Možda je još rano za te stvari, jer 2004. traje tek šest mjeseci, ali već sada se može reći da je koncert što ga je u petak, 2. srpnja, pred tri tisuće ljudi sa skupinom vrhunskih glazbenika održao popularni kantautor, pjesnik, pjevač, glazbenik i UNESC-ov ambasador dobre volje, autor znamenitih antiratnih stihova Đorđe Balašević
- virovitički događaj godine.
Nekoliko je argumenta za ovu tvrdnju.
Ne računajući birtaški nastup u Detkovcu one bivše narodnjačke zvijezde, Miroslava Ilića, tipa koji je prodavao milijune LP ploča i singlica širom bivše Jugoslavije (za razliku od Balaševića u vrijeme rata taj je lik podržavao režim svoje države i njihovog zločinački nastrojenog predsjednika kojeg je Đole opjevao u pjesmi «Legenda o Gedi gluperdi»), novosadski kantautor je prvi pjevač iz zemalja nastalih raspadom Jugoslavije koji je nastupio u Virovitici.
Zadnji put Balaš je u Virovitici pjevao prije 18 ljeta, iste one godine kada nas je proslavio divnom pjesmom
kojoj je nadjenuo ime našeg grada. Stvar je ukusa i svatko ima pravno na svoje mišljenje, ali ako se ne možemo dogovoriti da je to najljepša pjesma jedno je sigurno - ona je najpopularnija. Učinila je ono što takve pjesme i trebaju činiti – promovirala je (promovira još uvijek) Viroviticu s nečim lijepim i pozitivnim.
Drugo, sasvim sigurno možemo tvrditi da je to najposjećeniji koncert jednog pjevača održan u Virovitici. Jest, imao je Škoro, tu na raskrižju dviju magistralnih cesta, prošlog ljeta prigodom proslave Dana grada nekoliko tisuća ljudi! Guiliano je imao još i više, atmosfera je na oba koncerta bila sjajna, ali ti su koncerti bili besplatni, posjetitelji nisu morali kupovati ulaznice nego su financirani iz gradskog proračuna ili donacijama sponzorima. A upravo je broj prodanih ulaznica i novac koji su ljudi za njih spremni izdvojiti mjerilo vrijednosti, a valja reći da je za Balaševićev koncert prodano 2500 ulaznica. Znam, javit će se netko tko će nas podsjetiti na Virginia rock festival iz 1987. Bila je to virovitička senzacija, odlično posjećen koncert, gotovo pet tisuća ljudi, ali na pozornici je bilo desetak bendova, sve sama imena - Jura Stubić i grupa Film, Vlatko Stefanovski i grupa Leb i sol, Zabranjeno pušenje, Massimo Savić, Drago Mlinarec – tadašnja prva liga domaćeg rocka.
Treće, Balaševića možemo smatrati jednim od najboljih turističkih promotora našeg grada. Jer, rijetke su manifestacije koje nam mogu dovesti toliko ljudi koji su u Virovitici spremni potrošiti novac za kavu, pivo, sok, smještaj, večeru…
No, sudeći prema internetskim forumima i pozivima u našu redakciju, Virovitičani se za tu invaziju nisu dobro pripremali. Gosti su, kažu, htjeli pojesti fiš ili čobanac (ne reklamiramo li se mi kao dio Slavonije i Podravine gdje je to u tradiciji?), ali nisu imali gdje. Ogladnjeli su i poslije koncerta, tražili bar nekakav fast food, ali sve je bilo zatvoreno.
Četvrto, Đole nas je opet, bar na kratko, doveo na novinske stranice. Njegovo gostovanje u Virovitici, na ovaj ili onaj način, popratili su gotovo svi mediji osim televizije.
No, treba ovdje napisati i još nešto.
Đorđe Balašević je za hrvatsku promociju svog novog albuma Rani mraz odabrao Viroviticu, grad na čijoj se lokalnoj radio postaji, na žalost, u pravilu, ne emitira njegova glazba. Stvar je to izbora glazbene redakcije i uređivačke politike u koju se nitko, pa ni slušatelji kojima svakodnevno podilaze jeftinim akordima i banalnim stihovima, nemaju pravo miješati. Ako ti se ne sviđa, ti nađi neku drugu frekvenciju!
Tretman panonskog mornara na lokalnim megahercima i očita medijska blokada događaja nije im, međutim, smetala da zatraže (i dobiju) sedam akreditacija za novinarke, reporterke, dva glazbena urednika, dva urednika, fotoreporeta i sportskog novinara, a uz obrazloženje da su «jedini radio sa županijskom frekvencijom i jedini tjednik županijskog karaktera a s obzirom na značaj izvođača». Činilo ih je to redakcijom s najvećim brojem novinara na koncertu. Čovjek bi očekivao izravna javljanja, ankete o dojmovima, ekskluzivne priče s lica mjesta, ili bar zapažanja i dojmove nekog od dvije tisuće onih koji su u Viroviticu pristigli iz drugih mjesta, recimo Maribora, Splita, Ljubljane, Rijeke, ili s Brača, ako već za ekavicu nema mjesta.
U središnjoj informativnoj emisiji dan poslije, međutim, ni jedne jednine riječi, ni dio atmosfere, ni Đoletove izjave, ni ankete među posjetiteljima…
Kojeg li licemjera, uživali bi u Balaševiću, ali ne bi to uživanje dopustili i drugima. Bilježili bi što se događa, a o tome ne bi izvijestili svoje slušatelje ( za čitatelje ne znamo niti je bitno jer «Virovitički list» izlazi tjedan dana nakon događaja kada ta vijest više nikoga neće zanimati).
Ili bi se samo šepurili sa press akreditacijama oko vrata.
I na kraju, badava je Radio Virovitici što je tog petka umjesto Balaševića vrtjela Sude mi i umjesto onog navečer najavljivala koncert koji će uslijediti za sedam dana. Džabe je ksenofobima koji smatraju da drugačijima nema mjesta u Virovitici, uzalud je onom tipu što je, junački (i poprilično balkanski) pod okriljem noći, čovjeku koji je zbog bolesti završio na hitnoj, razbio svjetla na automobilu i počupao brisače samo zato što ima drugačiju tablicu na vozilu, nizašto je onaj mladac što je čuo samo za jednu jedinu Đoletivu pjesmu trgao plakate…
U Virovitici je te večeri pobijedilo dobro naspram zla, ljubav naspram mržnje, lijepo naspram ružnog. U Viroviticu je Balašević donio dašak pozitivne energije i vjeru da još ima ljudi…
A to je svakako događaj godine.