara Vučurevića kada su ga pitali kako može rušiti Dubrovnik, grad pod zaštitom UNESCO-a. Tada im je odgovorio da će sagraditi stariji i ljepši Dubrovnik. Po svojoj mjeri. Ne podsjeća li i vas na to? Puno puta sam napisao, izgovorio kroz novinarski rad da nam je HDZ napravio više štete nego četnici devedesetih, a ta je rečenica savršeno je prikladna za Viroviticu i one koji njome vladaju. Porušili su i nastavljaju rušiti staro, sjeći zdravo, preimenovati postojeće, izmisliti prošlost i zatim sve napraviti starije, ljepše i po njihovoj mjeri.
No istina jest i da je većina izašlih na izbore svih dvadesetak godina glasala za tu bandu. No nisu oni većina onih koji žive u gradu. Većinu su utišali, zaplašili, obeshrabrili, dok su drugi od borbe odustali. No ja ne mogu šutjeti, ne mogu pustiti, ne mogu poslušati one koji mi govore zašto pišeš, zašto se opireš. Zato što je to moj rodni grad, tu su mi majka i brat, nećaci, obitelj moje supruge, neki prijatelji, moja sjećanja, grobovi mojih predaka. Nažalost moram konstatirati da sam sretan što trideset godina nisam u Virovitici i nikada se neću se vratiti. Zašto? Zato što se osjećam se kao čovjek iz priče Siniše Glavaševića, onog njezinog dijela koji govori; Netko je jednostavno sve ukrao, prošlost je razorena i sada nemate ništa. Morate iznova graditi. Prvo svoju prošlost, tražiti svoje korijenje. Za razliku od Glavaševićeva grada gdje je ostalo bar korijenje, da parafraziram Hrvoja Hegedušića, nakon kiše čelika, ognja i smrti, mom su gradu iščupali i korijenje. Doslovno.
U Virovitici više nije riječ samo o stablima, novcu, ljudima i promašenim projektima. Netko joj sustavno oduzima sjećanje na samu sebe, a zatim joj prodaje kulisu kao povijest, kao novi identitet. Na tim razvalinama danas Potemkin, nasmijan i u društvu Katarine velike, oblači grofa u starijoj i ljepšoj Virovitici nego je bila. I poručio bih vam Đoletovim stihovima; Polako komšije! Ne može samo da se uđe, da se ruši tuđe, lepo sam im rekao. Ne lomite mi bagrenje.
